Kao što smo već najavljivali, ove će godine festival Jazz.hr predstaviti osam nastupa izvođačica i izvođača iz Hrvatske, Slovenije, Češke, Poljske, Mađarske, Austrije te Sjedinjenih Američkih Država. Po prvi puta na jednom glazbenom festivalu u Hrvatskoj većina izvođačica su žene, pa smo odlučili predstaviti njihov lik i djelo kroz kratke razgovore.

U prvom dijelu predstavljanja upoznajte pjevačice koje nam na festival dolaze s pratećim bendovima: vokalisticu, skladateljicu i improvizatoricu Maju Rivić, američku pjevačicu i kuratoricu Lopud Jazz festivala Thanu Alexu te dvije pjevačice koje vuku korijene iz Slovenije – Mirnu Bogdanović, trenutno stacioniranu u Berlinu, i Ninu Strnad, jednu od najpriznatijih slovenskih jazz pjevačica.

Maja Rivić: Od studija u Londonu preko niza projekata do vlastitog benda

Znamo vas iz bendova Živa voda i Mimika orkestra, ali i po nešto eksperimentalnijem vlastitom materijalu. Upravo vam izlazi prvi album Drugo Sunce. Što od svega toga ćemo moći čuti na festivalu Jazz.hr?

Uistinu, moja glazbena karijera traje već 20 godina, tijekom kojih sam stekla brojna glazbena iskustva, prošla kroz institucionalnu i slobodnu edukaciju, brojne radionice, i naravno, glazbene ansamble i orkestre, gdje sam najviše sazrela kao glazbenica. Prvenstveno kao izvođačica snažnog i ekspresivnog autorsko-izvedbenog izričaja, i to najdominantnije u orkestru Mimika, kojeg smo Mak Murtić i ja pokrenuli i vodili tijekom našeg studija i života u Londonu od 2010. do 2016/2017. Tamo smo oboje sudjelovali u Grand Union Orkestru i mnogim manjim sastavima stičući nezamjenjiva iskustva, poznanstva, inspiraciju.

Po povratku u Zagreb nastavlja se Mimika orkestar s lokalnim glazbenicima, ja pokrećem svoj sastav varijabilnog formata Maja’s Jazz Enthusiasm s kojim izvodim jazz standarde, a Mak, ja i Vedran Peternel pokrećemo kolektiv Živa Voda, koji na mjesečnoj bazi, na jazz, prog, world i eksperimentalan način obrađuje domaće i strane autore te razvija snažnu scenu pratitelja na Zg sceni. Što se tiče improvizacije, s kolegama Krunom Levačićem, Lukom Čapetom i Ivarom Robanom Križićem osnivam free impro kvartet MILK, članica sam jedinog hrvatskog orkestra za improvizaciju - CRIO, i osnovala sam kolektiv za vokalnu improvizaciju OAZA.

Prošle godine pokrenula sam svoj autorski sastav, Maja Rivić, u koji sam pozvala četvero dragih kolega, vrsnih jazz glazbenika, Maka Murtića (tenor saksofon), Hrvoja Gallera (klavir), Hrvoja Kralja (kontrabas)i Borka Rupenu (bubnjevi), a koji su uz mene (glas, kompozicije, aranžmani, tekstovi*), početkom ove godine snimili album u renomiranom Artesuono studiju u Udinama (Italija) kod Stefana Ameria, stručnjaka koji je, primjerice, za kultni svjetski jazz label ECM snimio preko 140 albuma.

Album Drugo Sunce sadrži osam autorskih kompozicija, od kojih je istoimena naslovna kompozicija izašla kao prvi single 23. travnja za izdavačku kuću Menart. Album, koji nam stiže na dvostrukoj ploči, digitalno izlazi 8. svibnja, a 15. svibnja imat ćemo čast koncertno ga predstaviti u sklopu jazzHR festivala

Mimika orkestar je praktički nastao u Londonu, dok ste studirali i živjeli s Makom Murtićem. Prije toga formirali ste se kao samouka glazbenica. Što biste izdvojili kao formativno iskustvo iz predakademskog, a što iz akademskog perioda?

