Rujan u Zagrebu tradicionalno je rezerviran za početak nove kulturne sezone koju, sada već četrnaesti put zaredom, otvara Festival svjetske književnosti (FSK) nakladničke kuće Fraktura. Ovogodišnje izdanje donosi veliku prekretnicu – glavni program seli se na novu lokaciju, u suvremeni prostor HNK2 u Adžijinoj ulici, s tri aktivne pozornice, zelenom oazom pod kupolom i opuštenim festivalskim šušurom uz popratnu ugostiteljsku ponudu.

Ovogodišnji program u Zagreb dovodi više od stotinu istaknutih gostiju iz šesnaest zemalja, okupljenih oko teme izmještenosti pojedinca iz zajednice, s fokusom na one nevidljive, potisnute i zaboravljene. Uz palestinsku autoricu Adaniu Shibli na otvaranju i francusku književnu zvijezdu Édouarda Louisa na zatvaranju, festival među ostalima ugošćuje dobitnika Goncourta Kamela Daouda, živućeg klasika flamanske književnosti Stefana Hertmansa, te jednog od najčitanijih i najprevođenijih suvremenih njemačkih autora Daniela Kehlmanna. Iz njemačkoga govornog područja stiže i dvoje istaknutih publicista, Philipp Blom i Annabelle Hirsch, iz Malezije autor Tash Aw, a iz Čilea nagrađivani pisac naših korijena Juan Mihovilovich.

Među zvučnim inozemnim imenima su i francuska književna senzacija Neige Sinno, talijanska autorica Francesca Melandri, velika ukrajinska spisateljica Oksana Zabuško te američka autorica iranskog porijekla Sanam Mahloudji. Oni će na festivalskim pozornicama ravnopravno dijeliti prostor s jakim regionalnim i domaćim autorima kao što su Aleš Šteger, Josip Mlakić, Maša Kolanović, Igor Štiks, Monika Herceg i Želimir Periš, a cijelu priču dodatno šire interdisciplinarni programi poput izložbe crteža Damira Karakaša te posebnog programa posvećenog Slavenki Drakulić.

Iza privlačne kulise novog prostora i impresivne liste gostiju krije se ozbiljna i angažirana kustoska nit. O tome kako književnost daje glas onima koji su ostali bez njega u svijetu punom neizvjesnosti, kako funkcionira festivalski model u kojem publika rado podržava autore kupnjom karata i što nam ta stalna potreba za živom riječju govori o statusu knjige danas, te kako se u sve to uklapaju crteži Damira Karakaša popričali smo smo s programskim direktorom festivala i glavnim urednikom Frakture, Seidom Serdarevićem.

Preseljenje u HNK2 u Adžijinoj donosi tri nove pozornice i opušteniju atmosferu s popratnim sadržajima. Što ovaj prelazak u življi i opušteniji ambijent znači za atmosferu festivala i na koji će način te promjene u prostoru utjecati na dinamiku susreta pisaca i publike?

Preseljenje u HNK2 još je jedan dokaz da Festival svjetske književnosti konstantno otvara nove prostore i pokazuje da književnost može živjeti u najrazličitijim dijelovima grada. Bilo da je to Zagrebačko kazalište mladih, Kino Europa, Hrvatski glazbeni zavod, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Dom umjetnika ili Meštrovićev paviljon – svaki put smo pronašli prostor koji nam je nudio nešto novo i posebno. Sada je to HNK2.

Suvremeno opremljen prostor, s velikim dvorištem, smješten u centru grada, ali ipak malo izmješten od njegove najužurbanije jezgre. HNK2 u Adžijinoj nudi nam sjajne mogućnosti za igranje s različitim formatima, i mi smo to iskoristili. Postavit ćemo tri pozornice: dvije unutar same zgrade – jedna u glavnoj dvorani, a druga na samoj pozornici – i treću u kupoli u dvorištu HNK2. Dakle, kao i prošle godine kada smo bili u Hrvatskom narodnom kazalištu na Trgu Republike Hrvatske, opet imamo tri pozornice.

Ono što je ovoga puta posebna novost jest to da ćemo, zahvaljujući našim sponzorima i ugostiteljskim partnerima, unutar festivala imati dva šanka gdje će posjetitelji moći kupiti piće, opušteno se družiti u dvorištu između programa, sjediti u chill zonama, razgovarati i dijeliti dojmove o onome što su upravo čuli, malo odahnuti, pregledati i eventualno kupiti knjige u festivalskoj knjižari te krenuti na sljedeći događaj. Svi događaji, kao i uvijek, simultano se prevode.

Uvjeren sam da će ovakva atmosfera – koja je festivalska u pravom smislu riječi, u kojoj se isprepliću otvoreni i zatvoreni prostor, a publika ima priliku družiti se s autorima i nakon programa i nakon potpisivanja knjiga – festivalu dati jednu novu, posebnu vrijednost.

