Bio je to strip koji nije bio strip. Nije to bio Zagor, ni Tex Willer, nije to bio čak ni Asterix, Talični, Gaston... Ma, čak ni Corto Maltese. Alan Ford bio je nešto drugo – groteska, satira, crni humor upakiran u svijet ružnih i jadnih antiheroja. A ipak, gutali smo ga kao da se u njemu krije cijela istina o životu.

<<< Kazališna kritika: Vrijedi li pogledati ‘Alana Forda’ u Kerempuhu? Loše skuhana juha sa svim pravim sastojcima >>>

I možda se zaista i krila. Na papiru je stajala Grupa TNT: šačica nesposobnih luzera predvođenih mumificiranim Brojem Jedan, koji su trebali spašavati svijet, a nisu znali spasiti ni sami sebe. Ali upravo je u njihovom neuspjehu bilo ono što nas je osvajalo. Jer Alan Ford nije pričao o dalekim svjetovima ni herojskim pobjedama – pričao je o nama. O redovima u samoposlugama, o čekanju kod birokrata, o sitnim snalažljivostima i velikim razočaranjima.

Talijanski proizvod, jugoslavenski kult

Prije 53 godine na kioscima širom Jugoslavije pojavio se strip koji je obilježio generacije i prerastao u mit. Alan Ford, djelo talijanskog scenarista Luciana Secchija Bunkera i crtača Roberta Raviole Magnusa, na Zapadu je bio tek jedna od mnogih satira, sitna nota u bučnom orkestru stripa. U Jugoslaviji je, međutim, prerastao u paralelnu stvarnost, u šifru razumljivu samo onima koji su znali kako preživjeti između revolucioniranih parola i praznog frižidera.

Amerikanci su imali svoje superjunake, Francuzi i Belgijci svoju ozbiljnu školu grafičkog romana, Japanci svoje mange. Njima nije trebao TNT iz odrpane cvjećarnice. Ali nama je trebao i pretvorili smo ga u kult. Čak ni u Italiji, zemlji njegova rođenja, strip nije imao ni približnu popularnost kao kod nas. Zato što je nama Alan Ford bio puno više od samog stripa.

Magnus i najdivnija groteska ikad

Roberto Raviola, crtač koji se krio iza pseudonima Magnus, dao je likovima izobličena lica i neproporcionalna tijela. Nisu bili lijepi, nisu bili moćni – bili su jadni i smiješni. I baš su zato bili uvjerljivi. Njegov crtež bio je brutalno ogledalo svijeta u kojem nije bilo mjesta za glamur.

Talijanski autori ismijavali su konzumerizam i paranoje Hladnog rata, a jugoslavenski čitatelji čitali su to kao vlastiti dnevnik: birokratsku tromost, korupciju, sitne prevare. Galerija Alana Forda bila je galerija naših susjeda, rođaka, direktora i partijskih šefova, iscrtana Magnusovom olovkom i Brixyjevim jezikom, ali prepoznata na svakom ćošku, u svakoj birtiji, u svakoj kancelariji.

Broj Jedan bio je arhetip balkanskog moćnika, gramziv, pohlepan, premrežen svim vezama. Debeli šef, taj lijeni neradnik i parazit, bio je svaki direktor društvenog poduzeća. Jeremija pak susjed koji se uvijek žali, na zdravlje, na vrijeme, na sve. Sir Oliver – aristokrat na prosjačkom štapu, živi spomenik provincijskom snobizmu.

Grunf – meštar od ničega, izumitelj čudesa koja ne rade i ne trebaju nikome, Bob Rock – vječno čangrizav rođak za obiteljskim stolom i Alan – taj naivni dobričina, zadnji koji shvati da svijet gori dok ga on pokušava gasiti čašom vode.

I onda, kao šlag na toj satiričnoj torti, one tri praseće glave u uredu gradonačelnika New Yorka – simboli korupcije, nepotizma i lažnog autoriteta. Simboli svake politike. Traljavi i priglupi inspektor Brock pak bio je slika i prilika šeprtljave policije, nespretnog sustava koji se raspada pod vlastitom nesposobnošću. Zvuči poznato?

Alan Ford zato nikada nije bio tek strip. Alan Ford nas je gledao u oči i stalno nam se rugao podsjećajući nas da smo svi mi, na ovaj ili onaj način, već odavno članovi Grupe TNT. A mi smo u tome uživali.

Nenad Brixy – prevoditelj koji je stvorio mit

Prava čarolija nastala je kad je Nenad Brixy uzeo pero u ruke i uhvatio se Bunkerove priče. Njegov prijevod nije bio prijevod nego novo autorsko djelo. Bunker je pisao scenarij, ali Brixy ga je prilagođavao nama i pisao ga iznova. Fraze poput 'Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi' ili 'Ako mislite pobijediti, ne smijete izgubiti' izašle su iz balončića i postale kolektivni folklor. Djeca su ih ponavljala u školi, odrasli na poslu, a generacije im se smiju i danas.

Alan Ford nikada nije pratio urednu dramaturgiju. Nije tu bilo nekog klasičnog uvoda, zapleta i raspleta. Čak niti priča nije bila previše bitna. Prvih 75 mitskih brojeva koje su stvarali Magnus i Bunker bili su strip geste, trenutka, gegova i grimasa. Radnja je često bila tek okvir za Brixyjevu dosjetku. Poput epizode 'Ucviljeni diktator', u kojoj Alan u luci mora pronaći Grunfa kako bi u njegovoj 'luksuznoj' podmornici Luxury otišao na tajni zadatak u Latinsku Ameriku.

