Unatoč nikad izvjesnijim vremenima, zaključanim kulturnim ustanovama zbog pandemije i potresa, koncerti Zagrebačke filharmonije održavali su se u parkovima, industrijskim dvoranama, galerijama, vojnim objektima i drugim koncertnim prostorima. Publiku su grlili onako kako najbolje znaju, glazbom, što je postao i njihov glavni slogan.

'Pod ravnanjem Ivana Plemenitog Zajca 25. veljače 1871. godine održao se prvi koncert orkestralni Zagrebačke filharmonije, tu su naši korijeni u Hrvatskom narodnom kazalištu, tada na Gornjogradskom, u to vrijeme sudjelovao je Hrvatski glazbeni zavod, održavale su se predstave i koncerti. Danas je dom Zagrebačke filharmonije koncertna dvorana Lisinski na koju smo izrazito ponosni', kaže nam na početku razgovora ravnatelj Mirko Boch.

Kako se osjećate kao ravnatelj ustanove koja proslavlja 150. godina, a morate se suočiti s proslavom u neizvjesnim vremenima pandemije?

Vremena su vrlo izazovna, ova godina naročito, planirali smo da to bude obljetnička godina, međutim godina koja je s pandemijom i potresima i kada smo ostali bez svog doma. Za sve nas iziskuje posebne napore, ali kad volite nešto kao što je Zagrebačka filharmonija onda koliko god to zvuči ništa vam nije teško pogotovo kad volite glazbenike.

Ovu obljetnicu ste posvetili svim glazbenicima Zagrebačke filharmonije kroz povijest, na koji način ste im posvetili ovu važnu obljetnicu?

Prije svega, zahvala svim kolegama glazbenicima, generacije i generacije su stvarale ovaj sjajan orkestar. Moram se također zahvaliti svim prethodnim kolegama ravnateljima, svaki od njih je dao svoj maksimalan obol koliko i kako je mogao u svome trenutku i vjerujem da će filharmonija sada pod ravnanjem novog budućeg šefa dirigenta maestra Dawida Runtza dobiti jedan novi zamah koji smo dobili još kad smo krenuli prije 8. godina s velikim ruskim dirigentom Dimitrijem Kitajenkom.

Dvorana Vatroslava Lisinskog građena je upravo za Zagrebačku filharmoniju, kako se snalazite sada kada je oštećena u potresima?

Dali smo naziv našem orkestru, na neki način nomadski orkestar, jer evo zadnja dva mjeseca smo izvan naše dvorane Lisinski, bili smo u Laubi, Tvornici kulture. Snalazimo se kako god znamo, teško je u ovom slučaju biti bez svog doma, ali naš duh ne posustaje, glazbenici trebaju ono što najviše svima treba, jer glazba najviše liječi baš kao i ljubav.

Kako je raditi u vrijeme korone?

U vrijeme korone, a ne samo u vrijeme korone nego i potresa još kada je bio prvi potres u Zagrebu 22. ožujka, pokazali smo da Zagrebačka filharmonija ni tada nije stala, iz svojih domova poslali smo poruku voljenom gradu, našim sugrađanima, moj Zagreb tak imam te rad. Danas, skoro godinu dana kasnije, neću reći da smo u istim problemima, ali vrlo sličnim, dvorana Lisinski je stradala i u drugom potresu. Teško je i izazovno, ali se ne bojimo tih izazova i mislimo baš sada kada je najteže svi mi moramo pokazati koliko volimo glazbu i naše glazbenike, grad Zagreb i Zagrebačku filharmoniju.

Gdje vidite Zagrebačku filharmoniju za 150. godina?

Vidjet ćemo, to jest ja je sigurno neću moći vidjeti, ali vjerujem da Zagrebačka filharmonija će ostati ne samo simbol Zagreba i Hrvatske, nego jedan veliki sjajan orkestar pun sjajnih pojedinaca i zajedništva koje će krasiti ovo naše glazbeno nebo, ovaj dio Europe jer Zagrebačka filharmonija to zaslužuje i zahvaljujem se gradu Zagrebu i gradonačelniku Bandiću što sve ove godine prate Zagrebačku filharmoniju i tu je uz nas, a mi to vraćamo na najbolji mogući način GRLIMO VAS GLAZBOM jer mi samo tako i znamo.