Neformalna tema ovogodišnjeg festivala izmještenost je pojedinca iz zajednice, s naglaskom na "nevidljive", potisnute i zaboravljene. Kako književnost koju ove godine predstavljate – počevši od palestinske autorice Adanie Shibli koja otvara festival, pa do francuske zvijezde Édouarda Louisa koji ga zatvara – vraća glas marginaliziranim ljudima i što njihove autorske pozicije govore o potrebi za pripadanjem?

Već niz godina pri oblikovanju festivala ne polazimo od unaprijed zadane teme ili zemlje gosta. Pokazalo se da bi to bila prevelika ambicija jer, kada počnete pozivati autore, zapravo nikada ne znate tko će od velikih svjetskih imena moći doći u Zagreb početkom rujna. Svi oni imaju ozbiljne obveze – medijske, festivalske – ali jednako tako moraju imati i vremena za pisanje.

Ove godine smo, rekao bih, uspjeli dovesti stvarno impresivan broj inozemnih zvijezda i spojiti ih s domaćim autorima. Kada smo na kraju zaokružili program, pokazalo se da se većina autora kreće oko sličnih tema. Ta zajednička nit ove je godine izmještenost pojedinca iz zajednice, s naglaskom na nevidljive, potisnute i zaboravljene – sve one koje medijska slika i svakodnevna buka oko nas često ne vide i ne čuju.

Svi naši autori bave se upravo takvim pojedincima i njihovim sudbinama, bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu, neposrednom poraću ili suvremenosti. Daju glas onima koji ga nemaju, onima koji su na neki način ostali bez prava govora. I to se pokazuje iznimno važnim upravo danas, u svijetu koji je krenuo jednim čudnim putem: ratovi se samo množe, ekološka kriza prijeti svima nama, nestalo je prave empatije, bogati se bogate na zabrinjavajući način, a vlada i velika neizvjesnost oko budućnosti – od prijetnje umjetne inteligencije do populizma koji se hrani ljudskim strahovima.

Svi oni na izvrstan način progovaraju o potrebi da se snađu u suvremenim ili povijesnim situacijama. Čitamo i slušamo autore koji govore o nama, ovdje i danas – bez obzira na to koliko nam neke povijesne okolnosti na prvi pogled djelovale daleke.

Upravo je umjetnost, a književnost prije svega, ta koja može govoriti o svemu tome. Autori poput Yaë Gyasi, Francesce Melandri, Édouarda Louisa, Tasha Awa, Sanam Mahloudji, Line Nordquist, Damira Karakaša, Monike Herceg, Snježane Banović, Igora Štiksa, Juana Mihovilovicha – da nabrojim samo neke od mnogobrojnih gostiju – govore o pojedincu koji dolazi iz marginalne, potlačene pozicije, koji se mora postaviti u odnosu prema drugima, izboriti za sebe, a time i za svijet oko sebe.

Dovesti više od stotinu gostiju iz šesnaest zemalja – od Malezije i Čilea do Europe – znači kreirati svojevrsnu privremenu mapu svijeta u Zagrebu. Što je, osim književne izvrsnosti, 'zajednički nazivnik' koji tražite u autorima s tako različitih meridijana kako bi se uklopili u jedinstvenu atmosferu festivala?

Tijekom svih ovih četrnaest godina Festival svjetske književnosti doveo je u Hrvatsku stvarno veliki broj autora – dobitnike najuglednijih svjetskih nagrada kao što su Nobelova nagrada za književnost, Goncourt, Man Booker, Man Booker International, German Book Prize ili Strega. Svake godine u Zagreb dolazi pravi vrh svjetske književnosti. Neki su od njih široko čitani i prevođeni, neki su manje poznati, ali jednako vrijedni.

Uz etablirana imena, svaki put dovodimo i autore koji tek stoje na pragu velikog proboja – i mnogi od onih koji su gostovali u Zagrebu su upravo nakon toga dobili značajne nagrade, i u svijetu i u vlastitim zemljama. Autori vole dolaziti na Festival jer osjećaju da književnosti pristupamo s ozbiljnošću, ali i s opuštenošću.

Razgovori su fokusirani na njihove knjige, sadržaj i bit njihovog djela. Imaju priliku govoriti na vlastitom jeziku, što im omogućava veću preciznost i autentičnost, a simultani prijevod osigurava da ih publika u potpunosti prati. Naša publika mnogo čita i voli slušati takve razgovore.

Rekao bih da je Festival svjetske književnosti mjesto na kojemu s jedne strane pokazujemo nove svjetske trendove i dovodimo najpoznatija imena, a s druge ih strane spajamo s domaćim autorima kroz različite festivalske formate – dvostruke portrete, tribine Razotkrivanje, Pisac i njegov čitatelj, da nabrojim samo neke – gdje strani autori razgovaraju ravnopravno s hrvatskim autorima, kritičarima, urednicima, prevoditeljima i najposvećenijim čitateljima.

