Božićni filmovi poseban su filmski podžanr koji se ne može mjeriti istim metrom kao i ostalo, 'normalno' filmovlje. Tip je to filmova koji egzistiraju u paralelnom svemiru u kojem je sve stalno toplo, čisto, blještavo i joj-tak-hercig, a ljudski se problemi rješavaju kupnjom poklona, snažnim zagrljajem i obaveznom iskrom snijega pred kraj. Nitko tamo nema minus na tekućem, kuće se kite tonama blještećih lampica, a životne se traume liječe girlandama veličine ovećeg pitona. Većina je tih filmova, dakle, u strateški odabrane boje zapakirana emocionalna praznina s jasnom ideološkom porukom – ako nisi sretan u prosincu, nisi kupio dovoljno. Zbog takvih filmova ljudi već u listopadu ulaze u potrošački delirij, banke uđu u adventsko ekstatično stanje, a mi svi glumimo da je to ‘duh Božića’, a ne duhovna verzija kreditne kartice.

Kad bi se ti filmovi mjerili istim kriterijima kao i ostali – pali bi na ispitu osnovne filmske pismenosti i nitko ih ne bi više čuvao ni u kakvoj arhivi, ma koliko bezgranične resurse u oblaku servera imao. Postoje, doduše, časne iznimke: ‘Scrooged’ s Billom Murrayjem divno je manično-komična obrada Dickensova klasika, ‘Bad Santa’ s Billyjem Bobom Thorntonom prekrasno je svetogrdni protuotrov za blagdansku hipokriziju, ‘Divan život’ Franka Capre ostaje neuništiv unatoč romantičnom lakiranju malograđanske osrednjosti, a ‘Umri muški’ i ‘Kolo sreće’ – iako nisu strogo božićni filmovi – zbog koincidiranja svoje radnje s blagdanskim dobom, akcijski i komičarski podsjećaju da se za Božića događaju i druge stvari osim zaljubljivanja pod listom imele i jurnjave za nedostižnim idealom savršene decembarske sreće.

Sasvim pristojno u odnosu na druge božićne filmove

Kako onda u tom kontekstu figurira ovih dana na Netflix izbačena ‘Božićna pljačka’ ilitiga ‘Jingle Bell Heist’ – jedan od naslova kakve ta streaming platforma svake godine neumorno štanca s upornošću industrijske trake za čokoladne sobove? Već dosad, a prosinac je tek počeo, imaju tri-četiri nova božićna filma, a do Božića će ih izbaciti tko zna još koliko, od kojih će gledatelji većinu zaboraviti brže nego što zaborave Wi-Fi lozinku u iznajmljenom apartmanu na godišnjem. No Jingle Bell Heist, nećete vjerovati, u tom se kontekstu drži – sasvim pristojno. Ne bi se baš proslavio da ga se uhvati ozbiljna filmska kritika, analiza, akademija ili bilo tko s metrom za 'normalne' filmove, ali kao božićni film – nije uopće loš.

Priča govori o Sophie (Olivia Holt), sitnoj lopužici koja krade, između ostalog, i zato da bi financirala liječenje teško bolesne majke, i Nicku (odlični Connor Swindells iz ‘Sex Educationa’), IT stručnjaku, koji je zbog zlog milijardera Maxwella Sterlinga (Peter Serafinowicz) nepravedno završio u zatvoru. Danas popravlja mobitele i mrzi vlastitu biografiju, ali ima jedan adut – upravo je on nekoć instalirao sustav nadzornih kamera u Sterlingovoj robnoj kući i još uvijek ima pristup svim feedovima tih kamera. Na jednoj od snimki uhvati Sophie kako krade novac iz ureda za izgubljeno i nađeno, i tim je snimkama ucijeni da mu pomogne opljačkati Sterlinga.

Taj Nickov manevar, priznajem, ovako opisan zvuči prilično bolesno. Frajer te ucjenjuje, prijeti ti zatvorom, manipulira tobom – a ti se malo poslije zaljubiš u njega? U stvarnom svijetu to bi bio jasan slučaj za alarm svih institucija, ali u božićnom filmu – ljubav, naravno, sve pobjeđuje, uključujući kaznena djela i ozbiljne znakove emocionalne disfunkcionalnosti. Ipak, scenaristica Abby McDonald dovoljno je vješta i iskusna (napisala je hrpu romana, a i radi kao scenaristica na 'Bridgertonu') da tu moralnu akrobaciju donekle popegla motivacijom likova i njihovim vrlo simpatičnim međusobnim banterom. Sophie krade jer joj majka bez novca doslovno nema šanse, a Nick želi i osvetu i mogućnost da zadrži kćer u svom životu. Nisu bezgrešni, ali nisu ni moralne nakaze, a ono što je za karakterizaciju likova još važnije – nisu ni stripovski jednodimenzionalni. Prva pljačka im propadne, druga je pametnija, veća i, dakako, spektakularno tempirana – na Badnjak. Priziva se tu dosta pljačkaških, heist-klasika, ponajviše 'Oceanovih 11' i njegovih izdanaka i iako nije ni blizu na toj razini - fercera.

Blagi oceanski ugođaj

Film, naravno, obiluje klišejima o lopovima dobrog srca, ali ih McDonald prilično spretno ukrašava solidnim dijalozima, uredno složenim preokretima i blago oceanskim ugođajem, iako bez Soderberghova šarma i mozga. Humor nije razoran, ali je funkcionalan, romansa nije baš toliko idiotska da poželite baciti televizor kroz prozor, a London izgleda toliko dobro da gotovo briše tragove scenarističkih nevjerojatnosti. Redatelj Michael Fimognari, ujedno i snimatelj, daje filmu vizual iznad božićnog prosjeka – što ne čudi uzme li se u obzir da je lik bio DoP i na nekim fenomenalno izgledajućim projektima, kao što je bio 'Pad kuće Usher' Mikea Flanagana.

Naravno, ništa od toga ne oslobađa Netflix njegove gotovo kaznene odgovornosti za zločin blagdanske proizvodne trake s koje svake godine izlijeću filmovi čiji je rok trajanja kraći od kuhanog vina. To su algoritamske utjehe, emocionalni fast food za gledanje dok se svađate s rodbinom, razmišljate kako ćete u siječnju krpati minus i uvjeravate se da je sreća stanje koje se može kupiti na rate. Ali ‘Božićna pljačka’ tu nije najgori zločinac. Neće vam promijeniti život, neće srušiti sustav i neće sabotirati štancersku industriju božićnih filmova iznutra. No u moru tog šljokičastog filmskog krša barem ima dovoljno pameti, ironije i vizualnog šarma da vam ne pojede i zadnju moždanu stanicu polaganim mučenjem debilanom. A za božićni film – to je već ozbiljan kompliment.

I da – ako vam se nakon odjavne špice makar na pet minuta učini da u blagdanskoj histeriji sa stroboskopskim blještanjem lampica ipak ima srca, slobodno provjerite je li vas možda ipak zatrovala kakva subliminalna poruka potajno ubačena u ovaj film. Ja sad, nakon što sam ponovno pročitala ovaj vlastiti osvrt, ozbiljno sumnjam da je tako jer mi se čini da mi je negdje ipak blago ispran mozak i da sam prema filmu bila ipak malo previše blagonaklona. Pa ću vam zaključno ipak poručiti – ovo nije najgori božićni film, pogotovo nije najgori na Netflixu, ali… Gledajte samo ako baš morate.