Mak i ja smo odselili u London kako bismo studirali svoje primarne instrumente i aranžiranje, na jednom londonskom fakultetu, u sklopu Middlesex Sveučilišta, i kako bismo bili dijelom neke velike scene, i područja svjetske inspiracije. Već na samom početku osnovali smo Mimiku, a koja je postala moja najveća škola, jer je Mak obično uvijek skladao i tražio nešto teže nego što smo mogli dotad. Mimika je postala bitan faktor na mladoj londonskoj sceni, malo po malo je rasla, proširivala svoj instrumentarij, ali i kolektiv, postavši svojevrsni “hub” u kojem su se mnogi upoznali, stvarali nove projekte i sl. Na koncu je Mimika brojala čak 23 člana. Faks mi je pružio dosta tehničkog znanja, a život i stvarni projekti priliku za brušenje, oblikovanje, rast i razvoj.

Vidite li se više kao skladateljica ili izvođačica? Koji dio autorske osobnosti vam je draži?

Kada sam samo u ulozi izvođačice, tada uživam u tome, u slobodi i odgovornosti, a kada sam u ulozi izvođačice i skladateljice, moram priznati da potonja dominira. Naprosto postane najbitnije da je sastav uvježban, da se sve dobro i točno odsvira, da sve štima, a pjevanje na kratko bude u drugom planu. No, mislim da je to prirodno, jer se naprosto proširi popis odgovornosti, i treba gledati širu (zvučnu) sliku. Većinu života sam izvođačica, i uživam u tome, no nedostajao mi je ovaj autorski dio, i to se sad mijenja, te se dvije strane međusobno upotpunju i prožimaju.

Thana Alexa: Bez žena moja obitelj bi se sigurno raspala

Što možemo očekivati od vašeg nastupa na Jazz.hr festivalu? S kim ćete zasvirati i u kojem formatu?

Predstavit ću selekcije sa svog Grammy nominiranog albuma ONA, kao i novu glazbu s dva različita nadolazeća albuma. Jedan je album dua s izvođačima kao što su Bill Frisell, John Patitucci, Ben Wendel, Joel Ross, Adam Rogers i drugi. Drugi je album za koji sam dobila prestižnu potporu u SAD-u kako bih istražila kako reverberacija zvuka i glazbenih frekvencija može probuditi emocionalna stanja, pokrenuti fiziološke reakcije u tijelu, poboljšati naše zdravlje na molekularnoj razini, pomoći nam u upravljanju mentalnim zdravljem i potaknuti kreativnost unutar dopaminske kulture koja inhibira proizvodnju umjetnosti.

Sa mnom na pozornici bit će nevjerojatni glazbenici i prijatelji iz Hrvatske i Slovenije - Elvis Penava na gitari, Marko Churnchetz na klaviru, Jošt Lampret na basu i Janko Novoselić na bubnjevima. Također ćemo pozvati dvije posebne gošće da nam se pridruže za malo iznenađenje na kraju koncerta!

Porijeklom ste Hrvatica, veći dio života proveli ste izvan Hrvatske, a vaš album ONA s kojim ste nominirani za Grammy priča priču žena migranata u vašoj obitelji. Možete li nam otkriti malo više o vašoj obiteljskoj pozadini?

Muškarci u mojoj obitelji postigli su nevjerojatne stvari tijekom svog života i naširoko su slavljeni zbog tih postignuća. Žene u mojoj obitelji bile su prisutne kroz sve proslavljene živote ovih muškaraca i pridonijele su na neprocjenjive načine o kojima nije nužno pisano u povijesnim knjigama, ali bez njihovih doprinosa obitelji bi se sigurno raspale. Tek kad sam svojoj mami i baki s očeve strane počela postavljati pitanja o njihovim životima i životima žena u našoj obiteljskoj povijesti, saznala sam koliko su važni bili njihovi doprinosi. Također me iznenadilo saznati kroz što je svaka od njih morala proći kao žena - i u Europi i u SAD-u - u različitim razdobljima povijesti i u različitim trenucima svojih života.

Moja baka po ocu (koja ima 104 godine i živi sama na Floridi!) preživjela je Drugi svjetski rat i doživjela osnutak Hrvatske. Od malih nogu pokazivala je poduzetnički duh, počevši kao haute couture dizajnerica u Zagrebu, a zatim u New Yorku, gdje je vodila veliku tvrtku. Kad su moji baka, njezin suprug i moj otac 1961. emigrirali u SAD, stigli su kao izbjeglice bez novca. Dok je očuh moga oca bio na (neplaćenom) stažiranju u lokalnoj bolnici, moja je baka bila ta koja je dobila posao na Manhattanu radeći kao dizajnerica kako bi prehranila obitelj. Kasnije je postala knjigovotkinja u liječničkoj ordinaciji svog supruga, odgojila dva sina i izgradila prekrasan dom u kombinaciji sa svojim punim radnim vremenom.

