Pogledala sam samo prve dvije epizode nove FX-ove serije 'Alien: Earth' (kod nas dostupne na platformi Disney + ) i silno sam željela da mi se svide. Velika sam, naime, obožavateljica 'Alien' franšize, više ili manje volim sve inkarnacije, uključujući i onu Fincherovu umjetničko-dosadnu pa i onu nakon nje, koju bi se moglo nazvati neumjetničko-glupom. Ovo sam zato čekala bez daha i na rubu kauča pa sam možda i zato razočarana. Ne previše, ali ipak. Da dijelim ocjene, rekla bih - nije loše, ali bogme nije ni dobro. Negdje između dvojke i trojke: prolazno, ali njah. Ima tu para, ima efekata, ima napetosti, ali nekako – ne znam kako, valjda nekim čudom - uspijeva biti razvučeno, jednolično i – ono što je neoprostivo za jedan SF/horor/triler – dosadno.

Radnja nas baca u 2120., kad planetom vlada šačica megakorporacija. Među njima je i Prodigy, kojom upravlja Boy Kavalier – trinaestogodišnji TRILIJARDER, koji izgleda kao antipatičniji i pubertetom zarobljeni brat Timothéeja Chalameta. Mali je živa guba. Osim što uopće nije. Kad ga the Alien napokon uspije dohvatit i raščerečit, bit će to veliko veselje i vjerojatno vrhunac serije. Super je oduran i prema svima se ponaša s nipodaštavanjem, uključujući i jabuku koju napadno hrska u jednoj sceni.

Potrošeni potencijal

No iako oduran, mali Kavalier odgovoran je za zapravo najzanimljiviji dio priče dosad u seriji, a to nisu ni alieni ni plazma puške ni korporacije, nego program u kojemu se umirućoj djeci svijest prebacuje u odrasla sintetska tijela s nadljudskim sposobnostima. Priča je to koja ima potencijala za ozbiljnu znanstveno-fantastičnu dramu i moram priznati, u početku me zaintrigirala, ali scenaristi su to više-manje (zasad) preletjeli, nego se više posvećuju priči u kojoj kamera zadovoljno zumira hektolitre krvi, iznutrica i drugih organa koji ukrašavaju svaki deseti kadar i to u close-upu. Možda je zanimljivo i hororično u prvom takvom kadru, ali nakon desetog je već malo u bolesnoj domeni mješavine osjećaja između 'zlo mi je' i 'zijeva mi se'.

U prvoj epizodi upoznajemo Wendy (nekad sirotu i bolesnu pre-teen Marcy), novopečenu ‘hibridku' koja se pokušava snaći u svom novom tijelu – zdravom, odraslom, s dojkama koje joj smetaju i supermoćima kojima se pomalo uči koristiti. Njezin mentor je kirurg Kirsh, kojeg glumi Timothy Olyphant – i to tako da se čovjek pita što je skrivio produkciji serije. Izbjeljena kosa, obrve i trepavice nisu mu pomogle, ali glavni problem je što mu je lik napisan kao mokra salveta. Šarmantnog, karizmatičnog Olyphanta ovdje nema ni u tragovima. Nisam mislila da je to moguće. No dobro.

Uglavnom, Kirsch i još jedna ženska, koja me stylingom podsjeća na hrvatske političarke devedesetih i nisam joj zapamtila ime – treniraju Wendy i ostalu 'izgubljenu djecu' (da, svi imaju imena iz Petra Pana) – i onda ih, s vrlo upitnom i mutnom motivacijom (čitaj: KOJI IM JE KLINAC?) na kraju prve epizode puštaju da odu na Zemlju, pomoći u akciji raščišćavanja meteža koji nastaje kada se jedan svemirski brod konkurentske korporacije zabije u visoku zgradu glavnog grada korporacije Prodigy. To ima neke veze s tim što su primijetili da Wendy preko raznih nadzornih i komunikacijskih kanala prati svojeg brata iz prošlog života, medicinskog brata Joea Hermita (koji je ujedno jedini uvjerljivi i prokrvljen lik u seriji), ali nisam još uspjela shvatiti kakve veze i zašto je to dobar razlog da odred novopečene djece u sintetskim, supermenskim tijelima, pustiš lutati po kršu i lomu s uzorcima strašnih bića iz svemira. Ali eto. Poslaše oni njih.

