Od loših vesti postao sam pesnik, od loših reči izgoreo je Vjesnik

Kad čujete Caneta kako na početku najinovativnijeg zagrebačkog albuma godine pitijski izgovara stihove koji zvuče kao poetska verzija najapokaliptičnije zagrebačke vijesti godine, jasno vam je koje je vrijeme došlo. Došlo je, naime, vrijeme da krenemo u raščišćavanje zgarišta.

Ne nužno onog stvarnog, Vjesnikovog, nego zgarišta svijeta u kojem smo odrasli, a čiji nestanak simbolizira upravo požar Vjesnika. Onoga što je ostalo nakon što su kroz taj naš analogni, pa digitalni svijet prošli internet, tranzicija, platforme, dostave, algoritmi, krize, pandemije, inflacije, ratovi, društvene mreže i beskonačna proizvodnja vijesti. Svijeta u kojem se više nitko ne iznenađuje ničemu, jer sve se već dogodilo između dvije notifikacije.

'Od loših vesti postao sam pesnik' zato zvuči kao generacijska autobiografija. Nismo postali pjesnici zato što živimo u globaliziranoj verziji Weimarske Republike koju vrhovni globalni imperator upravo pretvara u ono što dolazi poslije nje, nego zato što je stvarnost postala toliko apsurdna da ju je ponekad moguće podnijeti jedino ako joj mi sami promijenimo oblik.

Digitalni presjek vremena

Tu negdje počinje 'Minimum', četvrti album Porto Morta. Ne kao zbirka od sedamnaest pjesama, nego kao dijagonalni presjek jednog vremena. Hrvatskog, zagrebačkog, balkanskog, europskog, internetskog: vremena u kojem smo svi povezani, a sve smo manje zajedno. No ako očekujete neki bijes protiv mašine, to ovdje nećete naći: Porto Morto ne nudi izlaz, manifest niti politički program. Oni samo bilježe simptome.

Palimo smeće i dišemo plastiku / informacije nisu na radiju / mali čovjek želi preko crte / mali čovjek odavno je iscrpljen

Taj mali čovjek, tko god on danas bio, jedna je od ključnih figura 'Minimuma'. Znamo ga odavno – bio je kod Koje, gdje nije smio prijeći preko crte, bio je kod Pipsa devedesetih i dvijetisućitih, bio je u novinama, tramvajima i birtijama, bio je i na prosvjedu protiv onih što pale smeće da bismo mi disali plastiku. Samo što danas u džepu ima pametni telefon i iscrpljen je od svega.

Upravo je iscrpljenost pojam što najbolje povezuje generacije kojima 'Minimum' može postati ono što je nama starijima bio 'Paket aranžman' ili 'Uskladimo toplomjere'. Gen Z, milenijalci i njihovi roditelji nemaju ista iskustva, ali često dijele isti osjećaj. Svijet radi dvadeset četiri sata dnevno, sve je odmah dostupno, sve se može naručiti, komentirati, izmjeriti i optimizirati, a rezultat tog tehnološkog maksimuma često je ljudski minimum.

21. stoljeće, zvonim na zvono / odjednom sjedi cijeli svijet za mojim stolom / svugdje sve je isto, bio Pariz, Beč il' London / gdje god se nađemo, naručimo si Glovo

Utopiju smo tražili, utopiju smo i dobili. Cijeli svijet doista sjedi za našim stolom. Svi imaju istu glazbu, istu hranu, iste tenisice, iste aplikacije, iste memeove, iste serije. Globalizacija je ostvarena, i na naša vrata donosi je dostavljač.

Ovo je ilustrativno za kroničarski pristup Porto Morta. Ozbiljna dijagnoza gotovo uvijek dolazi prerušena u geg, u kojemu nema propovijedi, ali ima apsurda. Jer ništa bolje ne opisuje kasni kapitalizam od činjenice da čovječanstvo tehnološku infrastrukturu, nezamislivu svim prethodnim generacijama, koristi uglavnom kako bi nam netko biciklom donio pad thai iz ćumeza dvije ulice dalje.

Sve dok u petoj pjesmi ne dođe stih koji prelama sve – više ne pristajem na minimum.

Što je minimum?

Na prvi pogled zvuči kao slogan koji bi mogao stajati na billboardu banke, teleoperatera ili političke kampanje. No Porto Morto ga okreću naglavačke pitanjem koje stoji iza čitavog albuma: što je danas uopće minimum?

Je li minimum stan koji možeš platiti? Slobodno vrijeme? Dostojanstven posao? Zrak i voda koji nisu zagađeni? Informacija kojoj možeš vjerovati? Škola koja obrazuje? Liječnik do kojeg možeš doći? Grad u kojem možeš živjeti? Mogućnost da na trenutak ne budeš proizvod, korisnik, podatak, klik? Ili smo se toliko priviknuli na smanjivanje očekivanja da je nekadašnji minimum postao luksuz?

Tu 'Minimum' prestaje biti samo album Porto Morta i postaje vrlo precizna dijagnoza Hrvatske 2026. Najbolja ilustracija za to je potmula sociološka analiza današnjeg društva, pjesma 'Na površini'. Kroz profesora, doktora, urednika i pukovnika Porto Morto slažu četiri figure autoriteta starog svijeta: obrazovanje, zdravstvo, medije i silu. Njihov problem nije u tome što su zli, već što više ne razumiju svijet kojim bi trebali upravljati.

Umorna djeca kupuju speed / sjede u školi bulje u zid / gospodine profesore, kad riječi odu u dim / želim ti ugodan i običan dan na površini

Profesor pred sobom još uvijek vidi učenika, ali ne vidi umor. Ne vidi farmakologiju školskih dvorišta, raspad koncentracije, anksioznost, ekran, pritisak i ekonomiju pažnje koja je učenika obradila već prije prvog školskog sata.

Sljedeći subjekt je urednik:

Nema šta ne bi dao za klik / ako treba ću postati skroz drugi lik / gospodo urednici, lepo ote vrit / na ovaj ugodan i običan dan na površini

Ako je profesor ostao bez autoriteta, urednik je ostao bez medija. Informacija odavno više nije ono što treba znati, nego ono na što treba kliknuti. Nije slučajno što na istom albumu postoje Vjesnik koji gori i urednik koji bi za klik postao netko drugi. Između te dvije slike stane cijela povijest hrvatskih medija posljednjih desetljeća.

Svi su oni, kako pjesma kaže, na površini. A ispod površine događa se stvarni život.

Nadgeneracijski album

Zato je 'Minimum' nadgeneracijski album. U njegovoj gostujućoj postavi nalaze se Cane, Davorin Bogović, Hiljson Mandela, Bojana Vunturišević i Teta Liza: nemoguća vremenska linija regionalne popkulture, od novog vala i rock'n'rolla preko međimurskog etna do trapa i suvremenog autorskog popa.

Također, Porto Morto misle globalno, ali djeluju lokalno: lako je povući osnovnu crtu na transverzali Haustor – Pips, Chips & Videoclips – Porto Morto. No nije riječ o tome da jedan bend zvuči poput drugoga. Zajedničko im je, svakom u svom vremenu, odbijanje pristajanja na ideju da rock bend mora zvučati kao rock bend.

Haustor je predstavljao dotad nezapamćen melanž reggaea, funka, art rocka, elektronike i teatralnosti. Pipsi su desetljećima mijenjali vlastitu kožu, od gitarističkog benda preko elektronike do aktualnih mutacija popa, na čijem se zadnjem albumu jasno čuje svježa krv Porto Morta. Porto Morto pak pripada istoj vrsti zagrebačkog autorskog identiteta: pjesma nije gotova kad pronađe žanr, nego kad pronađe vlastiti svijet.

Kolektiv kao osnova

Ali Porto Morto nije pao s Marsa. Pripadaju Jebotonu, kolektivu nastalom 2011. godine iz jednostavne, predinternetske ideje da se bendovi iz istog društva međusobno podržavaju, organiziraju koncerte i dijele publiku. Porto Morto bio je dio njegove prve postave, a iz te zagrebačke DIY infrastrukture razvila se mreža bendova, autora, producenata i publike.

