Ako ste istinski ljubitelj glazbe koji se barem jednom u životu zatekao u Düsseldorfu, sigurno ste, opsesivno prateći GPS navigaciju, lutali okolicom željezničkog kolodvora u potrazi za adresom Mintropstraße 16. Danas na tom mjestu možete zateći tek neugledan haustor, za Njemačku neobično izlizanu fasadu, siva vrata, a iznad njih natpis Elektro Müller. Teško je povjerovati da se iza tih vrata nalazi podrum u kojem je nastala moderna elektronička glazba.

Priča o podrumu u kojem su početkom 1970-ih Ralf Hütter i Florian Schneider osnovali Kraftwerk, bend za koji se uvriježio izraz 'Beatlesi elektronike', danas nam je poznata zahvaljujući Rüdigeru Eschu, bivšem basistu nekoć popularnog njemačkog industrial sastava Die Krupps. Njegova knjiga Electri_City uvjerljivo rekonstruira uspomene na Düsseldorf, grad koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, upravo pod utjecajem Hüttera i Schneidera, postao jedno od ključnih europskih središta elektroničke glazbe. Scene nabujale poput Rajne, rijeke koja određuje život ovog postindustrijskog grada u srcu njemačke Rurske oblasti.

Florian Schneider unajmio je u toj zgradi prostor s podrumom u kojem su on i Ralf Hütter gotovo četrdeset i pet godina sastavljali sintesajzere, klavijature, tranzistore i bezbroj drugih elektroničkih uređaja te, kako piše Esch, 'gomilali opremu u podrum kako bi pratili tehnološki napredak iznad zemlje. Sve do 2014., kada je, kao u nekoj bajci s tužnim krajem, Florian – tada već bivši član Kraftwerka – zamolio Ralfa, koji je Kling Klang već tad preselio u predgrađe Meerbusch-Osterath, da je pokupi. Kako se ovaj nije odazvao na njegove telefonske pozive, Schneider je sve rasprodao preko eBaya.

Prije elektronike: od Organisationa do Autobahna

No ni to nije početak, niti kraj priče, jer ova priča, kao i sve priče koje žive izvan vremena, zapravo nema ni početak ni kraj.

Postojao je, naime, i Kraftwerk prije Kraftwerka. Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme djece cvijeća, Ralf Hütter i Florian Schneider bili su studenti Konzervatorija Robert Schumann te su širili glazbene horizonte svirajući u psihodeličnom sastavu Organisation. Ubrzo potom osnovali su Kraftwerk, no u početku nisu radikalno mijenjali zvuk. I dalje su koristili klasične instrumente te postali jedni od ključnih predstavnika motoričkog glazbenog izričaja koji će britanski Melody Maker, pomalo podrugljivo, prozvati krautrockom.

U tom ranom razdoblju, što se može vidjeti i na fascinantnim koncertnim snimkama iz tog vremena, bend je funkcionirao kao otvoreni kolektiv u kojem su se izmjenjivali glazbenici i ideje. Među njima su bili Michael Rother i Klaus Dinger, koji će kasnije osnovati Neu!, jedan od najutjecajnijih bendova u povijesti alternativne i eksperimentalne glazbe. Dok su Neu!, Can i Harmonia nastavili razvijati krautrock u različitim smjerovima, Kraftwerk je krenuo drugim putem. Za razliku od svojih suvremenika, koje je zanimala psihodelična improvizacija, Kraftwerk je sve više težio redu, ponavljanju i preciznosti. Budućnost je za njih zvučala mehanički.

Nabavili su prve ozbiljne sintesajzere, ogolili produkciju i albumom Autobahn iz 1974. započeli ono što je tada bio san gotovo svakog europskog benda – osvajanje američkog tržišta.

Čovjek, stroj i osvajanje svijeta

Odjeveni u odijela i kravate, što su pripisivali inspiraciji umjetničkog dvojca Gilbert & George, Kraftwerkov interkontinentalni iskorak pomalo će podsjećati na 'britansku invaziju' na SAD The Beatlesa. Kling Klang u međuvremenu je postao potpuno funkcionalan studio, a bend je iz albuma u album brusio vlastiti izričaj i otvarao teme koje bismo danas lako smjestili u područje tehnološke distopije.

Album Radio-Activity bavio se nuklearnom energijom u vrijeme kada njezine posljedice još nisu bile u potpunosti osviještene, Trans-Europe Express prometom, putovanjem i komunikacijom, The Man-Machine odnosom čovjeka i stroja, a Computer World digitalizacijom svakodnevice desetljećima prije nego što će ona postati stvarnost. Ironično, u vrijeme objave Computer Worlda 1981. osobno računalo još nije bilo dio njihove svakodnevice.

