KAZALIŠNA 2010. - ŠTO?

Mijenjalo se jest, promijenilo se nije ništa

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 22.12.2010 10:16
  • Objavljeno 17.12.2010 u 09:47
Bulić Mucalo

Bulić Mucalo

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Pixell

Retrospektiva jedne recesijske godine, čak i ako je riječ samo o kazalištu, i ne može biti drugo nego zbroj pokušaja i pogrešaka s neizvjesnom budućnošću. Hrvatsko glumište još nije osjetilo, barem u onom institucionalnijem dijelu, kako živi ostatak matice zemlje, pa su u 2010. svi imali više-manje uobičajen broj premijera, opremljenih pristojno, dostojno ili onako koliko kreativnost dopušta

Svijet se nije preokrenuo, čak ni s pokušajem da kazalište govori o svijetu, a ne obrnuto, pa tek sljedeće godine, sudeći po svemu, treba očekivati i institucionalne rezove. S druge strane, takozvana nezavisna kultura već je po(d)nijela svoj dio tereta poput kazne. A možda to i jest baš – kazna.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Vilim Matula i Urša Raukar na prosvjedu u Varšavskoj

Teatar na ulici

Treba li naći najveću, a možda i najvažniju predstavu koja se ove godine dogodila u Hrvatskoj, zadatak nije nimalo težak. Nekoliko prosvjeda i marševa, zatim akcija policije, pa i pravi povodanj koji je nastupio prije nego što su bageri konačno postupili po naređenju, sve to čini bitku za Varšavsku najboljom kolektivnom izvedbom u Hrvata. S trajanjem, sporadičnim, od veljače do srpnja, upotrebom tisuća statista, vođama među kojima su bili i profesionalci i oni koji glume da glume... Svega je bilo, ali više neće, barem ne na istom mjestu.

Odlasci i dolasci

Godina prije izborne za domaća je kazališta bila znakovita po tome da se promijenilo nije ništa iako se nešto jest mijenjalo. Mada se čini kao da je smjena u Velikoj Gorici označila kraj jednog perioda, odlazak Senke Bulić osjetit će samo oni koji su znali da se u petom po veličini hrvatskom gradu zaista zbivalo neko kazalište. No mediji su se potrudili da svi saznaju za glumicu i ravnateljicu, ali i činjenicu koja je stara koliko i starost – da ravnatelje umjetničkih institucija postavljaju politička tijela, lokalna ili manje lokalna vlast i oni koji je u tom trenutku drže. Zato je Senka Bulić maknuta iz Velike Gorice, ali se snašla u Šibeniku, nedaleko od još jedne priče s istim korijenima, ali drukčijeg predznaka. Prije Velike Gorice, poprište prave kadrovske drame hrvatskog glumišta bio je Split. O Dušku Mucalu kao intendantu tamošnjeg Hrvatskog narodnog kazališta svi su pokušali nešto promucati, s argumentima i bez njih. On na kritike nije odgovarao, splitski repertoar ide dalje, svejedno da li s Aristotelom ili Aristofanom, i čini se da, ako ovako nastavi, nakon probne godine nitko neće imati argumente protiv njega. Uostalom, smisliti program za nacionalnu kuću prema zahtjevima trenutne kulturne politike, pogotovo kad o tom programu ništa ne ovisi, osim malo kulturne reputacije, može svatko, oblačio se (po)nekad u povrće ili ne. Još jedna smjena, iako formalno prošlogodišnja, pokazala je svoje posljedice tek ovoga ljeta. Ili nije, jer Dora Ruždjak Podolski kao ravnateljica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara još nije napravila krupnije korake. Dvije kvalitetne produkcije, 'Spašeni' i 'Revizor', samo su to. Za neke je i to previše, drugi tek čekaju vidjeti mogu li Igre bolje.

Obljetnice

Nizom koji ponavlja svoje prve korake, ali svjesno i stoga promijenjeno, dva je desetljeća ove jeseni obilježavao Montažstroj. Danas samo brend iza kojeg stoji Borut Šeparović, malo je živio na vlastitoj prošlosti, što ne znači da su akcije poput polaganja vijenca na Oltaru domovine ili vožnje gradom na vatrogasnom vozilu bile uzaludne ili manje zabavne, kao što ni obnovljena 'Vatrotehna' nije samo ponovljen slet-balet iz 1990, nego i predstava koja sasvim jasno govori o sada i ovdje. Krajem godine je pak svoju prvu desetoljetku obilježio i zagrebački izvedbeni kolektiv BADco., s namjerom da izvede svojih deset predstava u deset različitih prostora. Bilo je to namjerno rizično smišljeno da bi se ponovno skrenula pažnja na činjenicu da neravnopravnost nezavisnih i izvaninstitucionalnih u domaćoj kulturi nije tek razlika u visini dotacija.

Recesija

Da je stvar s domaćom kulturom i njezinim financiranjem ozbiljna, pokazao je i Grad Zagreb, točnije njegov Ured za obrazovanje, kulturu i sport, kad je odlučio nezavisnoj i izvaninstitucionalnoj kulturi uzeti četvrtinu proračuna. Samovoljno, jednostrano i bez velikih objašnjenja, krajem listopada je donesena odluka da će tako biti, bez obzira što je većina programa već realizirana – novcem koji neće doći. Neka vrsta nagodbe jest na vidiku, ali i ne pretjerano mudrima jasno je što to govori o sljedećoj godini.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: Promo fotografije / Autor: www.zekaem.hr

Ivana Sajko u predstavi 'Rose Is A Rose Is A Rose Is A Rose'

Prostori – novi, stari i oni 'između'

Ako već nema sredstava, onda barem ima prostora, ali ne za sve i ne pod istim uvjetima. Oni koji se ne žele kockati, ulaze u koprodukcije s gradskim institucijama, u čemu, ne samo zbog dvorane koju svi žele, prednjači Zagrebačko kazalište mladih, dok drugi pokušavaju riješiti svoj problem drukčije. Kako je Histrionski dom zatvoren za sve osim Histriona, a Dvorana Travno stoji prazna pod ingerencijom Zagrebačkog kazališta lutaka, čim se pojavila ušla je u frekventnu upotrebu dvorana Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, kao novitet koji je ugostio i Eurokazovu novopokrenutu produkciju i sve ostale koji znaju, žele, ali – nemaju gdje. Tome služi i Pogon, dvorana Centra za nezavisnu kulturu i mlade, ne do kraja opremljen, ali baš zato pogodan za najraznovrsniju primjenu, što su već pokazale manifestacije poput Perforacija, Ekstremnih umova, Festivala novog cirkusa...

I, za kraj...

Po čemu onda treba pamtiti kazališnu 2010? Po 'Peeru Gyntu' u Dramskom kazalištu Gavella, 'Drami o Mirjani...' u HNK-u, ružama Ivane Sajko i solidnoj drami presvučenoj pamfletom Olivera Frljića u aktivnom ZKM-u (od kojega se uvijek očekuje više nego što se na kraju dobiva iako ima apsolutno reprezentativan popis autora) te, sveukupno, uobičajenoj repertoarnoj gužvi što izgleda snažno, ali znači, nažalost, malo. I takozvanim velikim festivalima koji se još drže na površini, jer ih se nitko ne usudi dirati. Možda godina koja dolazi, a koja će sigurno biti još 'kriznija', učini nešto u tom smislu. Ne da bismo je pamtili po lošem, nego da bismo je pamtili – uopće!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi