I'm up in the morning

Then back down in the evening

What happens between is a dream

Our before and afters

Our tears and our laughter

Songs on the Stratocaster

Our prayers stuck up in the rafters

Our epilogues after our chapters

And a natural disaster

(Kevin Morby, Natural Disaster, 2026).

Ne, niste pročitali postapokaliptično proročanstvo iz kajdanke Boba Dylana, Brucea Springsteena, pa čak ni Bon Ivera ili Lucinde Williams, iako su potonjih dvoje ukrasili 'Little Wide Open', aktualni osmi album junaka našeg današnjeg Džuboksa, objavljen prošlog tjedna. Njegovo ime je Kevin Morby i živi je dokaz maksime da talent i upornost ne idu jedno bez drugog, a kad imate i jedno i drugo – imate sve.

Od Teksasa do Kanzasa

Morby se rodio prije 38 godina u srcu Teksasa te se seljakao po Americi, kao i većina klinaca potkraj prošlog stoljeća, onako kako je nalagao posao njegovog oca, a on je radio u automobilskom gigantu General Motorsu. Iako nije, kao većina pjesnika kroz koje probija glas radničke klase, obilježen životom u sjedištu ovog koncerna u Detroitu, njegovi lijeni glazbeni kaleidoskopi američkog bible belta idealno pašu uz široke američke ceste, ali često znaju odlutati i u offroad zabiti, sa šuškavim perkusijama nalik zrikavcima pored dugačkih rijeka i kaskadnim hipijevskim vibracijama.

Najduže se zadržao u Kansasu, odakle je još kao srednjoškolac prije dvadesetak godina pobjegao u Brooklyn, gdje je konobario po bircevima tadašnjeg indie kružoka i brzo se ubacio na scenu. Počeo je kao basist psihodeličnih folkera Woods (sjeća li se itko one divote od albuma 'Love is Love'), pa se uvalio kao cimer kod Cassie Ramone iz Vivian Girls, s kojom je sklopio bend The Babies (ne miješati s istoimenim vinkovačko-zagrebačkim rokerima predvođenima Goranom Lautarom). Dobro je da je to ostalo samo na bendu jer će prave bebe tek doći u nastavku ove priče.

Od New Yorka do Los Angelesa

Elem, nakon što je maloljetan ili jedva punoljetan prošao dril njujorške scene dok se ona još ponosno nazivala indie, izveo je onaj legendarni američki potez koji su povukli mnogi, od Billyja Joela do Lady Gage – preselio se iz New Yorka u Los Angeles. Tamo je ritmom svojih croonerskih uzora iz šezdesetih i sedamdesetih godinu za godinu izbacivao album za albumom, sve dok s tadašnjom prijateljicom, još jednom junakinjom američkog heartlanda iz Alabame – Katie Crutchfield, poznatijom nam kao Waxahatchee – nije počeo snimati obrade iz zabave.

Skidali su Velvete, bome i Songs: Ohiu, bend tragično preminule legende američkog srca tame Jasona Moline, a na njihovu verziju 'Farewell Transmission' i šuplji hrast bi oplakao. A znate kako to ide kad pjevate u duetu: kemija se rađa sama od sebe. Danas su Morby i Crutchfield novi power couple američke glazbe, preuzevši tu titulu od M.J.-a Lendermana i Karly Hartzman iz Wednesdaya, nesuđenih Fleetwood Mac ere u kojoj živimo.

Plodovi zrelosti

I tu se sad u priču vraćaju bebe: Katie Crutchfield je prije mjesec dana objavila, a Kevin Morby tek nedavno potvrdio da je na putu i živi plod njihove desetogodišnje veze. Lako je sada biti general poslije bitke i učitati ovaj razvoj situacije u analizu posljednjeg Morbyjevog albuma. No tek na ovom osmom, tekstualno uronjenom u bojazan od smrti, klimatskih promjena i opće ljudske propasti, Morby se okrenuo temama koje tište odrasle ljude te u potpunosti prigrlio očinsku zrelost za kojom vapi njegova narativna, spokojna, ali još uvijek spontana glazba.

Let our songs build rooms in time

And see to it that if we die young

I’ll live on through you

And you'll live on through me too

(Kevin Morby, Die Young, 2026.)

Svoj na svome

Morby, naime, tek sada, u sistematičnoj produkciji Aarona Dessnera iz The Nationala i unatoč anksioznosti koja izbija iz tekstova, zvuči kao čovjek koji je svoj na svome, koji se skućio, koji neće skrenuti s puta među usamljene kauboje. Zvuči kao lik kojemu Dessner, Bon Iver i Lucinda Williams nisu samo ukras na albumu, već ljudi koje je privukao energijom, konzistentnošću i upornošću. Zvuči kao – bože me oprosti – Jason Molina da nije odabrao tragičan put samouništenja alkoholom, već autorsku i obiteljsku stabilnost.

No bez brige: to što mu je zvuk nabudžio indie tajkun, koji istu stvar radi za Taylor Swift, ne znači da će Morby prljave džade Kansasa zamijeniti glamuroznim bulevarima Los Angelesa. To se jednostavno zove – zrelost. A pjesnicima pustare veliki grad naprosto nikad ne može biti dom, jer onaj zvuk zrikavaca pored rijeke uvijek će šuškati u pozadini. Možda nam za dvadesetak godina donese i glazbu potomaka novog moćnog para americane.