Ponekad je najteže pisati o dobrim filmovima.

Kao, na primjer, o filmu 'Lijepa večer, lijep dan' Ivone Juke, koji je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli podigao punu Arenu gledatelja na noge, s ovacijama koje su se valjda čule skroz preko Učke. Totalno kužim zašto se publika toliko oduševila. Film je izvrsno režiran. Glumci su fantastični. Priča je potresna i emotivna. Crno-bijela pa na kraju fotografija u boji – prekrasna. Film je, kad bismo ga ocjenjivali čisto po tehničkoj izvedbi i umjetničkom dojmu – vrlo, vrlo dobar, ako ne i odličan.

E, ali je i, nažalost, povijesno toliko 'kreativan' da bi i Quentin Tarantino sa svojim 'Nemilosrdnim gadovima' i sličnim vratolomijama rekao: 'Dobro, Ivona, ajmo ipak malo stat na loptu.' A to je u Jukinu filmu prilično problematično.

Eksplicitan seks i aveti svih totalitarnih režima

Ajmo prvo na priču pa ćemo poslije objasniti i zašto je problematična. Film počinje jako. Dvojica mladića – Lovro (Dado Ćosić) i Nenad (Đorđe Galić) – strastveno se pohvataju i poseksaju u vrlo građanskoj i vrlo otmjenoj predratnoj purgerskoj Lovrinoj sobi dok Lovro usput prebire po 'Komunističkom manifestu'. Taj je poznati manifest bizarni moment u sceni, ali će poslije (možda?) postati jasno da je uveden kao predviđanje zla koje slijedi. No ta je početna scena doista jaka i hrabra, i to u onom smislu u kojem film o gej mladićima s prošlogodišnjeg pulskog festivala (Zečji nasip) nije bio hrabar.

Ovdje je, naime, seks između dvojice mladića eksplicitan, nitko ga se ne srami ni prikazati ni odigrati, glumci pokazuju sve što imaju u fizičkom i emotivnom smislu i, generalno, tu nije bilo ni skanjivanja ni obaziranja na to 'što će ljudi reć'. Nema ni stiliziranja. Samo drito u glavu – evo, ova dvojica se seksaju. Deal with it. To je napredak za hrvatski film. Do njegova kraja još je preko nekoliko takvih scena. I odnos Lovre i Nenada lijepo je i temeljito emotivno razrađen.

No tada, na početku filma, godina je 1941. i u sljedećoj sceni Lovru i Nenada susrećemo kako idu na stadion, gdje su ustaše naredili okupljanje zagrebačke studentarije, pa zatim izdvajanje Židova i Srba. Mislav Čavajda u crnoj uniformi, pa onda još blijed i sa zlim smiješkom glumi glavnog ustašu i totalno je pun pogodak, isto kao što će i Dražen Čuček, Goran Grgić i Boris Svrtan kasnije u filmu biti pun pogodak za nemilosrdno zle komunističke gadove – podosta su stripovski negativni, ali su super odigrali ono što im je dano. Čak se stječe dojam da su se izvrsno zabavljali igrajući svoje udbaše, funkcionere i ostale aveti totalitarnih režima (svih, jelte).

No vratimo se priči. Na tom se stadionu studenti na čelu s Lovrom pobune i svi krenu na drugu stranu sa Židovima i Srbima, nastane pucnjava, krš i lom… znate već. Akcija stadion. Lovro, Nenad i njihovi drugari, dakle, očito su antifašisti pa nas neće nimalo iznenaditi kada film skoči u 1957. godinu, pa saznajemo da su tijekom rata bili u partizanima i da su, dapače, narodni heroji.

U toj 1957. godini i Lovro i Nenad djeluju u skupini mladih filmskih autora, glumaca i intelektualaca koji pokušavaju živjeti, stvarati i voljeti u društvu koje od njih traži da budu nešto sasvim drugo. Lovro i Nenad još su u vezi, u toj je skupini još mladića koji su homoseksualci, ali baš Lovrina i Nenadova ljubavna veza postaje okidač za obračun represivnog državnog aparata s njima i njihovim prijateljima.

Da sad ne idem u detalje – momci zbog svoje kreativnosti u snimanju partizanskih filmova i zbog seksualne orijentacije dobivaju svojeg vlastitog privatnog nadzornika, druga Emira (Emir Hadžihafizbegović), kojeg su na čelo filmskog studija postavili Partija, UDBA, Dražen Čuček i ostale sile zla. Drug Emir dobije naredbu da ih sabotira, međutim drug Emir ih sve bolje upoznaje, ali i momci, pa i mi, gledatelji, bolje upoznajemo druga Emira, slojevitu, emotivno kompleksnu osobu koja u ključnom trenutku filma vodi momke kod sestre u Istru na lijepu večer, lijep dan.