Moja je majka bila jedna od najviše pozicioniranih žena u američkom investicijskom bankarstvu svog vremena. Napustila je glumačku karijeru kako bi postala bankarica da bi zaradila dovoljno novca za preživljavanje, a uvijek je govorila da je “postupila svojim putem kroz 18 godina bankarstva”. Kada sam imala dvije godine napustila je karijeru u bankarstvu kako bi imala više vremena kod kuće kao majka. Kasnije je postala predsjednica privatne zaklade koja daje potpore u umjetnosti te od 1992. otkriva i podupire samostalne umjetnike u svim disciplinama između SAD-a i Hrvatske. U Hrvatskoj je i otvorila uspješnu tvrtku za nekretnine koju je vodila do umirovljenja, a otvorila je i producirala prvo kazalište na engleskom jeziku u Zagrebu.

Ove žene su oličenje preživljavanja i one su moja glavna inspiracija u životu, ali isto tako moram priznati da ne bih mogla toliko cijeniti te žene da u svojoj obitelji nisam imala takvu jaku mušku figuru - mog oca - koji je poštovao, davao prostora i poticao tu snažnu žensku energiju u našoj obitelji da zablista i cvjeta.

Surađivali ste i surađujete s brojnim jazz velikanima. Koga biste izdvojili u glazbenom, a koga u smislu osobnosti?

Jedan od mojih najvažnijih suradnika je moj suprug, bubnjar s četiri Grammyja, Antonio Sánchez (skladatelj za Oscarom nagrađeni film Birdman i bubnjar s Patom Methenyjem više od 20 godina). Zajedno smo snimili devet albuma i obišli cijeli svijet na turneji između mojih projekata, Antonijevih grupa Migration i Bad Hombre, i drugih sporednih projekata. Nedavno nam je kalifornijsko sveučilište Northridge naručilo da napišemo Existencia, djelo napisano za glas, bubnjeve i fizički pokret, premijerno izvedeno 2024. zajedno s plesnom kompanijom DIAVOLO iz LA-a: Architecture In Motion, koje razotkriva utjecaje prirodnih katastrofa, razaranja, ljudske otpornosti i obnove zajednice.

Uz uspješnu glazbenu karijeru bavite se i organizacijom glazbenog festivala Ponte Lopud. Hoće li festivala biti i ovog ljeta i možete li najaviti nešto u vezi s tim?

Hoće svakako! Treći Ponta Lopud Jazz Festival će se održavati 28-30.08.2025 i cijeli program ćemo objaviti za par tjedana. Stay tuned! Nakon nekoliko uspješnih godina Ponta Lopud Film Festivala, pod vodstvom Tilde Grossel Bogdanović, htjela sam organizirati jazz festival po sličnom modelu pod istim imenom i organizacijom kao i filmski festival. Kad sam se obratila Tildi oko stvaranja jazz festivala pod istim "kišobranom" Ponta Lopuda, riskirala je sa mnom, ali ovo se partnerstvo pokazalo iznimno uspješnim i inspirativnim. Nikada u svom životu nisam radila s tako talentiranom, dobrodušnom, sposobnom ženom i jako sam joj zahvalna što je svojevoljno krenula na ovo putovanje sa mnom.

Kao suosnivačica i umjetnička direktorica Ponta Lopud Jazz Festivala, moja misija je dovesti svjetski poznate umjetnike koje sam imala priliku upoznati izvan Hrvatske na Lopud, ali također uključiti nevjerojatno bogatstvo glazbenika koje postoji u Hrvatskoj i podijeliti tu kombinaciju s talentiranim sudionicima iz regije.

Mirna Bogdanović: Od Maribora preko Berlina do Zagreba

Jeste li već nastupali u Zagrebu i kakva su vaša očekivanja od nastupa na festivalu Jazz.hr?

Nikada nisam nastupala u Zagrebu, tako da je to za mene vrlo uzbudljiva prilika da predstavim svoju glazbu hrvatskoj publici! Inače sam iz Maribora, tako da mi Zagreb nije daleko od doma.

Osim što nastupate sa svojim sastavom, bili ste i kustosica programa u berlinskom jazz klubu Donau115. Kakva ste iskustva tamo stekli i kako uspijevate uskladiti uloge promotora i glazbenice?