Publika se upravo kroz te formate zainteresira za autore koje možda nije poznavala. Zašto? Zato što su festivali u posljednjih desetak, petnaestak godina postali mjesta na kojima se publika – jednako kao i na sajmovima knjiga – informira i pronalazi odgovor na pitanje koje je u moru svakodnevnih objava sve teže: koju knjigu odabrati za čitanje.

Izložba crteža Damira Karakaša i program o Slavenki Drakulić pokazuju autore izvan njihovog primarnog medija – teksta. Što takvi interdisciplinarni iskoraci pružaju publici što sam razgovor o novom romanu ne može i na koji način likovnost ili osobna povijest produbljuju naše razumijevanje književnosti koju ti autori stvaraju?

Festival svjetske književnosti od samih je početaka posvećivao veliku pozornost likovnoj umjetnosti, ali i svim drugim oblicima umjetničkog izražavanja. Producirali smo niz kazališnih predstava, dovodili filmove, spajali glazbu i književnost – no likovnost je uvijek bila nekako posebno bliska našem senzibilitetu. Pokazuje se da su likovnjaci i književnici zapravo srodne duše. Za razliku od kazališnog, filmskog ili glazbenog procesa, i jedni i drugi uglavnom rade u samoći, a tek onda pokazuju svoje djelo.

Ove godine u Galeriji Šira publika će imati priliku otkriti Damira Karakaša u jednoj novoj ulozi. Svi ga poznajemo kao izvrsnog, nagrađivanog i prevođenog pisca, ali Damir se oduvijek bavio i crtežom, likovnom umjetnošću, jednako kao i sviranjem harmonike. Ove godine izlazi i njegova knjiga crteža, pa će posjetitelji festivala moći vidjeti Karakaša kao vrsnog crtača. On je, kao i mnogi drugi kreativni ljudi, netko tko svoju kreativnost mora ispoljavati kroz više umjetnosti istovremeno.

Inače, kada smo imali izložbe nastale inspirirane djelima autora koji dolaze na festival, kazališne predstave ili filmove inspirirane knjigama, uvijek se pokazivalo isto: tekst je primarno ishodište gotovo svih umjetnosti. Naša ljudska potreba za pričom, za pripoviješću, za uobličavanjem i sređivanjem svijeta oko nas – ona se najdublje i najjasnije formira kroz tekst. Zato je književnost itekako važna svim drugim umjetnostima.

Ali ove interdisciplinarne veze funkcioniraju u oba smjera – književnost utječe na umjetnost, ali i druge umjetnosti utječu na književnost. Vjerujem da publika može uživati u tim izložbama i djelima, a i sami autori pokazuju da komunikacija između različitih umjetnosti oduvijek postoji. Samo je u ovom moru informacija u kojima živimo ponekad lako zaboraviti na to.

Često se čuje da je književnost na marginama, no vi svake godine u rujnu punite dvorane, i to uz naplatu festivalskih programa. Što činjenica da ljudi plaćaju kako bi slušali razgovore o knjigama govori o potrebi za kulturom u Zagrebu? Je li publika s godinama postala zahtjevnija u svojim očekivanjima od festivala kao kompletnog doživljaja?

Ja zapravo ne bih rekao da je književnost na marginama. Književnost je uvijek u središtu – jer od književnosti, kao što sam već rekao, sve počinje. Naša je publika već navikla na plaćanje ulaznica, koje su, kao uostalom i ulaznice za kulturu općenito u Hrvatskoj, simbolične u usporedbi sa zapadnoeuropskim cijenama. A za tu simboličnu cijenu dobiva vrhunski događaj.

Prodajemo dnevne ulaznice koje omogućuju ulaz na sve programe dok god ima mjesta u dvoranama, uz simultani prijevod i intenzivno festivalsko i književno iskustvo. Svaki dan to je najmanje osam programa, od 17 do 21 sat. U prijepodnevnim satima književne matineje, Kava s autorom i još neki programi otvoreni su za slobodan ulaz.

Mislim da Zagreb – ali ne samo Zagreb, nego cijela Hrvatska – kroz čitav niz festivala koji se odvijaju kroz godinu, od Pulskog sajma knjige, Mediteranskog festivala knjige, Vriska, Panonskog festivala, Interlibera, Zagreb Book Festivala, Festivala europske kratke priče, Škura i još mnogo drugih koje ne mogu sve ni nabrojati – jasno pokazuje da postoji potreba za takvim događanjima i da postoji publika. Vidimo da se iz godine u godinu čita sve više, da i mlada publika kroz različite oblike dolazi do knjige i da joj je knjiga važna.

Knjizi kao takvoj ne prijeti nikakva katastrofa od novih medija. Dapače, rekao bih da upravo u vremenima kada smo svi non-stop na ekranima i prekomjerno izloženi vizualnim sadržajima, knjiga i književnost postaju nešto što nam omogućuje da stvaramo vlastite svjetove mašte, da izmaštavamo i gradimo vlastite slike nadograđene na ono što nam pisci iz svog bogatog unutarnjeg svijeta pripovijedaju.