Dok se demokratske norme svijeta lome pred našim očima – od ratova koji gutaju cijele regije do sve otvorenijeg autoritarizma u državama koje su se još donedavno nazivale stabilnim demokracijama – u kulturnom pejzažu koji se sve brže depolitizira, a javni prostor postaje sve tjesniji za kritičku misao, Human Rights Film Festival nastavlja svoju dugogodišnju misiju: spajati radikalni autorski film s etičkim pitanjima koja obilježavaju naše vrijeme.

Ovogodišnje, 23. izdanje održat će se od 1. do 7. prosinca u Kinu Kinoteci, Dokukinu KIC, mikro-kinu MaMa i klubu Močvari, a donosi dvadesetak igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova te niz diskurzivnih programa koji otvaraju pitanja slobode, odgovornosti i moći. Što to znači danas, kad su pritisci na slobodu izražavanja i javni prostor sve vidljiviji? O tome kako festival funkcionira u globalnom trenutku obilježenom ratovima, represijom i emocionalnim desenzitiziranjem javnosti, popričali smo s njegovim dugogodišnjim direktorom Petrom Milatom.

HRFF već godinama spaja ljudskopravaški fokus s najradikalnijim autorskim filmom, gradeći prostor slobodnog mišljenja i kulturne autonomije. Kako se ovogodišnja selekcija naslanja na tu temeljnu misiju festivala i koje biste naslove ili autorske geste osobno izdvojili kao najvažnije ili najuzbudljivije u kontekstu neuralgičnih točaka današnjeg društva, od lokalnih kriza do globalnih lomova?

Filmska selekcija za svaki filmski festival ovisi o nizu faktora i ponekad o čistoj slučajnosti. Ima godišta koja su po filmskom "urodu" mršavija od drugih i, makar mi na Human Rightsu namjerno ne ganjamo velike brojke (broj prikazanih naslova i slično) i svjesno festival držimo na nekoj srednoj i za nas same održivoj veličini, previše je varijabli koje vas znaju izluditi. Pa smo si tako dosta rano zadali cilj da radije težimo zaokruženom i koherentnom filmskom programu u kojem će i nama i publici i autorima biti jasno zašto predstavljamo upravo te naslove, a ne neke druge, možda jednako kvalitetne i važne. Često nas tako "povuče" jedan film ili neka specifična tema ili geografija i onda iz tog početnog elementa pokušavamo složiti cjelinu programa.

Četiri filma koja su za nas odigrala tu ulogu "sidruna" ove godine su Gledati u sunce njemačke redateljice Masche Schilinski, Tajni agent brazilskog redatelja Klebera Mendonça Filhoa, S Hasanom u Gazi Kamala Aljafarija, te – last, but not least – film s kojim otvaramo festival, Ono što treba činiti Srđana Kovačevića. Schilinski je snimila moćan i dijelom gothic komad filma, presjek njemačke povijesti 20. stoljeća kroz prizmu par generacija žena u obitelji.

Tajni agent je slično zapleten i neobičan portret života u vojnoj diktaturi, i vrlo rezonira s našim sadašnjim trenutkom remilitarizacije života. Aljafarijev film zahtijeva širi kontekst i analizu, a što se tiče Onog što treba činiti: posebna je radost otvoriti odličnim filmom domaćeg autora i prijatelja. Samo-organizirana borba radnika u Sloveniji, i to mahom bivših jugoslavenskih sunarodnjaka, u Srđanovom dokumentarcu prikaz je ustrajne i odrješite borbe za vlastita prava, no film je daleko od mizerabilističkog ključa... i gledatelje ostavlja jačima i poletnijima nakon projekcije.

Zadržimo se onda malo na palestinskom redatelju Aljafariju i njegovom filmu S Hasanom u Gazi, koji sam autor naziva "posvetom Gazi i svemu što je izbrisano", "filmom o katastrofi, ali i poeziji otpora". Što za vas znači prikazivanje tog filma baš sada, u trenutku možda najintenzivnijeg palestinskog stradanja u suvremenoj povijesti, i kako on rezonira s etičkom i političkom misijom festivala?