Mogla je to biti – i na trenutak u filmu čini se da će i biti – priča nalik onoj u filmu 'Život drugih', ali ne. Moralo se ići na puno više, jače i spektakularnije da bi se ispričala velika tragedija o izdaji, strahu, ucjenama i, u konačnici, državnom nasilju. Lovro, Nenad i još nekoliko njihovih prijatelja na kraju te drame i tragedije završavaju na Golom otoku.

E, tu je problem.

Jer taj progon, onako kako je prikazan u filmu – nije povijesno točan. A prikazan je kao da jest.

Povijesna neistina

Odmah da se razumijemo. Homoseksualcima u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo dobro i nije da nisu bili proganjani. Daleko od toga. Bili su kriminalizirani, ucjenjivani, osuđivani, prisiljeni živjeti dvostruke živote i skrivati svoj identitet. Egzistencija im JEST bila ugrožavana. Bilo je nasilja nad njima – institucionalnog i neinstitucionalnog. Povjesničar Franko Dota o tome je praktički napisao enciklopediju. Ali ono što nije napisao – i što, zanimljivo, nije pronašao ni nakon godina kopanja po arhivima – jest da je postojao sustavni progon homoseksualaca na Goli otok zbog njihove seksualne orijentacije.

Bilo je među političkim zatvorenicima na Golom otoku sasvim sigurno i homoseksualaca koji su u tom brutalnom logoru i od stražara i od drugih zatvorenika doživljavali strašne, nasilne stvari. Postoji čak i spomen onog podrugljivog, nasilnog i po svemu užasnog 'vjenčanja' dvojice gejeva na Golom otoku. No sustavnog otpremanja gejeva u taj logor zato što su gejevi nije bilo. Ili barem to nije dokumentirano. No ovaj se film ponaša kao da jest.

To nije baš detalj tipa 'u jednoj sceni filma sat na zidu pokazuje krivo vrijeme'. Nije čak ni anakrona povijesna nepreciznost, kao što je, primjerice, to što je u jednoj sceni iz ovog filma dječak zaspao pred televizorom (1957. još nije bilo televizijskog programa ni televizora u YU domovima) ili to što nismo sigurni je li pjesma Gabi Novak 'Ljubav ili šala' već bila snimljena u doba u kojem ju je Lovro u filmu puštao na radiju da bi plesao s Nenadom, pa je poslije u bunilu dahtao pod okrutnim suncem Golog otoka. Nije to ta vrsta nepreciznosti. Ovo s progonom gejeva na Goli otok zbog toga što su gejevi mnogo je ozbiljnija nepreciznost. Otprilike kao da je James Cameron snimio 'Titanik' u kojem brod potone jer ga je pogodio asteroid.

Malo pretjerujem radi ilustracije, ali zapravo je još gore. Jer je prikaz traume homoseksualaca pod represivnim režimom u ovom filmu poprilično neodgovoran i olako se odnosi prema stvarnoj povijesti zlostavljanja, progona i marginaliziranja homoseksualaca.

Naravno da igrani film nije dokumentarac. Naravno da autori imaju pravo izmišljati. Igrani filmovi generalno se snimaju kao fikcijske priče čak i kad su utemeljeni na stvarnim događajima. No postoji jedna sitna razlika između dramatizacije i izmišljanja povijesnog obrasca. Spielberg je za 'Schindlerovu listu' izmislio podosta likova, još više dijaloga, štokoji događaj i situaciju, ali nije izmislio Holokaust, Auschwitz, pa čak ni samu listu. U seriji 'Černobil' nekoliko je ruskih znanstvenika spojeno u jedan ženski lik, ali scenaristi nisu izmislili nuklearnu katastrofu u elektrani. Nolan si je u 'Oppenheimeru' dao svakojake pjesničke slobode u prikazu naslovnog lika, čak i poprilično političkog konteksta koji ti možda ne pada prvi na pamet kad pomisliš na samog Oppenheimera, ali nije zaključio da je atomsku bombu sastavio Nikola Tesla od viška dijelova za radio.

'Lijepa večer, lijep dan', međutim, uzima stvarnu represiju i pretvara je u drugu, mnogo filmskiju. I to čini tako da instrumentalizira homoseksualce, postavlja ih kao alat u priči koja je o njima, ali zapravo nije njihova. I možemo govoriti koliko god hoćemo da je film htio ispričati priču o totalitarizmu, progonu, represiji pojedinaca i njihove slobode, ali način na koji se to ovdje čini – vrlo je neodgovoran prema povijesti te manjine.

I tu dolazimo do paradoksa.

Instrumentalizacija gejeva

Stvarna povijest homoseksualaca u Jugoslaviji bila je sasvim dovoljno strašna. Kazneni zakon. Sudovi. Policija. Ucjene. Izgubljena radna mjesta. Cijeli život proveden u ormaru toliko dubokom da bi IKEA za njega morala izdati posebne upute za sastavljanje. Zašto onda filmu treba Goli otok? Možda zato što svakodnevna represija ne proizvodi tako dobre scene ni drame. Spora je. Tiha. Nema velikih logorskih vrata koja se zatvaraju uz jezivu glazbu. Nema surovog kamenjara Golog otoka, u čijoj se pozadini nadvija velebni Velebit dok sunce prži kožu poput paklenog ražnja. A film voli velika vrata i velebni Velebit. Voli patnju na nemilosrdnom suncu. Voli izmučena tijela koja gola i spaljena teturaju po kamenjaru.