Sve je kao u 'Aliens', ali puno gore

U drugoj epizodi Wendy i ekipa ‘izgubljene djece” upuštaju se u akciju spašavanja Hermita, njezina brata i medicinara, dok se po ruševinama šuljaju i naveliko kolju alieni. A kad smo kod aliena – slavni THE ALIEN ovdje izgleda plastično, kao da je naručen s akcije na Temu. Ni sjena impresivnih čudovišta iz filmova Ridleyja Scotta ili Jamesa Camerona. OK, shvaćam da autori serije nisu ni Ridley ni James, premda su se – osim s Ridleyjevim pipcima, krvlju i iznutricama, koje su u njegovom filmu ipak bili mnogo smisleniji – inače vodili ratnom filozofijom Cameronova filma. Dominiraju pucnjava, marinci u futurističkim oklopima i sav taj ratni đir, kao i u 'Aliens', ali puno gore. Kudikamo gore.

Osim priče, koja je nemotivirana, čudna i odlazi u nezanimljive rukavce dosadnih akcijskih scena (čujete li kako to besmisleno zvuči) – svoj toj 'lošoći' pridonosi i poprilično bezvezna gluma. Olyphant se trudi, hrvatska političarka iz devedesetih uspijeva tu i tamo sklopiti facu koja govori 'ja sam izuzetno empatična majčinska figura', mala koja glumi Wendy ima nekog 'mota' u portretiranju mješavine sintetskog i ljudskog bića, lik koji joj glumi brata bi vjerojatno bio dobar u nekoj bolje napisanoj priči. No svi ostali glume isto – furaju istu ozbiljnu facu, isti ton, iste pauze. Kao da su svi prošli isti glumački boot camp. Tu i tamo im se daju karakteristike likova iz Petra Pana pa ih, u skladu sa svojim imenima, pokušavaju imitirati, ali to su samo prolazni momenti raznolikosti. Sve ostalo je uniformna masa bez stvarne energije.

I onda dolazimo do ideologije, odnosno do onoga što ova akcijsko-ratna-SF-horor serija, koja usput uspijeva biti dosadna – zapravo misli da govori između redaka. Osim što ne govori između redaka nego puca šakom u glavu tako da joj imaš potrebu graknut: OKEJ, DOBRO, SHVATILI SMO! Ima tu, ustvari, svačega i nisam sigurna da je baš sve promišljeno te ispečeno prije nego što je rečeno – od opasnosti oligarhije i tehnokracije, preko neuništivosti ljudskog duha i 'duše' u srazu sa zlom tehnologijom, pa sve do zrnaca konzervativizma i ksenofobije u prikazu bezumno ubilačkog ksenomorfa. No glavna je ideja – anitkorporacijska. I prikazana je glupo.

Dobar koncept, loša realizacija

Sad, da se razumijemo, ja sam ideološki na strani antikorporacijskih priča. I meni su koma bogataši koji tulumare u svojim penthouseima dok svijet propada i boli ih dupe za krv, horor i muku običnih ljudi. No 'Alien: Earth' to gađenje i odbojnost prema bogatunima i zgražavanje nad bezdušnoću i kontrolom korporacija prikazuje tako prvoloptaški, površno i jadno da sve skupa ne izgleda kao dobro ispričana priča s podtekstom, nego kao loše isprintani aktivistički letak iz studentske menze. Čekala sam slojeve, čekala sam razne implikacije i inkarnacije te ideje, ali evo, u prve dvije epizode nisam dočekala.

Da rezimiram jer mi se više zapravo uopće ne da razmišljati o seriji. 'Alien: Earth' ima koncept vrijedan gledanja i nastavit ću ga gledati u nadi da ga neće nastaviti uništavati, ali zasad ne gajim prevelike nade. Jer zasad ga uništavaju plastikom umjesto jezivog čudovišta, predugim scenama umjesto napetosti, likovima bez pulsa i ideološkim pamfletom umjesto ozbiljne priče. Zasad je to tek lijep omot, a unutra poklon koji se otvara iz pristojnosti, a NE s uzbuđenjem i veseljem. Vidjet ćemo hoće li se tako i nastaviti, ali strepim da hoće.