Još uvijek sam kustosica Donau115. Smatram se sretnom što imam odgovornost sastavljanja zanimljivog programa i drago mi je što ga publika jako dobro prihvaća! Donau115 je vrlo popularno mjesto i gotovo da mi je postao drugi dom. Zanimljivo mi je kao glazbenici vidjeti što rade drugi i čuti puno nove, raznolike glazbe.

Studirali ste i glazbeno se usavršavali diljem Europe, a danas ste etablirano ime na njemačkoj jazz sceni. Na temelju vlastitog iskustva, koji biste savjet dali mladim jazz glazbenicama koje su tek na početku karijere?

To je vrlo teško pitanje bez jednostavnog odgovora. Rekla bih im da pokušaju pronaći svoje prednosti i da ne pokušavaju biti najbolje u svemu. Snimite album kako biste imali program koji možete predstaviti. Prijavite se na što više natječaja za financiranje ili pokrenite crowdfunding kampanju. To obično olakšava stvari.

Nina Strnad: Jedna od najuspješnijih slovenskih jazzerica

Etablirano ste ime na slovenskoj jazz sceni, a u Zagreb dolazite na krilima aktualnog singla Hurt u verziji s nešto manjim sastavom. Možete li nam reći nešto više o tome što nas očekuje?

Istina je da sam na slovenskoj jazz sceni prisutna posljednjih dvadeset godina, a do nedavno sam uglavnom nastupala s repertoarom slovenske šansone i jazz standarda. No 2023. godine odlučila sam široj publici predstaviti i svoju autorsku stranu. S Nina Strnad Jazz Bandom najprije smo pripremili materijal za mali sastav, a kasnije ga preradili i u big band verziju, za koju su aranžmane napravili dirigent Big Banda RTV Slovenija Lojze Kranjčan i izvrstan aranžer te dobitnik nagrade Grammy Michael Abene. Rezultat te suradnje je i objava singla pod nazivom "Hurt", koji najavljuje moj nadolazeći album. Publika može očekivati jazz s naglaskom na tekstovima i osobnoj ispovjednosti – riječ je o glazbi koja govori o mojim osobnim pričama, usponima i padovima te promišljanjima.

Gledano iz Hrvatske, zbivanja na slovenskoj jazz sceni čine nam se ipak nešto dinamičnija nego kod nas, a vi to potvrđujete nastupima u gotovo svakom kutku zemlje. Kakav je vaš dojam o recepciji na domaćem terenu, posebno u manjim sredinama?

Čini mi se da su ljudi sve otvoreniji prema jazzu. U posljednjih nekoliko godina u Ljubljani se otvorilo nekoliko klubova koji podržavaju glazbu uživo, i mislim da su značajno pridonijeli procvatu koji se trenutno događa. Istovremeno, afirmirani slovenski jazz glazbenici sve su prepoznatljiviji i u inozemstvu te si stvaraju ime, što dodatno doprinosi većoj općoj prepoznatljivosti jazza kod kuće i u svijetu. Osim toga, imamo i niz mladih, talentiranih glazbenika koji njeguju scenu za buduće generacije, pa vjerujem da će jazz glazba i ubuduće imati svoje mjesto pod suncem u Sloveniji. Glazba koju pišem spada u prilično slušljiv jazz – neki bi rekli da je više komercijalan – što joj omogućuje širi doseg kod publike. Jako sam sretna što je domaća publika moju glazbu prihvatila raširenih ruku, o čemu svjedoče rasprodani koncerti u posljednjih nekoliko godina. Također me veseli što uz mene stoji tim vrhunskih glazbenika i PR stručnjakinja koji pri svakoj prilici daju sve od sebe s ciljem da ljudima priuštimo čarobnu večer – i da se i mi pritom lijepo zabavimo. Mislim da je to najviše što si pojedinac može poželjeti.

Ovogodišnji koncept Jazz.hr-a oslonjen je na vrhunske jazz izvođačice. Koga se osobo najviše veselite vidjeti u Zagrebu?

Jako se veselim što ću nakon dugo vremena ponovno sresti Mirnu Bogdanović. Poznajemo se već 15 godina, ali prošlo je barem 10 godina otkako smo se posljednji put vidjele, a u međuvremenu je izgradila prekrasnu karijeru. Veselim se i upoznati Thanu Alexu, koja će nastupiti iste večeri kao i mi. Naravno, posebno se radujem susretu s Lanom Janjanin, koja me i pozvala na suradnju. Ona je nevjerojatna žena i uvijek je pravo zadovoljstvo s njom razgovarati o glazbi i životu.