'Dragi obožavatelji Alana Forda, moram nešto priznati: do danas sam napisao 680 priča o Alanu Fordu i njegovoj ekipi i malo sam umoran', otkrio je glavni scenarist Max Bunker u uvodniku za 680. broj tog stripa, a on se trenutno nalazi u prodaji.

Bunker je dodao da rad na Alanu Fordu preuzima njegov sin Ricardo, a razlozi su kako njegove godine (napunio je 86), tako i detaljniji rad na drugom liku, Riccardu Finziju, protagonistu nekoliko romana i filma u režiji Bruna Corbuccija.

'Godine uzimaju svoj danak i prisiljavaju me da promijenim ritam. Zato sam odlučio poslušati želje čitatelja koji žele čitati Riccarda Finzija, ne kao tekst, već kao grafički roman. Prošlo je gotovo 50 godina i svijet se značajno promijenio, pa će ovo biti nešto novo. Alana Forda pisat će snažan i sposoban autor koji voli ovaj lik. To je Riccardo Secchi, moj sin, s velikim iskustvom u našem svijetu zvanom mašta. Zauvijek vaš, Max Bunker', napisao je stariji Secchi.

Sve počelo kao parodija Jamesa Bonda

Alan Ford je jedna od najdugovječnijih talijanskih strip serija, priča o skupini pomalo nespretnih tajnih agenata pod nazivom Grupa TNT, sa sjedištem u trošnoj cvjećarnici u New Yorku.

Kada su ga stvorili, Max Bunker i Magnus već su bili jedan od najcjenjenijih dvojaca u svijetu talijanskog stripa, piše milanski Il Post. Njihova najpoznatija djela bila su Kriminal i Satanik, dvije ključne serije za razvoj talijanskog noir stripa.

Radeći na Alanu Fordu, Max Bunker i Magnus pokušali su nešto malo drugačije. Početna ideja bila je parodirati špijunske filmove koji su bili popularni u tom desetljeću, posebno one s Jamesom Bondom, parodirajući njegove stereotipe na način na koji je to na filmu radio Mel Brooks.

Na kraju je, međutim, cijela priča postala daleko veća od stripa. Iako su priče imale cilj nasmijati čitatelje, u čemu bi često uspjele, gotovo su uvijek sadržavale neku naznaku društvene kritike ili ne baš suptilne kritike kapitalizma te stereotipnog i konformističkog načina života talijanske buržoazije.

Plasiranje Alana Forda na tržište nije bilo lako. Bio je to autorski strip, pun referenci na aktualne događaje i očito satirične prirode, te se nije činio prikladnim za redovnu distribuciju na kioscima, barem u Italiji. U početku je trebalo neko vrijeme da se primi, toliko da je Editoriale Corno (izdavač koji ga je izvorno objavio) razmišljao o njegovom gašenju, ali počevši od desetog broja prodaja je počela rasti.

Od 2013. godine Alan Ford objavljuje 1000VolteMeglio Publishing, u vlasništvu obitelji Secchi. Godine 2024. Max Bunker najavio je kraj serije, ali objavljivanje nije prestalo.

Hit na području bivše države

Nedugo nakon što je počeo izlaziti strip je postao iznimno popularan u bivšoj Jugoslaviji. Već godinu dana nakon što je prvi broj objavljen u Italiji, na kioscima diljem bivše države počeo se prodavati u hrvatskom prijevodu Nenada Brixyja (1924. – 1984.), a on je neočekivano nadmašio njegovu popularnost u Italiji. Brixyja je na mjestu prevoditelja naslijedio njegov sin Davor, baš kao što se autorstvo izvornika prosljeđuje s koljena na koljeno.

Alan Ford je pustio korijenje i u popularnoj kulturi: uz pregršt referenci na kultne likove poput Broja Jedan, Debelog Šefa i Grunfa, u svježem sjećanju nam je predstava 'Alan Ford', postavljena u zagrebačkom Kerempuhu u režiji Marija Kovača. Tim je povodom Saša Čobanov na stranicama tportala napisao osvrt o značaju Alana Forda u popularnoj kulturi ovih prostora, a objavili smo i kritiku predstave iz pera Gee Vlahović.

Godine 2019., povodom 50. obljetnice stripa, u Ljubljani je Nacionalna galerija Slovenije organizirala izložbu 'Alan Ford trči počasni krug' s nekoliko popratnih događanja, a slična izložba 2020. godine postavljena je i u Rijeci.