I kako da onda čovjek ne pomisli da su gejevi u ovom filmu instrumentalizirani?

Jer o čemu film zapravo govori? O homoseksualcima? Ili o komunizmu? Ako patnja homoseksualaca pod represivnim režimima služi prvenstveno tome da se napiše još jedna optužnica protiv jugoslavenskog režima, onda se u ovom filmu događa nešto pomalo neugodno: manjina koja je desetljećima bila nevidljiva ponovno završava u sporednoj ulozi. Još je zanimljivije to što je film, prema ranijim verzijama scenarija, trebao govoriti o homoseksualcima među hrvatskim braniteljima tijekom Domovinskog rata. U nekom trenutku priča je preseljena u pedesete i komunističku Jugoslaviju. Zašto? Ne znamo.

U redu, scenariji se mijenjaju, nije ovo ni prvi ni zadnji. Autori mijenjaju mišljenje, producenti također. Možda im je ova epoha kasnih pedesetih u Jugoslaviji jednostavno bila ljepša i filmičnija, što definitivno i jest jer – ponavljam – film izgleda fantastično. No možda je i riječ o tome da je o zlom komunizmu koji proganja gejeve i šalje ih na Goli otok manje neugodno govoriti nego o gejevima među braniteljima u Domovinskom ratu.

Ovo prvo o zlom komunizmu dominantni je narativ koji se ne propituje. Ovo drugo s braniteljima baš i nije. Moglo bi biti problema. I odjednom nismo tako hrabri kao kad se eksplicitno prikazuje gej seks. Ne tvrdim da se upravo to dogodilo. Samo kažem da je meteorologija zanimljiva znanost i da političke klime katkad utječu na scenarije.

Odličan film koji ima problem sa stvarnošću

Možda baš zbog tih scenarističkih selidbi u filmu primjećujem još jedan lagani 'kiks'. Likovi povremeno zvuče (i izgledaju!) kao da su upravo izašli s tribine o queer identitetu 2026., a ne iz Zagreba 1957. To nije nužno mana. Fenomen se zove prezentizam i prisutan je gotovo u svakom filmu s povijesnom pričom koji je ikad snimljen na planetu. Moglo bi se čak i reći da je tomu tako zato što nam autori, služeći se povijesnim pričama, jezikom današnjice govore o nama danas. Ali je ipak malo neobično. Kao kad u kostimiranom filmu o Mariji Tereziji netko usput kaže da mora poraditi na svojim granicama i emocionalnoj dostupnosti.

I sad dolazimo do najveće ironije. Film je stvarno odličan. Ne 'dobar za hrvatske prilike'. Nego stvarno odličan po globalnim mjerilima. Fotografija je prekrasna. Gluma vrhunska. Ne samo Dado Ćosić i Emir Hadžihafizbegović, koji su rasturili. I svi drugi rasturaju. Režija je precizna. Ritam izvrstan. Da nema tog sitnog problema sa stvarnošću, čovjek bi bez puno razmišljanja rekao da je riječ o jednom od najboljih domaćih filmova posljednjih godina.

Ali taj 'sitni problem' nije sitan. Jer kad povijesni film nešto prikaže dovoljno uvjerljivo, ljudi to počnu pamtiti kao činjenicu. To je takozvani truth effect. Johnny iz Kalifornije, Ženja s Kamčatke i Lidija iz Pazina koja se rodila 2006. totalno će, kad pogledaju film, povjerovati da se gejeve u Jugoslaviji fakat sustavno slalo na Goli otok.

Film koji želi ispraviti jednu povijesnu nepravdu prema homoseksualcima mogao bi završiti tako da njihovu stvarnu povijest prekrije drugom, filmski efektnijom. I ispada da autorica govori u ime jedne zajednice, ali pritom konstruira njezinu povijest. Nije da nema pravo govoriti u ime homoseksualaca, nego se postavlja pitanje: ima li pravo konstruirati kolektivno sjećanje te (ili bilo koje druge) manjine? Za takvu konstrukciju, za način na koji se neka manjina povijesno predstavlja – mora se preuzeti odgovornost.

A ovaj film to nije učinio. Potrčao je svojim putem, za svojom maštom – po mojem mišljenju, na pogrešan i neodgovoran način. Šteta. Jer za režiju, dramu, glumu, fotografiju i sve ostalo zaslužio je čistu peticu. Za neodgovornost – ne želim ni napisati ocjenu. Pa sve to zajedno ispada obična trojka. A mogao je biti najbolji hrvatski film desetljeća.