Istodobno, opsesivno nabavljajući novu opremu i neprestano usavršavajući zvuk, arhitekti Kraftwerka nisu previše marili za društvene odnose. Zbog svoje zatvorenosti propustili su i neke zanimljive suradnje. David Bowie i Brian Eno, tada u berlinskoj fazi svojih karijera, otvoreno su iskazivali divljenje Kraftwerku i predlagali im suradnju, no do zajedničkog rada nikada nije došlo.

Umjesto toga, bend se sve više posvećivao rekreativnom biciklizmu. Ralf Hütter bio je toliko zaljubljen u bicikle da je želio da Electric Café bude konceptualni album o vožnji bicikla. Ostvario je to tek mnogo kasnije, albumom Tour de France Soundtracks, dok je iz prvotne ideje ostala jedna od najpoznatijih pjesama benda – Tour de France.

Biciklizam je, u neku ruku, kumovao i prvom ozbiljnijem zastoju u radu Kraftwerka sredinom osamdesetih. Nakon teške biciklističke nesreće Ralfa Hüttera, bend je na dulje vrijeme prestao s radom, a bubnjar Wolfgang Flür pokazivao je sve manji interes za nastavak zajedničkog puta.

Elektronički instrumenti i ritam-mašine postupno su preuzimali ulogu koju su nekoć imali klasični bubnjevi, čime je nastajao Kraftwerk kakav danas poznajemo: četvorica glazbenika iza konzola, klavijatura i, danas, prijenosnih računala, koji iz strojeva izvlače precizne, kristalno čiste elektroničke zvukove i pretvaraju ih u iznenađujuće melodične, gotovo romantične pop pjesme.

Stagnacija i povratak početkom novog stoljeća

Devedesete godine prošlog stoljeća obilježio je grunge, ali i novi uspon elektronike predvođen bendovima poput The Prodigyja, pa je Kraftwerk tiho prepustio vremenu da potvrdi njihovu pionirsku ulogu. Početak novog milenija donio je i povratak u formu: novu glazbu, prvi put nakon gotovo petnaest godina, kroz singl Expo 2000, objavljen povodom svjetske izložbe u Hannoveru, ali i novi koncertni format u kojem su klavijature nadogradili prijenosnim računalima Sony VAIO. Iza njihovih zaslona bilo je teško razabrati koliko se glazbe doista izvodi uživo, premda Ralf Hütter i dalje inzistira da svoje dionice svira na klavijaturama.

U toj smo ih eri konačno dočekali i u Zagrebu, na INmusic festivalu, gdje su nastupili uz Mobyja, Franz Ferdinand i Lily Allen. Uz festivalske pozornice rado su prihvaćali i neobične koncertne formate, često povezane s njihovom drugom velikom strašću – biciklizmom. Pamti se nastup u manchesterskom velodromu, gdje su svirali dok su britanski reprezentativci kružili stazom, kao i otvaranje Tour de Francea u Düsseldorfu, na kojem su nastupili zajedno sa svojim francuskim nasljednicima, dvojcem Air.

Glazba koja ne stari

Na pragu šestog desetljeća rada nameće se logično pitanje: što novo Kraftwerk danas uopće može ponuditi?

Upravo je u tome stvar – od njih ne treba očekivati ništa novo, jer njihova glazba odavno živi izvan vremena. Svaki susret s pionirima elektroničke glazbe zato je praznik za oči i uši svakome tko je ikada prčkao po sintesajzeru, ritam-mašini ili barem poželio otkriti odakle potječe zvuk suvremene elektronike.

A jedinstveni ambijent pulske Arene tom rijetkom glazbenom iskustvu može ponuditi tek novu perspektivu.

Da je te davne 1968., u vrijeme djece cvijeća, Florian Schneider znao da će Kraftwerk iz podruma u Mintropstraße 16 jednog dana stići do drevne antičke pozornice u Puli, možda gotovo pola stoljeća poslije ne bi rasprodao svu onu opremu. Jer, barem tako kažu oni koji ih poznaju, između njega i Ralfa Hüttera više nema zle krvi.

A kako danas zvuče Ralf Hütter i njegova trojica suradnika, saznat ćemo već idućeg tjedna, kada će vizure Rajne zamijeniti osvijetljene dizalice pulskog Uljanika. Ako volite elektroničku glazbu, teško je zamisliti bolji soundtrack ovog ljeta.