Mnogo sam toga čula o 'Zečjem nasipu' prije no što sam ga napokon uspjela pogledati u Puli i sve što sam čula bilo je pohvalno. Važan film LGBTQIA+ tematike, film o stigmatizaciji homoseksualnosti u maloj sredini, o ljubavi između dva mladića i netrpeljivosti prema njima, koje obje bujaju baš kao i rijeka nakon obilnih kiša i vodenog vala pred naletom. Mnogo sam toga čula i možda se upravo zbog toga i razočarala. Premda, ruku na srce, i sam film za sebe dao mi je dovoljno razloga da ne budem zadovoljna.

Da se razumijemo, 'Zečji nasip' nije loš film. Ima u njemu dosta emotivnosti, dirljivih i potresnih, životnih momenata, ima taj neki filing poplave koja sve pomalo iznosi na obale, ali i koja sve više muti vodu, a i izvedbe nekih mladih glumaca iznimno su uvjerljive i dirljive (tu pogotovo mislim na Lava Novosela kao Marka i njegova brata Fiću u izvedbi Leona Grgića). I tema je važna, svakako. Iako je 2025, godina i neki od nas naivno su vjerovali da ćemo do sada već letećim Mercedesima putovati na Mars, a pitanje toga je li netko gej, strejt, bi, nebinaran ili trans otprilike će biti važno kao i to koji broj gaća nosiš - realnost je da otvorena homoseksualnost u manjim sredinama (ponekad i u većim) još živi otprilike u 1985., kad ti je bilo bolje šutjeti o tome jer bi te inače starci mogli izbacit iz kuće, a banda lokalnih huligana ti polomit sve kosti na izlazu iz mjesta.

LGBTQ film 'u ormaru'

No problem je u tome što ovaj film nije NASTAO 1985., pa iako ima smisla da o gej vezi u malom hrvatskom mjestu govori kao o situaciji iz 1985., nije mi okej što o tome filmskim jezikom govori kao da je promatra iz 1985. Kao da je se boji. Kao da je ne želi GLEDATELJU prikazati otvorenije i razrađenije. Kao da ne želi nikoga uvrijediti. Mislim, sve je to lijepo - jedinstvo sadržaja i forme, ovi u zagorskom selu ne žele čuti pa ćemo i mi o tome pričati u mekanim papučicama i bez riječi, ali činjenica da oko te teme hoda na prstima ili napadno šuti cijelo me vrijeme žuljala dok sam gledala film. Do te mjere da sam preko nekoliko puta imala potrebu ustati i velikom platnu pred sobom doviknuti: 'O, Isuse Bože, hoćeš više prestat TRENIRAT, trčat, vozit bicikl i duvat travu!? Daj više GUKNI!'

S tim da to nisam imala potrebu reći glavnom junaku, nego FILMU.

Jer film puno više vremena i truda posvećuje tim aktivnostima glavnog lika Marka (Lav Novosel) negoli njegovoj romansi sa Slavenom (Andrija Žunac), koji se nakon tri godine iseljeništva (zapravo izgnanstva) u Berlinu vraća u rodno mjestu na očev sprovod. Jasno je meni da se time htjelo uprizoriti Markovo utapanje vlastita identiteta i ljubavi u drugim, društveno prihvaćenim preokupacijama. I jasno mi je da je neumorno građenje nasipa kojima se malo mjesto i Marko nastoje zaštititi od neumoljive poplave - simbolika. I Marko i mještani brane se od onoga što se ne da zaustaviti - da ne bi, kako to dirljivo kaže Markov brat Fićo - završili kao 'zekiji, mrtvi u vodi'. Dobra ideja, slažem se. No u inzistiranju na šutnji o problemu i njegovu zaobilaženju, film je toliko uporan da se na kraju stječe dojam kao da i gledatelje nastoji 'zaštititi' od teme.

I opet ću se ograditi - ne, naravno da mi NIJE promaklo kako je sve to izvedeno zato da nam se baci u facu kako i svi mi, koji taj film gledamo, nerijetko šutimo i pod tepih guramo stvari koje nam se ne uklapaju u okvire po kojima smo naučili živjeti. I ne, nije mi promaklo da je isticanje Markove opsesije sportom, snagom i vjerojatno jednom od najglupljih natjecateljskih disciplina u svemiru - obaranjem ruku - podvlačenje njegove potrebe da se dokaže kao 'muževni muškarac' i stekne odobravanje okoline. Sve mi je to jasno.

Još jedna runda na biciklu, još jedan joint...

Ali s obzirom na to koliko je vremena u filmu posvećeno svim tim slobodnim aktivnostima, koliko su uporno ponavljane i koliko su mi puta izazvale kolutanje očima u uzdah: 'Joj, dobro, da, shvatili smo', sigurno se mogla naći i koja minuta u kojoj bi se pokazalo nešto o Markovu (ili bilo čijem!) unutarnjem životu i odnosima. Ali ne. Ajmo još jednu rundu na biciklu, ajmo još jedan joint, ajmo još jednom s tatom u garaži vježbat obaranje ruku. Kad se i pokaže nešto stvarno, kao, recimo, izlijev emocija i seks između Marka i Slavena, to je toliki stilizirano i bojažljivo da čovjek stekne dojam da je u Hollywoodu pedesetih i da će cenzori navalit na scenu u kojoj Burt Lancaster na plaži ljubi Deboru Kerr i - zamislite, ISUSE BOŽE! - leži na njoj!

