Nije pretjerano reći da je Sarajevo, u svojih šest stoljeća postojanja, najmanje tri puta bilo glavni grad svijeta. Prvi put, bilo je to kad je Gavrilo Princip, pucnjem u nadvojvodu Ferdinanda, označio početak Velikog rata; drugi put, kad je snijeg pao baš tog prvog olimpijskog jutra, a do tada ga nije bilo ni u tragovima, i simbolično poručio: 'Neka igre počnu'; treći put, u prvoj polovici krvavih balkanskih devedesetih kad su grad i njegovi stanovnici hrabro izdržali 1425 dana opsade. Pred kraj te strašne opsade, u njenoj četvrtoj godini, pokrenut je filmski festival.

I od tada, evo već tri desetljeća, Sarajevo možda i ne postane svjetsko središte filma, jer svaki grad koji drži do sebe ima filmski festival i ima čime da se pohvali u konkurenciji velikih kao što su Cannes, Venezia, Berlin, San Sebastian… Ipak, Sarajevo svakog ljeta ponudi nešto drugačije.

Sarajevo Film Festival nije običan kulturni događaj i sve je na njemu drugačije, posebnije, jedinstvenije – i nagrade u obliku srca, i mjesta na kojima se prikazuju filmovi, čak i tepih kojim prolaze slavni (ili oni koji to žele postati). Zapravo je cijeli jedan grad potpuno u duhu festivala, na svakom koraku se osjeti / čuje / vidi nešto filmsko, kafići i ulice su prepuni, baš kao i projekcije – doslovno je nemoguće kupiti ulaznicu. I onaj tko uopće tokom godine ne ide u kino, jer mu je lakše pratiti ponudu kabelskih operatera i streaming servisa, i onaj tko se iole razumije u film, i onaj tko je pravi zaljubljenik u sedmu umjetnost – svi su jednaki i nema razlike ni po čemu, ni u potrazi za ulaznicama, ni u rasporedu sjedenja.

Sve je šareno poput tog ćilima

Atmosfera u gradu, a pogotovo pred glavnom dvoranom za projekcije – onom u Narodnom pozorištu Sarajevo ispred kojeg i jeste prostrt šareni bosanski ćilim (dakle, ne tepih) kakvog se može vidjeti, makar i u minimalističkoj varijanti, u svakoj kući kojoj je stalo do tradicije ovog podneblja – od prvog do posljednjeg dana, od otvaranja do zatvaranja, uvijek je ista, pozitivna, nekako razdragana. I sve je šareno, baš poput spomenutog ćilima.

Njime prve večeri prođu redatelji, glumci, producenti, filmski djelatnici svih vrsta, kritičari i ljubitelji filma. Sve njih, s obje strane ćilima, strpljivo čekaju, nekad i satima baš kao na svim velikim festivalima, stanovnici Sarajeva i njihovi gosti iz cijelog svijeta, pa nije bilo neobično da im se u prošlosti osmjehnu i mahnu Angelina Jolie, Robert de Niro, Tim Roth, Isabelle Huppert, Benicio Del Toro, Steve Buscemi, Mads Mikkelsen … a ove godine i Stellan Skarsgård, Willem Dafoe, Ray Winstone.

Svatko od njih, osim uspomena na divne i ljubazne domaćine, na ponekad i neobične lokacije za prikazivanje filma (o tome kasnije) ponese kući i Počasno Srce Sarajeva, jer je dao / dala izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. I ta je nagrada, kao što su i nagrade u glavnoj konkurenciji, u obliku srca – onog širokog, velikog, otvorenog srca, baš u obliku zemlje čiji je Sarajevo glavni grad.

Čekaću te moja Buco…

Istodobno kad i na glavnoj pozornici, film otvorenja bude prikazan na obližnjem igralištu Prve gimnazije, najprestižnije školske ustanove u gradu. I to ne bude obično igralište, ni obično kino, nego prostor filmskom čarolijom pretvoren u open air cinema. Iako se znalo sjediti i na plastičnim stolicama, iako sarajevske noći i u augustu znaju budu prohladne, ispred najvećeg filmskog platna u regiji – jednostavno nema mjesta.

I drugdje se po gradu održavaju projekcije na otvorenom, na specifičnim lokacijama – uz bazene ili u piknik varijanti, ili društveni domovi i druge dvorane postanu kina, ili se filmovi prikazuju u pravim, modernim kino-dvoranama. Po cijelom gradu, za osam dana, budu održane stotine projekcija, a narednih dana bit će prikazano najmanje 250 ostvarenja ne samo iz jugoistočne Europe, nego iz cijelog svijeta.

Nitko ne gnjavi selebe

A nakon svega, svih sadržaja koji nisu samo poziranje pred kamerama, druženje s publikom i gledanje filmova, slijedi – provod. U glavnim gradskim ulicama promet motornih vozila bude obustavljen, a od bezbrojnih ljudi gotovo je nemoguće proći, kamoli naći mjesto ni u kafićima, ni na terasama, ni u restoranima, apsolutno nigdje. Glasan žamor nadglasava muzika, svi su opušteni, nasmijani, doslovno karnevalski raspoloženi.

U toj opuštenosti, i domaćih i turista, nije neobično vidjeti i one poznate sa crvenog ćilima. U pravilu ih nitko neće gnjaviti, čak ni tražiti uobičajeni autogram ili selfie s njima, jer su tu svi jednaki – u posebnoj atmosferi, na posebnom događaju i svi su podjednako posebni. I tako do kasno u noć, i tako svih osam dana trajanja festivala.

Festival koji je nastao u najgorim trenucima u povijesti Sarajeva, kad su filmovi u njegovom prvom izdanju 1995. godine prikazivani sa VHS-kaseta, kroz više od tri desetljeća postao je i ostao simbol kreativnosti, modernosti, otvorenosti, a ako ćemo iskreno i duha i prkosa Sarajeva. I sve do danas, zapravo svih ovih godina, festival nije samo okupljalište filmskih radnika i zaljubljenika u film, nego i nositelj poruke da sve može drugačije, bolje, smislenije, kulturnije... i da će svakome tko dođe biti pruženo jedno veliko sarajevsko srce.