Jedan crtež, jedna rečenica, cijela filozofija.

Kad su u ratnim devedesetima u Beogradu pokušali prevesti Alana Forda na 'standardni srpski jezik', uslijedile su demonstracije. Ljudi su branili Brixyja kao vlastitog klasika, svjesni da je njegov prijevod jednako vrijedan kao Magnusov crtež ili Bunkerov scenarij. Profesori su predavanja završavali Brixyjevim rečenicama, a brojni glumci će priznati da su prve lekcije groteske i ironije učili baš od njega.

I danas, više od pola stoljeća kasnije, taj kod još uvijek radi. Političari i novinari posežu za Brixyjevim dosjetkama kad žele raskrinkati licemjerje ili opisati apsurd. Njegove replike, ponekad korištene i u najozbiljnijim raspravama, podsjetnik su na to da strip nije bio samo zabava nego i kolektivna memorija.

Premda se rugao autoritetu u sustavu u kojem je to bilo strogo zabranjeno, vlast nikad nije branila Alana Forda. Ne zato što ga je voljela, a još manje jer je bila progresivna u branjenju sloboda. Moš' mislit'.

Najprije, Alan Ford je bio talijanski strip i ako već u zemlju mora ući neki provokativni materijal koji zabavlja mlade, mislili su, bolje je da bude strani nego naš. A onda, puno važnije, vlast Alana Forda nije razumjela. Cenzori su revno brisali svastike i nacističke simbole na rukavu profesora Kreutzera, uvjereni da uklanjaju opasnost, a ostavljali su ono što je bilo daleko subverzivnije: satiru birokracije, ruganje partijskom mentalitetu, ismijavanje socijalističkih mitova.

'Kolektivni psihoterapeut jedne nacije'

'Alan Ford nije bio samo strip, bio je kolektivni psihoterapeut nacije', zapisao je Lazar Džamić u svojoj sjajnoj fenomenološkoj studiji 'Cvjećarnica u kući cveća', u kojoj je pokušao objasniti razloge zbog kojih je Alan Ford samo u Jugoslaviji bio jedno, a u ostatku svijeta nešto drugo.

'U zemlji koja se pravila slobodnom, a slobodna nije bila, Alan Ford je postao dopušteni oblik otpora. Komadić slobode u balončiću.'

Tko u ono doba, u 70-ima i 80-ima, nije posuđivao stripove od prijatelja, listao ih ispod klupe ili kupovao na kiosku čim bi stigao novi broj? Takvih je bilo jako malo. Čitao si Alana, citirao si ga? OK, pripadao si. Od Zagreba do Skoplja, čitav je svijet živio uz Boba Rocka, Sir Olivera, Grunfa, Broja Jedan, Superhika i fatalnu Margot. Ah, Margot, divna Margot.

Strip je bio toliko jak da je ušao u filmove, pjesme i viceve. Zabranjeno pušenje pjevalo je s njegovim duhom, Rade Šerbedžija citirao ga je na filmu, Slobodan Šijan snimao je svoja remek-djela pod jasnim utjecajem Bunkera ili Brixyja, tako svejedno, a tisuće ljudi ponavljale su njegove replike u tramvajima i kavanama.

Alan Ford - čisti punk u koricama

Strip u Jugoslaviji nije bio dječja igra, već dio pop-kulture koja je oblikovala jedno razdoblje. Generacija Novog kvadrata nastavila je tradiciju klasika Maurovića i Neugebauera, Starog mačka i Gričke vještice, te ju je podigla na razinu koja je stajala rame uz rame s novim valom u glazbi. Alan Ford bio je punk u koricama. Nije slučajno to da su klinci iz Prljavog kazališta, dok su još bili pankeri, uzeli ime po kazalištu u kojem su se okupljali Alanovi neprijatelji – Trio Fantastikus.

Zagor nam je davao avanturu, Tex nudio pravdu Divljeg zapada, Komandant Mark revolucionarni zanos, Blek Stena šarmantnu banalnost i blesavost, Marty misteriju, Dylan horor, a Corto ozbiljan eskapizam, ezoteriju i apstrakciju. Ali svi su oni ostali u granicama svojih žanrova. Samo je Alan Ford nadrastao medij kao takav.

Danas, kad listamo stare brojeve Alana Forda, ne listamo strip nego vlastitu povijest. Svaka replika vraća nas u vrijeme u kojem je smijeh bio oklop, a ironija jedini dopušten oblik istine i otpora. Bilo kakvom autoritetu.

I zato, više od pola stoljeća kasnije, njegove rečenice još uvijek odjekuju – u govorima, komentarima, svakodnevnim razgovorima. Kao eho jednog vremena koje je nestalo i podsjetnik da smijeh nikada nije bio bezazlen. On je uvijek bio oružje. Alan Ford nije bio strip. Bio je smijeh koji je štitio.

A možda nam danas, jer živimo u svijetu koji prijeti novim apsurdima i kulturnim revolucijama, puno opasnijim i ozbiljnijim nego prije, Alan Ford treba više nego ikada.