Interesantan je jedan mini trend među filmovima na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli. Nije baš da svi, pa niti većina njih govori o obiteljskim odnosima, ali se nekoliko njih, i to onih zapaženijih i boljih, baš fokusiralo na tu temu. Na prošlogodišnjem su festivalu zapaženiji filmovi, kao što su 'Fiume o morte' i 'Mirotvorac' (ali i nekoliko drugih), govorili o javnim, društvenim temama, razlagali što smo kao društvo učinili jedni drugima i kako kao društvo možemo postati bolji. Razlagali su se tu fašizam, rat, političko nasilje, kolektivno sjećanje, načini na koje zajednica proizvodi ili potiskuje istinu. Ove su godine zapaženiji i hvaljeniji filmovi – obiteljski.

Nije, međutim, riječ o veselim, toplim ni dirljivim obiteljskim filmovima. Nijedan od njih ne bi se kvalificirao za diznijevsku ili Hallmarkovu rubriku 'obiteljski film'.

U fokusu dvije sestre

Jedan je od njih 'Koke' scenarista i redatelja Igora Jelinovića, priča o obitelji kojom dominiraju sestre Tonina (Snježana Sinovčić Šiškov) i Tajana (Aleksandra Janković), žene u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim godinama, svaka sa svojom familijom – mužem, djecom, stanovima i poslovima, ali i starijom, gotovo nepokretnom majkom koja živi s Toninom i vlasnica je 'obiteljskog zlata' – dva kata kuće na Hvaru. Treći kat je u vlasništvu izvjesne Željke, a Tonina i Tajana dogovorile su se da će skupiti novac i zajedno otkupiti taj kat, e da bi kuća kompletno postala obiteljsko vlasništvo. No Tonina, saznajemo ne baš na samom početku filma, ali vrlo brzo – Tajani iza leđa sama kupuje taj kat, koristeći situaciju u kojoj je 'izvjesna Željka' s mužem upala u dugove i mora prodati taj kat ispod cijene.

Ako vam taj zaplet zvuči suviše katastarski ili javnobilježnički, odmah ću vas razuvjeriti. Nije. Prije same priče s otkupom kata kuće na Hvaru dobivamo dosta zanimljiv, kompleksan i zabavan uvid u obiteljsku dinamiku Toninine i Tajanine familije.

Još od prve scene, u kojoj Tonina za volanom vijuga uskim zagrebačkim ulicama dok joj suprug Bare (Stojan Matavulj) sa suvozačkog sjedala govori da su ulice kojima voze gore nego u Kambelovcu – jasno je da je Tonina alfa te familije. Dominanta, brbljava, vodi knjigovodstveni servis i očigledno dobro zarađuje, nad svim šefuje i sve voli kontrolirati: kuću, posao, sestru, nećakinju, nećaka i – mačke. Tonina, međutim, iako manipulativna, dominantna i nametljiva, nije čudovište. U jednom od najkompleksnijih ženskih likova novije hrvatske kinematografije, Snježana Sinovčić apsolutno majstorski portretira ženu koja je i sve gore pobrojano, ali i topla, brižna majka, kći, supruga, prijateljica… samo je… a eto, takva kakva jest.

Ni njezina sestra Tajana, međutim, nije pitomo pilence – mnogo je opuštenija, nešto sklonija životnim zadovoljstvima i užicima nego štednji i organizaciji nego Tonina, putuje s mužem po svijetu, kupuje skupe šampanjce za Novu godinu i djeluje nekako više 'rokerskije' od Tonine. Čak se i u jednom trenutku, kad se okupljena obitelj prisjeća mladosti, govori o tome da je kao mlada bila velika rokerica i buntovnica. No kao i kod Tonine, i u slučaju Tajane riječ je o snažnoj i kompleksnoj ženi. Tonina i Tajana općenito su – da ponovim – dva vjerojatno najbolje razrađena ženska lika u novijem hrvatskom filmu. Doda li se tome da je riječ o ženskim likovima u dobnoj skupini 50+ koje su razrađene i raspisane i odglumljene u svim mogućim dimenzijama i slojevima – rekla bih da praktički imamo jednoroge. Svaka čast i glumicama i Jelinoviću na tome.

Briljantni dijalozi i glumci

Kad Tajana sazna da je Tonina njoj iza leđa sama otkupila kat kuće na Hvaru, nastaje apsolutna eksplozija. Na ulici, javno, pred ljudima, s vrećicama u rukama i s gaženjem svježe ribe koja je ponuđena kao dar uz ruku pomirenja. I uz apsolutno briljantne dijaloge i izvedbe dviju glumica. Kad su me, kao klinku, prvi put upoznali s dalmatinskim ogrankom obitelji (djed mi je bio rođen u Kaštel Starom), mislila sam da se ti ljudi stalno svađaju i na rubu su tučnjave. Djed mi je odmah objasnio: 'Ne, ljube, to ti je kod nas normalno, tako ljudi razgovaraju.'

E, pa u 'Koke' se vidi kako to izgleda kad se stvarno posvađaju. Jelinović je pritom u te svoje briljantne dijaloge (stvarno su vrhunski) utkao i ostale autentične elemente dalmatinskog i mediteranskog mentaliteta i načina komunikacije – ne samo svađe i deranje, nego i specifičan humor pun podbadanja i doskočica, toplinu, nježnost i naklonost u kojoj se svi jedni drugima obraćaju s 'koke' kada su dobro raspoloženi (ili nešto žele od osobe kojoj se obraćaju), ali i kako to izgleda kada sve utihne – kad se šutnja pretvara u nesanicu, napetost, a katkad i nasilje.

'Koke' je u tom smislu film o obitelji, o obiteljskom 'zlatu', o obiteljskim odnosima, o ženama koje su u svojoj familiji uspostavile svojevrstan matrijarhat (muževi Tonine i Tajane i u filmu i u životu igraju sporedne uloge), ali i o neuralgičnim, kriznim društvenim elementima koji se reproduciraju kroz obitelj.

Nije slučajno to što dosta zapaženijih filmova na ovogodišnjoj Puli govori o obiteljskoj disfunkciji, borbama moći u obitelji, skrbi za starije i bolesne i monetiziranju takve skrbi polaganjem prava na obiteljski kapital, o teškim i bolnim odnosima koje to proizvodi. Politika i društvo, usporede li se takvi filmovi s prošlogodišnjima, nije nestala iz domaćeg filma. Samo se preselila u kuhinju, bolesničku sobu, ostavinsku raspravu, obiteljsku kuću i razgovor između odraslog djeteta i roditelja koji umire.

'Koke' je najtemperamentniji, najzabavniji i možda čak najkompleksniji takav film na ovogodišnjoj Puli. I izvrstan je. Ali samo zato što je zabavan – nemojte misliti da je veseo.