Globalno, tri su teme koje danas predstavljaju jasnu političko-ideološku razdjelnicu: imigranti, kvir-populacija i Palestina. U našem skučenom i palanački zatvorenom društvu, to su još i hrvatski Srbi. Četiri teme i populacije koje se svirepo napada s desna i koje treba bezuvjetno braniti. Od kraja 2023. Palestina i Gaza (ponovno) su postali simbol tlačenja i otpora koji ulančava mnoštvo drugih borbi po svijetu. Na Human Rightsu prošle godine prikazali smo Aljafarijevu retrospektivu, a na ovom HRFF-u predstavljamo njegov S Hasanom u Gazi. Film je prije deset dana ušao u užu selekciju za najbolji dokumentarni film 2025. po izboru Europske filmske akademije (tzv. europski Oscar), a Aljafariji je nominiran i za najbolju režiju.

S Hasanom u Gazi je vjerojatno "najklasičniji" Aljafarijev uradak, s tako snažnim materijalom i pričom da imate dojam da je autor čekao vrlo poseban trenutak da ga uobliči u film. Naime, Kamal je kao tinejdžer tokom Prve intifade krajem 1980-ih bio zatočen u izraelskome zatvoru, gdje upoznaje Hasana. Petnaestak godina poslije pak Aljafari ide u Gazu u potragu sa svojim prijateljem. Kad gledate te snimke iz ranih 2000-ih hvata vas doslovce jeza i bol, jer znate da ništa od toga skoro više ne postoji i da su vjerojatno mnogi od ljudi na platnu ubijeni kao žrtve genocidne politike države Izrael. Prošle godine Kamal nažalost nije mogao doći na Human Rights, no ove je godine u Zagrebu s nama, što nam je iznimno drago i važno.

Među filmovima koji ove godine snažno odjekuju nalaze se i radovi Lava Diaza, Kelly Reichardt, Bena Riversa, te novi film Paola Sorrentina La Grazia. Zašto ste odabrali upravo Sorrentinov naslov za festivalsku premijeru, film koji kroz dilemu imaginarnog talijanskog predsjednika otvara pitanje eutanazije i političke odgovornosti? Što vas je privuklo u njegovu pristupu temi i koji aspekt smatrate posebno relevantnim za HRFF?

Još smo sredinom 2000-ih zavoljeli tog talijanskog redatelja, da bi 2009. njegovim prvim "političkim" filmom i otvorili festival. To je bio Il Divo, Sorrentinov portret Giulia Andreottija, demokršćanskog političara koji je bio metafora svega zakulisnog i koruptivnog u talijanskoj poratnoj politici. A druga stvar koja uvijek plijeni kod Sorrentina je posvje izvjesno njegov glumac-suputnik Toni Servillo. Servillo je glumio Andreottija, kasnije i Berlusconija, a u La Grazia on je, kao što ste rekli, fiktivni predsjednik Republike. Ovaj novi Sorrentinov portret političkog života bitno je smireniji od dva prethodna filma na temu, i poprilično je sjetan i kontemplativan.

Servillo glumi čuvenog i vrlo odmjerenog profesora prava, usamljenog udovca, kojemu je još ostalo par mjeseci do kraja predsjedničkog mandata, a suočen je s izazovima i odlukama koje nadilaze njegovu osobnu "zonu komfora". Inače su zanimljivi Sorrentinovi naslovi filmova – teško ih je katkad prevesti s talijanskog na druge jezike: La Grazia istovremeno znači "pomilovanje" (kao pomilovanje ili oprost zatvorenika), a s druge je strane i teološko-religijski pojam koji označava "milost" (na primjer, božju milost koju su kraljevi i suvereni navodili kao izvor svog autoriteta i vlasti). Sorrentinov predsjednik Italije uhvaćen je u dvoznačnost tog pojma i naslova, i čini se da ga ponekad spašava samo potmuli i jetki humor rijetkih prijatelja i rodbine.