Na kraju ispada da je jedini odnos koji je stvarno, duboko i jasno definiran u filmu - onaj Marka i njegova brata Fiće. I to je izvedeno prekrasno, doista dirljivo i toplo, uvjerljivo. Jasno ti je da je Fićo jedini ili barem glavni razlog zbog kojeg se Marko na kraju nije bacio u nabujalu rijeku (zeki ga je došao podsjetiti na brata) i jedini razlog iz kojeg nije sve poslao dovraga i bestraga te pobjegao sa Slavenom u Berlin. Zbog odnosa Marka i Fiće najviše se i isplati pogledati ovaj film.

Površne skice međuljudskih odnosa

No svi ostali odnosi toliko su ovlaš skicirani da to u jednom trenutku postaje bizarno. Mislim, dovedeš u film glumačke teškaše kao što su Filip Šovagović, Alma Prica, Tanja Smoje i Radoslava Mrkšić, a onda oni u filmu praktički statiraju. Posebno je to bolno u slučaju Radoslave Mrkšić, koja glumi Markovu baku i taman kad pomisliš: 'Joj, vidi je kak' je super, čak i Zagorku uspijeva uvjerljivo glumiti i iskopati pravi naglasak', ode Radoslava u pozadinu, čuješ je još jednom iz offa, a Marko s njom jedva da ijednom razmijeni i pogled. Zašto je ona uopće u filmu? Zašto je ovdje samo kao ljudski rekvizit uz pomoć kojeg se htjela ocrtati tipična zagorska obitelj u kojem mamica živi zajedno s mladima u kući?

Markovi roditelji jednako su tako svedeni na skicirane klišeje. Majka Vanča (Tanja Smoje) tek je strip-lik koji mlatara po sinu u kupaonici sikćući: 'Nisam te odgojila da budeš peder!' Zapravo u portretiranju tog lika nema mnogo više od onoga što o njoj u jednom trenutku kaže Slavenova majka (isto slabo iskorištena Alma Prica): 'Vanča je krava'. Otac (Filip Šovagović) pak tek statira u kukuruzu kao vješt automehaničar i Markov trener obaranja ruku (ajme majko s tim obaranjem ruku, dosta više), čiji se vrhunac emotivnosti svede na to da ga zvizne kad Marko na turniru šakom u trbuh 'neutralizira' lika koji ga je provocirao. Pa mu poslije kaže: 'Nisam te odgajao da se tučeš po birtijama. Ti si moj. Sin.' Mislim, zar su za to doista bili potrebni tako veliki i vrsni glumci? I - još važnije - zar je TO doista obitelj kojoj bi se Marko poželio vratiti? Ne bi li tu ipak trebalo malo više razrade odnosa? Ne bi li to bilo vrijedno žrtvovanja koje minute Markova mahnitog bicikliranja i duvanja?

Gej veza - najslabija karika

No najslabije od svega definiran je odnos koji, kao, nosi cijelu priču filma - odnos Marka i Slavena. OK, sve je to trebalo izgledati teškom mukom potisnuto, duboko u utrobi, sve u pogledima, tajnim osmjesima, zajedničkim forama, kao što je istodobno poskakivanje kada u imaginarnom autu naiđu na ležećeg policajca. Ali zbog toga što se film na tome i zaustavio (OK, ima i taj vrlo stidljiv seks), ispada da je za definiranje njihova odnosa bilo dovoljno samo ustanoviti - evo, ovo je gej romansa. I kao da onda tome nije potrebno nikakvo objašnjenje. Kao da ne moramo znati zašto se oni uopće sviđaju jedno drugome, što ih je spojilo, koji je razlog da njihova ljubav, eto, buja kao rijeka i nakon tri godine razdvojenosti. Ispada da njihova besmrtna ljubav počiva samo na tome što je, nemam pojma, Slaven jedini drugi gej dečko u selu. Ili je najbliži, tek par koraka preko ceste? Tinder/Grinder princip? Sto posto sam sigurna da to nije bila namjera, ali zašto je tako napravljeno?

Ne znam i mogu samo nagađati, a nagađanje me vodi prema negiranju onoga što su mnogi govorili o 'Zečjem nasipu' - da je ovo jedan vrlo hrabar film. Jer nije. Ima svojih momenata, neki su čak i dirljivi, dobro je što govori o tome o čemu govori, ali moglo je to i mnogo hrabrije, mnogo slojevitije, mnogo dublje, mnogo uvjerljivije. Ovako ispada da je film cijelo vrijeme hodao na prstima oko glavne teme i još nekoliko onih koje su povezane s njom, kao što su obiteljski, intimni i društveni odnosi. Da je ovo film o zabranjenoj ljubavi između dečka i cure i da je ovako napravljen, svi bi se pitali WTF. Možda sam si sama kriva što sam i 'Zečji nasip' mjerila istim metrom jer izgleda da se to u domaćem filmu ne može. Ali zbog toga mi je ispao tek mrvicu bolji od prosječnog i ne osobito hrabar. S tim da bi, da nije dobrih (i slabo iskorištenih) glumaca, i odnosa između Marka i Fiće - ocjena bila i lošija.