Ima tome preko 20 godina – 2005. godine u KSET-u, tadašnjem zagrebačkom glazbenom raju, gledali smo koncert grupe Destroyer, još uvijek nesvjesni punog potencijala njezina primarnog autora, danas jednog od najvažnijih imena kanadske glazbe, Dana Bejara. Destroyer je tada promovirao mini LP 'Notorious Lightning and Other Works', električne reinterpretacije pjesama s godinu ranije objavljenog 'Your Bluesa', remek-djela art popa utopljenog u veličanstvene melodije i jeku renesansnih klavijatura.

Dobar običaj lokalne podrške ispunio je bend Casual Elvis, potentni lokalni indie rock junoše čiji se prljavi jangle solidno sljubio s epikom Destroyerove elektrifikacije renesanse. Iz niza pjesama s intrigantnog debi albuma benda koji je – baš kao Destroyer – tek prijetio razviti svoj puni potencijal, još tada nam se izdvojila završna 'Some Late Nite', s neobično slikovitim, filmičnim stihovima: They’re in prisons playing checkers with the warden, some late nite digging with a tea spoon to the border.

Dvadeset i nešto godina kasnije...

Cijeli jedan život kasnije eto nama 'Some Late Nite' opet, ovoga puta u izvedbi Pool Housea, benda čiju jezgru čine upravo momci iz Casual Elvisa, danas u solidnim četrdesetima, ali glazbeno još uvijek izrazito vitalni. Slušajući je u novom, lijenom i nježnom aranžmanu, s poletnim višeglasnim refrenom koji zove da mu se priključite, kroz glavu nam prolazi cijeli jedan život, od ksetovskog entuzijazma ranih nultih do današnjeg vremena u kojem protagoniste tadašnje scene sve manje toga drži na okupu. A ova je ploča svakako jedna od stvari koje ih još drže.

Prerađena 'Some Late Nite' zapravo je i najbolja ilustracija puta koji je u više od dvadeset godina prošla jezgra ovog benda, a i tada i danas činile su je tri važne figure zagrebačke alternativne scene s nagnućem ka umiranju u ljepoti: Vladimir Basić, Vatroslav Miloš i Denis Brčić. Kroz Casual Elvis, Benchwarmers, (The) Lesser Men i druge projekte godinama su brusili različite varijante iste autorske tvrdoglavosti, ponekad i namjerne hermetičnosti. Pool House kao da je sve te krive Drine odlučio prestati ispravljati: umjesto toga pustio ih je da teku kamo žele.

Glazba koja diše organskom toplinom

Rezultat je topliji, mekši i neopterećeniji zvuk, čiju ležernost idealno ilustrira fotografija na omotu ploče (Miloš se hobistički bavi analognom fotografijom, pa je na omotu potpisan i kao art direktor). Na njoj vidimo umjereno popunjenu vanjsku terasu trajekta, negdje u ranoj ili kasnoj fazi sezone, dok masovni turizam još nije progutao otoke. Na drugoj fotografiji priloženoj uz promotivni materijal članove benda zatječemo u opuštenom druženju, sasvim u skladu s kućom po kojoj je ova nova inkarnacija dobila ime.

Fotografije idealno ilustriraju glazbu Pool Housea. Nježan spoj utjecaja koje su članovi vukli kroz godine i sve navedene bendove sada nadvija oblak dream popa i shoegazea, žanrova koji su posljednjih godina s novom publikom doživjeli prirodno uskrsnuće.

No umjesto da ih pretvori u još jedan sloj magle, Pool House iz njih izvlači lakoću: gitare i klavijature ostavljaju dovoljno zraka razigranim vokalnim harmonijama, koje podebljava i čovjek za specijalne efekte Tomislav Škarica, dok puhački ukrasi fagota Lane Juranić i klarineta Vice Demiana de Orlanda omekšavaju rubove. Svirka zrači organskom toplinom i energijom prepuštanja svijetu oko sebe, ili barem onome što je od njega ostalo.

Senzacije su to koje na konačnoj destinaciji trajekta možete doživjeti samo potkraj svibnja ili od druge polovice rujna nadalje. U kući s bazenom vjerojatno to možete učiniti malo češće – dakako, ako vam je dostupna. Što god odabrali ovog babljeg ljeta, ne morate dugo tražiti album koji će vas pratiti.