novi ulomak iz knjige

[EKSKLUZIVNO] Mira Furlan o svom odlasku iz Zagreba: Bili ste na ovoj ili onoj strani. Ja sam se obiju gnušala.

  • Autor: V. Ba.
  • Zadnja izmjena 03.01.2022 10:51
  • Objavljeno 02.01.2022 u 09:24
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: Markus Wissmann / Alamy / Alamy / Profimedia

Ni godinu dana od prerane smrti velike glumice izašla je njezina autobiografija o kojoj će se sigurno još mnogo govoriti

Povodom izlaska dugo očekivane autobiografije Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu, koju je objavila nakladnička kuća Fraktura, ekskluzivno donosimo novi ulomak iz knjige.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo / Fraktura

Bio je septembar 1991. Kazališne sezone počinjale su i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Kako će se moj život nastaviti? Nisam imala pojma. Svakog bi dana neka nova senzacionalistička informacija došla do nas i zatekla nas nespremne. Budili bismo se sa strahom, lijegali bismo u krevet sa strahom. Što će se desiti sutra? Znala sam da za dva dana trebam biti u Beogradu na prvoj izvedbi Pozorišnih iluzija u sezoni. Predstava Mjesec dana na selu bila je na repertoaru kasnije istoga mjeseca. Da su rasporedi kazališnih predstava bili drugačiji, da je moja zagrebačka predstava bila na programu prije beogradske, tko zna da li bi moj život ispao isti.

Bio je sunčan ranoseptembarski dan. Hodala sam prema kazalištu ulicama svoga grada. Bregovi u pozadini sjali su na suncu; odande me je otac nosio na leđima svake nedjelje. Na svojem putu sam skrenula i prošetala kroz park Ribnjak, kamo me je mama često vodila kad sam bila dijete. Sjela sam na ljuljačku i pustila da letim zrakom koliko sam visoko mogla, gledajući impresivnu neogotičku katedralu iza stabala vrba. Zagreb. Moj grad. Bio je dio mene. Ja sam bila dio njega. Da li sam još uvijek bila? Došla sam do kazališta, sjela u kazališni kafić, naručila kavu i slušala kolege. U deset ujutro u svim kazalištima u bivšoj Jugoslaviji bio je običaj da većina kazališnih radnika već bude pripita od jeftinog žestokog pića. Sklonost alkoholu sigurno je bila neosporna, ujedinjujuća veza dvaju etničkih plemena koja su se međusobno toliko mrzila tvrdeći da su silno različita.

“Što oni kane napraviti?” rekao je slavni glumac. “Sve nas pobiti? Svakog čovjeka redom? Četiri milijuna Hrvata?”

Bilo je kristalno jasno tko su “oni”. Glumac me je pogledao kao da pripadam “njima”.

“Zašto me gledaš?” rekla sam tražeći lice koje bi mi pokazalo naklonost. Nije ga bilo.

“Pa, praktički tamo živiš.”

“Tamo?”

“Da, tamo”, rekao je naglašavajući svaki slog. Imao je ubitačan pogled. Instinktivno sam uzmaknula. Shvatila sam da se riječ “Beograd” ne smije reći naglas. Niti ga smije spomenuti on, niti ja. Sama riječ postala je zlo. Postala je neizreciva. Možda je možete šapnuti, ali samo među etničkim Srbima. U tom slučaju ona odmah postaje tajna lozinka pripadanja, katkad izrečena i uz konspirativno namigivanje. Riječ “Beograd” postala je kôd za prepoznavanje suprotstavljenih pripadnosti, ovisno o načinu na koji to kažete, s naklonošću ili mržnjom. Bili ste na ovoj ili onoj strani. Ja sam se obiju gnušala.

Nije se imalo što reći. Ustala sam, mahnula ljudima za stolom i otišla. Na vratima sam se okrenula i vidjela kako kolege gledaju u mene. Vidjela sam da jedna od glumica šapuće nešto susjedi za stolom. Ta je žena ozbiljno kimnula i skrenula pogled prema meni. Oči su joj bile pune istinske mržnje. Pokušala sam se nasmiješiti. Ali umjesto toga potekle su suze. Iznenada i jasno spoznala sam da sam milijun milja udaljena od njih s druge strane ponora koji se ne može prijeći. Ispostavilo se da je to bio posljednji put da sam bila u tom kazalištu, u tom kafiću, s tim ljudima s kojima sam radila trinaest godina.

Nikad više neću kročiti u tu zgradu.

Te večeri hodala sam kući prolazeći pokraj policijske stanice blizu mog stana u Petrovoj ulici. Osjećaj skore propasti visio je u zraku. Rat nam je došao do praga. Osjećala sam ga. Baš kao i policajac koji je čuvao policijsku stanicu. Dok sam prolazila kraj njega, nasmiješio se prepoznavši me. Uzvratila sam mu osmijeh. Rekao je: “Gospođo Mira, lijepo je vidjeti da ste se vratili u Zagreb.” Osjećala sam kao da se topim, a suze su mi se skupljale u kutovima očiju.

“Hvala vam. Dobro je da ste tu”, rekla sam jedva uspijevajući govoriti. “Ne brinite se, gospođo Mira, tu smo da vas štitimo”, rekao je toplo i iskreno. Osjetila sam kako mi se srce slama. Vuklo me je prema “pripadanju”. Bila sam pozvana da se priključim plemenu. Zvao me policajac na kojeg sam slučajno naišla. I osjetila sam iskušenje. Itekakvo iskušenje. “Hvala vam”, rekla sam pokušavajući suspregnuti plač. “Hvala vama. Jer ste to što jeste”, rekao je i nasmiješio se.

Odjurila sam i počela plakati, glasno i nekontrolirano. Kao da su se sva tjeskoba, sav strah, sva nesigurnost zbog naše budućnosti otpustili punom snagom, jednostavno sam se slomila. Da li će nas bombardirati? Nas? Nas Hrvate? A gdje je Goran? Zašto nije ovdje? Zašto je tamo? A ja? Što da poduzmem? Kamo trebam ići? Kamo pripadam? Kamo pripadam? Kamo pripadam?

  • +5
  • +2

Mira Furlan

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovacic/PIXSELL

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!