Iz nje dolazi i IDEM, odnosno Antun Aleksa, istodobno trombonist Porto Morta i čovjek iza najrazvikanijeg domaćeg kantautorskog projekta posljednjih godina. Ako IDEM svakodnevicu svoje generacije hvata neposredno, gotovo dnevnički, Porto Morto istu stvarnost propušta kroz baltazarovski kreativni stroj.

U središtu stroja 'Minimuma' su Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić. Većinu glazbe i tekstova potpisuju upravo njih dvojica, a na ovom albumu snažnije im se u autorskoj jezgri pridružuje Matija Brajković. Crnić i Klemenčić odgovorni su i za produkciju, izraslu iz njihova studija Šećer, a singlove 'Tu' i 'Paradoks' dodatno je zašećerio omiljeni pop producent mlađe generacije Lockroom. Album su počeli graditi početkom 2023. godine zajedničkim improvizacijama, da bi se iz tog procesa postupno iskristaliziralo pitanje koje je postalo njegov naslov: što je minimum?

Ne pristajemo na minimum

Važno je to jer 'Minimum' zvuči kao jedan od rijetkih suvislih domaćih albuma u vremenu koje više ne vjeruje u albume. Sedamnaest pjesama razlomljenih interludijima, motivi koji nestaju da bi se vratili, gosti koji sjedaju točno gdje treba, pjesme koje mijenjaju oblik dok traju, maštovita produkcija prepuna iznenađenja. Album koji traži da ga se sluša od početka do kraja upravo u kulturi koja nas je naučila da nakon pet sekundi odlučujemo idemo li dalje.

Pred tobom stojim u ogledalu / dok slijepe oči ne progledaju / stoji li plan za utopiju / kada više ne razlikujem slobodu i robiju

Album svoju emocionalnu razrješnicu dobiva u razornoj 'Utopiji (Svjetlo Placebo)', koja postavlja pitanje mnogo ozbiljnije od njegove distopijske ambalaže. Suvremeni čovjek formalno nikada nije imao više izbora. Može raditi odakle želi, kupiti gotovo sve što želi, gledati što želi, objaviti što želi, biti što želi. A zauzvrat mora biti dostupan, odgovarati, proizvoditi, predstavljati se, imati mišljenje, kliknuti, biti svoj – ali na isti način kao i svi drugi.

Tu Porto Morto, stiješnjen između new wavea s početka osamdesetih i trapa s početka dvadesetih, pronalazi svoju temu. Moramo li dobrovoljno sudjelovati u sustavu iz kojeg se sve teže isključujemo? Moramo li živjeti u svijetu u kojem je granica slobode i robije mutna upravo zato što robija dolazi s lijepim korisničkim sučeljem?

...fak, zvoni mi mobitel, opet pristajem na sve...

'Minimum' zato sigurno ulazi među domaće albume godine. Ne samo zato što ideološki isijava izgubljenost generacije između Gen Z-a i milenijalaca, dok starijoj publici omogućuje ugodno prepoznavanje Haustora, novog vala ili Pipsa, već zato što na istom mjestu uspijeva spojiti sva ta iskustva.

Stariji slušatelj u njemu može prepoznati vrijeme u kojem je popularna glazba još vjerovala da može biti istodobno plesna, čudna, inteligentna i društveno relevantna. Milenijalac će prepoznati generaciju kojoj je obećana globalizirana sloboda, a isporučena permanentna dostupnost i život na kredit. Gen Z će prepoznati svijet u kojem više nema jasne granice između privatnog i javnog, informacije i reklame, identiteta i profila, rada i slobodnog vremena. Svi će, međutim, prepoznati umor.

I možda se baš zato trebamo uhvatiti za završni paradoks 'Minimuma'. Kad kažu više ne pristajem na minimum, Porto Morto nas podsjećaju da minimum još uvijek možemo definirati. Da postoji neka granica ispod koje više ne možemo ići. Porto Morto nam tu granicu neće precizno iscrtati. Samo pokazuje koliko smo joj se približili.