Pametan netko nekoć je ustvrdio kako je prva žrtva rata uvijek istina, a u to su se možda najbolje uvjerili činovnici austrougarske Kriegsueberwachungsamt, odnosno Ureda za ratni nadzor, koji su od 1914. do 1918. bili zaduženi za pismene denuncijacije koje su stanovnici Habsburške monarhije upućivali vlastima. Ovom zanemarenom, ali vrlo intrigantnom tematikom i aspektom Prvog svjetskog rata, u svojem doktoratu i knjizi koja je iz njega proizašla ('Die Ringstrassenfront' tj. 'Front na Ringstrasse') bavi austrijska povjesničarka Tamara Scheer, koja je detaljno istražila arhiv Kriegsueberwachungsamta te prošla kroz tisuće različitih denuncijacija, kojima su stanovnici Austro-Ugarske u kaosu rata većinom pokušavali naplatiti neke osobne račune.

Kriegsueberwachungsamt K&K monarhije osnovan je u ljeto 1914, a isprva se bavio cenzurom novina i pisama, naročito onih koja su se slala s fronta u Beč, u kojem je brzo zavladala glad, kao i nedostatak vijesti o tijeku rata. Vlasti su i same potaknule val denuncijacija i tajnih prijava zbog navodne subverzivne aktivnosti ili nelojalnosti monarhiji, između ostaloga i kroz oglase u novinama, poput tada utjecajnog Neue Freie Presse, u kojemu je 8. kolovoza 1914. izašao članak u kojemu se poziva na prijavljivanje sumnjivaca u svrhu 'sprječavanja neprijateljskih napada unutar Monarhije'. Zanimljivo je da se taj poziov na masovno cinkanje tumačio kao 'čin patriotizma', a da su ga mnogi tako shvatili svjedoči i pismo slavnog pisca Stefana Zweiga koji je podržao vlasti u ovom potezu.

'Ne postoji jedna verzija događanja iz Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj, nego su kroz vrijeme narasle raznolike nacionalne verzije tadašnjih događanja. Zato treba naglasiti da je motiv za denuncijaciju mogao biti osoban, kao osveta za nekakvu svađu, ali i da se mnogo denunciralo preko nacionalnih linija. Primjerice, njemački podanici su masovno prijavljivali Čehe, Židove, Talijane i Srbe kao neprijateljske elemente te se etnicitet koristio kao izgovor za sumnju', objašnjava dr. Scheer te dodaje da su se u K&K monarhiji neki narodi smatrali lojalnijima od drugih, poput bosanskih Muslimana, Nijemaca, Mađara, a donekle i Hrvata. 'To je bilo zahvaljujući i činjenici da je ban Jelačić spasio Monarhiju', kaže Scheer.

Zato su, primjerice, Česi mogli nastradati ako bi govorili svoj maternji jezik u Beču, zbog čega su mnogi prijavljeni Kriegsueberwachungsamtu od strane sugrađana njemačkog porijekla, a indikativno je i da se za denunciranje većinom koristio njemački jezik, čime su cinkaroši vjerojatno htjeli naglasiti vlastitu lojalnost bečkoj kruni. No u samo nekoliko mjeseci je broj denuncijacija toliko narastao da se policija i činovnici zaduženi za cenzuru nisu mogli nositi sa svim pismima i prijavama, u kojima je, naravno, bilo i mnogo banalnosti. 'Na kraju je morao intervenirati sam car Franjo Josip zbog sve masovnijih uhićenja navodnih subverzivaca, jer je shvatio da neopravdana uhićenja potiču na pobunu', ističe Tamara Scheer

Kada je riječ o Hrvatima, nisu ni oni bili imuni na denunciranje, s time da se, prema procjeni dr. Scheer, najviše prijavljivalo Talijane, zbog neriješenih međunacionalnih odnosa u Dalmaciji i Istri. Tako je, primjerice, u Kopru u zatvoru završio stanoviti Eugen Bigatto, koji je došao u sukob s predstavnicima hrvatske zajednice u ovom danas slovenskom gradu, pa je optužen za talijanski nacionalizam. Na sudu je Bigattov odvjetnik tvrdio da je riječ o 'podvali' te da dotični 'nikad nije učinio ništa protiv Austrije i uvijek je bio lojalni sluga'. U zatvoru je zbog zlonamjernog cinkanja završio i Puljanin Josef Motka, bivši direktor tamošnje luke, koji je svoju lojalnost dokazivao i činjenicom da je u braku s Hrvaticom, Antonijom Sertić

'Denuncijacije su se većinom upućivale policiji, a mnoga pisma te vrste je dobio i tadašnji gradonačelnik Beča. Time su se na prvoj instanci bavili lokalni policajci, koji su ionako imali previše posla, pa nisu mogli sve provjeriti. Tako su mnoga pisma denuncijacije završila u bečkom Kriegsueberwachungsamtu, koji je isprva informacije dobivene na taj način plasirao dalje kao 'pouzdane izvore'. Cilj vlade je bio kontrolirati izvanredno stanje koje je izazvao rat, pa su cenzurirala pisma, špijuniralo se navodno sumnjive strance itd', ističe Scheer.

Zato se vrijedi podsjetiti i tvrdnje hrvatskog povjesničara Filipa Hameršaka, koji je istaknuo da je 'pogrešno pretpostaviti da su narodne mase bile pacifistički nastrojene, a rat je isključivo djelo elita'. Istraživanej Tamare Scheer pokazuje da su tzv. mali ljudi u vrijeme rata spremni na podlosti na kakvima bi zavidjeli i najgori kriminalci. To su nakon nekoliko mjeseci od početka Prvog svjetskog rata shvatili i u bečkom Kriegueberwachungsamtu te su s mnogo više zadrške uzimali sve te dopise i prijave u kojima se pokazalo da mnogi stanovnici Austro-Ugarske definitivno nisu ljubili bližnjeg svog, nego su ratnu psihozu pokušali iskoristiti da one koji su im se zamjerili smjeste u zatvor.