Bezbroj očekivanih i neočekivanih suradnika, raščišćavanje životnog nereda nakon gubitka oca, raščišćavanje propalih ljubavnih veza i učvršćivanje onih koje su opstale u stvarnosti, preslušavanja u planetarijima, promotivni koncert na kojemu su zabranjeni mobiteli, čak i mops koji pjeva prateće vokale. Sve su ovo sastavnice, ne lažimo se, rock događaja godine – novog albuma Phoebe Bridgers, omiljene kantautorice covid generacije – ili možda gigantskog PR oblaka koji prati taj događaj.

Za zvijezdu tolikih proporcija, koja šest godina nije izdala album, a čak četiri godine pjesmu pod vlastitim imenom, ovolike fanfare odgovaraju važnosti događaja. Bridgers je, naime, u desetak godina karijere objavila tek dva albuma te još jedan sa supergrupom Boygenius, koju tvori s vjernim suradnicama Julien Baker i Lucy Dacus.

Svaki od njih postavio je novi granični kamen kantautorskog izražavanja mlađe generacije, a do petka aktualni 'Punisher' pozicionirao ju je kao Taylor Swift alternativnog rocka, autoricu zahvaljujući kojoj je generacija na razmeđu milenijalaca i Gen-Z-a progurala pandemiju, bezgrešnu kraljicu koja s lakoćom pliva u svijetu celebrityja, rutinski kontrolira karijeru, ali i dalje isporučuje intrigantnu glazbu s osobnim pečatom.

Drugovi, drugarice, dečko i mops

Zato je njezin novi album događaj koji globalni glazbeni tisak dočekuje s histeričnim entuzijazmom, kao referentne točke navodeći 'Kid A' Radioheada ili 'From a Basement on the Hill' Elliotta Smitha. A kako i ne bi, jer pogledajte samo popis suradnika, najsličniji onoj situaciji kad Jay-Z u zemunicu zaključa četrdeset glazbenih umova kako bi proizveli novu stvar za Beyonce.

Tu su možda i najcjenjeniji američki kantautori mlađe generacije Alex G, Blake Mills i Christian Lee Hutson (a gdje je on, tu je i njegova supruga Maya Hawke, Robin iz 'Stranger Thingsa' koja je sad isto ozbiljna kantautorica) te već spomenute sestre iz supergrupe Boygenius.

Pa oni malo zreliji koji vuku konce iz sjene i daju neočekivane ukrase: neizbježan producentski transformator Taylor Swift po imenu Jack Antonoff, Cameron Winter iz Geesea, koji je potpisan kao Son-John Johnson, pouzdani Conor Oberst, Mike Kinsella iz emo velikana American Football, čak i Justin Broadrick, otac industriala iz bendova Godflesh i Jesu.

A tu je, uz već spomenutog mopsa Maxine, i – Phoebin dečko, otac komedije anksioznosti Bo Burnham.

Od tabloida do zvučne slojevitosti

Burnham se pojavljuje kao autor ili producent čak devet od šesnaest pjesama, a naveden je i kao tekstopisac za njih dvije koje prodaju album trač magazinima. U pitanju je dublet 'The Governer's Waltz' i 'Bobby'.

Prva je razorna balada kojom se Bridgers, prema općem konsenzusu, s puno gorčine osvrće na odnos s bivšim dečkom, ultrapopularnim irskim glumcem Paulom Mescalom, ali i s njegovom sadašnjom curom, kolegicom Gracie Abrams. Druga je shoegazeom ozračena kanonada kojom veselo društvance – pogodite tko je Bobby, čak pjeva i back vokale – urla da je sve to iza nje jer je otkrila novu ljubav i uživanje u malim stvarima.

Album je premrežen ovakvim uskršnjim jajima, a iako vam je Taylor Swift možda zgadila taj tabloidni kombo ljubavnih jada i tekstualnih referenci na iste, i dalje vam ostaje svašta za raspakiranje. Prije svega, produkcija ili, kako danas vole reći, dizajn zvuka.

Vokoderi, distorzirana elektronika, instrumentali, kratke vinjete, nagli prekidi pjesama, kaskade tišine i eksplozivnosti na prvo slušanje ostavljaju vam puno upitnika nad glavom, no kad malo dublje uronite u pjesme, shvaćate da zvučna raznolikost služi koheziji i da sve te reference na 'Kid A' nisu promašene.

Glazbeno klupko koje ćemo mjesecima odmotavati

Za album čije su teme nošenje s traumom ljubavi i smrti – u podtekstu većine pjesama su ili turbulencije u vezama ili oproštaj Phoebe od oca, s kojim je imala turbulentan odnos – singl 'Lost Boys' nosi potpuno drukčiji sentiment. Pjesma za koju mjesec dana pokušavamo odgonetnuti bavi li se nezrelim muškarcima ili ratovima, kao što spot sugerira (stih 'This machine is killing me' mora biti referenca na 'This Machine Kills Fascists' Woodyja Guthrieja), zvuči pitomo, skrušeno, melodično, hitoidno, bez produkcijskih šokova i intervencija.

Nasuprot njoj stoje još pitomiji, ali i još razorniji komadi: od uvodne 'The Outside' preko 'Haunted' do 'I Can't Wait'; potka albuma su katarzične folk drame koji traže slušalice, usisavajući nas u intimu autorice onako kako to rade najveći majstori zanata. A ovim glazbenim klupkom, koje ćemo još mjesecima odmotavati, Bridgers se definitivno kvalificirala u tu kategoriju. Trač partijama i PR maglom neka se bavi netko drugi.