Uz međunarodni program, HRFF privremeno ugošćuje i beogradski Studentski kulturni centar u egzilu (SKC u egzilu). Što donosi njihov filmski i diskurzivni program, i koliko njihova zagrebačka prisutnost može otvoriti dublji razgovor o stanju slobode izražavanja, kulturnim pritiscima i općoj političkoj atmosferi u suvremenoj Srbiji?

Studentski kulturni centar u Beogradu nastao je kao neposredna posljedica studentskih demonstracija 1968. godine i desetljećima je bio epicentar omladinske kulture – gotovo kultno mjesto koje se može usporediti sa zagrebačkim KIC-om, "Mošom" ili Kulušićem. Kao i mnoge od tih lokacija, i SKC je tijekom devedesetih krenuo prema propadanju i faktičkom gašenju. Blokada SKC-a trajala je od 12. veljače do 22. srpnja 2025. i započela je kao dio borbe za oslobađanje kulturnih prostora u jeku aktivnih studentskih protesta u Srbiji.

Inicijativa je težila demokratizaciji kulturnih ustanova te njihovu ponovnom otvaranju i vraćanju mladima. Po našem mišljenju, riječ je o iznimno važnom pokušaju da se kultura i kulturni život grade na principima direktne demokracije, kroz stalnu razmjenu iskustava, znanja i potreba između publike i autora. Dakle, model koji svakako i u našoj sredini uveliko nedostaje.

Nakon što su studenti nasilno izbačeni iz prostora, nismo dugo dvojili: ponudili smo im "egzil", odnosno privremenu autonomnu zonu unutar HRFF-a, uz potpunu slobodu oblikovanja programa. Za zagrebačko gostovanje odlučili su se za re-kreaciju restauriranih Slika iz života udarnika Bahrudina Bate Čengića – kolaža posvećenog životu studenta-udarnika – i kroz njega stvaraju Slike iz života studenta, u cilju dekonstruranja epa o sebi samima.

Drugi dio njihova boravka čini Prvi opštenarodni filmski festival, koji se nadovezuje na njihove ranije programe poput blokadnogFEST-a i uvelike će ovisiti o reakciji – ili izostanku reakcije – zagrebačke publike. Kako sami kažu: "Članovi radne grupe za filmski program iz (nekada) oslobođenog SKC-a pozivaju zagrebačku publiku da napravi sopstveni filmski festival. Do stvaranja preleminarnog programa i organizacije samog festivala dolazi se iz razgovora i kafe sa publikom kojoj će studenti postavljati naizgled nepotrebna pitanja kojima će se pokrenuti diskusija o diskurzivnosti flimskih festivala i filma uopšte."

HRFF nije samo filmski festival – njegov diskurzivni program već godinama djeluje kao važno mjesto javnog razgovora. Kako danas, u trenutku rastućeg autoritarizma, ratova, masovnih kršenja ljudskih prava i erozije demokratskih normi, vidite njegovu ulogu? Može li festival i dalje biti mjesto otpora, okupljanja i promjene prevladavajućih narativa, kada je globalni kontekst sve nepovoljniji?

Human Rights Film Festival od početka smo zamišljali kao platformu gdje promičemo najšire shvaćenu kulturu ljudskih prava – mjesto gdje osvještavamo i promoviramo sve one preduvjete koji čine da ljudska prava napose uopće imaju smisla. Politički revizionizam je, barem u Hrvatskoj, već prešao u fazu aktivne rehabilitacije i – još opasnije – otvorenog, nasilničkog revanšizma. Ranije sam spomenuo četiri populacije uz koje treba stati bezuvjetno i zajednički. To je prvi korak. Drugi je jednako važan: nema pregovaranja s nasiljem!

Ma kako god se revanšistički sentiment – ono što oni umilno, gotovo psihoterapijski zovu "osjećajem povrijeđenosti i zakinutosti" – činio bezopasnim, iracionalnim ili neutemeljenim, on nosi svoju ultima ratio koja podiže razinu nasilja u društvu: stav da 6. kolovoza 1995. "hrvatska nacionalna revolucija" nije izvedena do kraja, odnosno da Hrvatska nije "očišćena" od svih drukčijih i nepodobnih. To je kontekst sviju nas, a borba protiv plana tog "društveno-političkog" čišćenja dugo će trajati.