Prije dvije godine, kad smo proglasili Fontaines D.C. najvećim rock bendom današnjice, zamolili smo ih i da malo uspore. Strah nas je, naime, bilo da će ovom bendu srce prepuknuti od emocija koje nam prenose, da će izgorjeti poput tolikih zvijezda padalica koje je okrutna glazbena industrija ekspresno sažvakala i ispljunula. Treći zaredom nastup na zagrebačkom INmusicu, u lipnju prošle godine, privremeno je odagnao naše strahove – Fontainesi su, unatoč bezveznom predvečernjem terminu, uistinu izgledali i zvučali kao najveći rock bend današnjice.

Negdje tijekom ljeta uslijedio je novi šok iz tabora benda: vijest o smrti njihova menadžera Trevora Dietza, čovjeka koji ih je praktički stvorio te odigrao ključnu ulogu u usponu aktualne dablinske scene, uzdrmala je bend koji je tada već dotjerivao novi album. Dietzov lik i djelo, na omotu ploče i u njihovim medijskim istupima, postaju svojevrsni totem njihova najnovijeg zaokreta. A riječ je o bendu koji je u samo dvanaest godina postojanja – od čega sedam godina diskografske aktivnosti – na pet albuma promijenio najmanje pet lica, ali nije mijenjao svoju srž. Nju možda najbolje simbolizira ono ružičasto srce s omota albuma 'Romance', koje kuca za svakog od nas, ma koliko i nas i njih to ponekad boljelo.

Njihova 'Zooropa', ali bez zaštitnog odijela

Fontainesi se, naime, u skladu s tempom današnjeg vremena nadograđuju i razvijaju ubrzanim postupkom koji najviše podsjeća na njihove zemljake U2, no – izazivamo vrijeme da nas demantira – bez straha da će se pretvoriti u onu iritantnu vrstu rock mastodonta kakvu U2 danas simbolizira. Ako su postpunkom obojeni 'Dogrel' i 'A Hero's Death' bili njihovi 'Boy' i 'War', a 'Skinty Fia' suočavanje s Irskom u sebi nalik 'The Joshua Tree', 'Romance' je predstavljao 'Achtung Baby': evoluciju prema većem, raskošnijem i bogatijem zvuku koji govori još više o svijetu u kojem živimo.

U toj je podjeli novi album 'Dopamine Chamber' njihova 'Zooropa', ali i svojevrsno ispravljanje onoga što smo svojedobno doživjeli kao povijesnu pogrešku U2. Dok su Bono i društvo, opijeni vlastitom veličinom, svijet sve češće promatrali s ironične distance, pretvarajući se u političke komentatore uvjerene da je on pod njihovim nogama, Fontainesi u njegovu toksičnost ulaze bez zaštitnog odijela. Koriste isti evolucijski postupak, ali umjesto da cinično promatraju svijet izvana, katarzično nam ga razotkrivaju iznutra, iz srca dopaminske komore. Pritom žele da u toj komori i nama bude neugodno, e kako bi nas pročistili terapijom iskrenosti i čovjekoljublja, vrlina koje u popularnoj kulturi sve rjeđe susrećemo i zbog kojih nakon ovog albuma sa sigurnošću znamo da ih nećemo prestati voljeti.

Postpunk srce u elektroničkom tijelu

'Dopamine Chamber', za početak, glazbeno evoluira na bendu dosad nepoznatu razinu, za što je podjednako zaslužan njihov Brian Eno – producent James Ford – kao i Carlos O'Connell, sve manje gitarist, a sve više klavijaturist Fontainesa.

Većina pjesama kreće od melodije ili groovea na klavijaturama, preko kojih se slažu slojevi melodija na analognim sintesajzerima, zbog čega ćete u tolikim recenzijama ovog albuma pročitati reference na Depeche Mode. No ako mislite da su se odmaknuli od postpunk korijena, varate se – i dalje su tu gitarski tuševi, prljavi ritmovi i trijumfalno potmule bas linije, koje se u pravim trenucima čarobno propnu za oktavu-dvije iznad svega, poput Petera Hooka u pjesmama Joy Division i New Order.

Tolika produkcijska raskoš nosi, dakako, i rizik da pjesme nestanu pod težinom vlastitih aranžmana. No što dulje slušamo ovaj album, sve nam se više čini da Fontainesi upravo u tim gustim slojevima pronalaze nove načine da sačuvaju ono zbog čega smo ih zavoljeli. Njihova glazba zvuči veće nego ikad, ali njezin emocionalni naboj neugodno je blizak: 'sviđa mi se da ti ne bude prijatno', lijepo je to opisao Koja, čovjek iz grada u kojemu ćemo se s Fontainesima uskoro sresti, a koji se, baš poput njih, odselio u London kad mu je glavni grad države koja ga je odredila postao premali.

Iz srca dopaminske komore

Grian Chatten tekstualno kreće od distopijskog kadra života u vremenu milijardera iz Silicijske doline u uvodnoj 'Six Shot Morning', no to je tek široki plan koji treba iscrtati vanjski kontekst dopaminske komore u kojoj živimo. Što album više odmiče, gađa bliže i intimnije, krećući se, barem u našem čitanju, u konceptualnim blokovima od po tri pjesme. Prvi upotpunjuje singl 'Marianne', u kojemu lirski subjekt, ozračen suhim, sporim ritmom, grozničavo traži svoje mjesto u takvom svijetu, te 'Mimesis', toksična ljubavna drama u kojoj Chatten ispaljuje grandiozne stihove poput 'Your indifference won't make me disappear'.

Iz drugog trilinga, sastavljenog uglavnom od gitarom pogonjenih postpunk brojeva, strši 'Tongue', trip-hopom ozračena repeticija kakve nam je nekad znao priuštiti James Lavelle iz UNKLE, a krasi je nevjerojatan melodijski krešendo u srazu gudača i gitara. Trećim blokom dominira 'Where Is Gone', razorna balada izvedena s katalonskom pop kraljicom Rosalíjom, duet dostojan velike tradicije takvih susreta, od Nancy Sinatre i Leeja Hazlewooda pa sve do nama najbližeg, 'Strange Weather' Anne Calvi i Davida Byrnea.

Još veći, a još bliži

Završni kadar albuma sveden je na dvije glazbeno atipične, rubne perspektive toksičnosti međuljudskih odnosa: 'Japan', sa svojim neočekivano svijetlim tonalitetom, vodi nas u bizarnu ljubavnu stvarnost Zemlje Izlazećeg Sunca, dok nas 'Intimate' ostavlja u ruševinama ljudskog sna, 'dying and dying and dead'.

Izostanak treće pjesme u ovom završnom bloku ostavlja album otvorenim za tumačenja, a naše još uvijek tražimo u međuprostoru između posljednjeg susreta s bendom na Jarunu, tragične smrti njihova menadžera i sljedećeg susreta, nadamo se, već sljedeće srijede u Beogradu. Dotad ćemo strpljivo i pažljivo odmotavati slojeve ovog zadivljujućeg dokaza da su Fontaines D.C. nekako uspjeli biti još veći nego što su bili, a istovremeno nam se zavući još dublje pod kožu. Kako je to moguće? Jednostavno – Fontainesi nas vole barem onoliko koliko mi volimo njih. Jer kako bi inače radili ovako divnu glazbu?