Kultni spomenik modernističke arhitekture Vojina Bakića, podignut 1982. godine na Petrovoj gori u čast ustanka naroda Banije i Korduna, već desetljećima propada. Bez jasno definirane institucionalne odgovornosti za njegovu zaštitu, postao je mjesto na kojem mladi snimaju izazove za TikTok i bave se ekstremnim sportovima, dok oni nešto stariji skidaju skupocjene ploče od nehrđajućeg čelika, prodaju ih ili koriste kao podlogu za roštilj.

Crnogorski redatelj Mladen Ivanović nekoliko je godina, u svim godišnjim dobima, snimao ovo monumentalno djelo i jedinog čovjeka koji se, bez ikakve naknade, svakodnevno brine o njemu i pokušava popraviti ono što se odavno popraviti ne može. Rezultat tog višegodišnjeg snimanja atmosferični je dokumentarac Spomenik revoluciji, vizualno snažan portret jednog zapuštenog spomenika i društva koje ga je prepustilo propadanju.

Film će hrvatsku premijeru imati večeras na 24. Liburnia Film Festivalu u Opatiji, a tim povodom u intervjuu za tportal Ivanović govori o tome što devastacija Bakićeva spomenika otkriva o našem odnosu prema socijalističkom nasljeđu te objašnjava zašto je zvuk u filmu toliko važan i zašto film, naposljetku, nema naratora.

Spomenik koji sam govori

Jedna od njegovih ključnih autorskih odluka bila je izostaviti sveznajućeg naratora, pristup, kako objašnjava Ivanović, proizašao iz tradicije opservacijskog dokumentarizma i vizualne koncepcije filma.

"Kada filmu dodate naratora koji objašnjava: 'Ovo je istina, a ovi ljudi griješe', oduzimate gledatelju mogućnost neposrednog doživljaja i namećete mu ideološki diktat, odnosno birate stranu", kaže. Bakićev spomenik, dodaje, sam po sebi posjeduje snažnu dramaturšku i skulpturalnu ekspresiju; cilj je bio primijeniti pristup tradicije direct cinema i dati spomeniku 'oči', čime on postaje glavni protagonist filma.

Jezik magle i pokotina

"Kada izostavite didaktički tekst, prostor, magla, svjetlost i pukotine na oplati postaju slova i jezik. Zbog toga značenje nije unaprijed zadano, nego nastaje u prostoru između zatečenog stanja na terenu i gledateljeve interpretacije." Naracija bi, smatra, narušila autonomiju vizualnog i zvučnog krajolika, u kojem sam spomenik svojim volumenima i promjenama svjetlosti stvara filmsku dramu.

"Odsutnost naratora onemogućuje da se filmu pripiše jednostrana propagandna ili dnevnopolitička etiketa te ostavlja prostor za kritičko promišljanje postideološkog stanja", kaže. Zato film nema naratora u klasičnom smislu: njegov je narator sam spomenik i sve što mu se tijekom vremena događa.

Dijagnoza društva u betonu

Film je, dodaje, proizašao iz studentske vježbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, u sklopu koje je Ivanović prvi put posjetio spomenik na Petrovoj gori.

"Moj prvi dolazak na Petrovu goru izazvao je osjećaj estetskog šoka. Živimo u vremenu u kojem se socijalističko nasljeđe uglavnom promatra kroz prizmu potiskivanja i povijesne amnezije, a fizička prisutnost pred spomenikom razbija sve predodžbe stečene iz monografija, fotografija ili Google pretraga", kaže Ivanović.

On ne pripada generaciji koja je na Petrovu goru odlazila u sklopu školskih ekskurzija – to mu je omogućilo da tom prostoru pristupi bez osobne nostalgije, ali uz, kako ističe, duboko uvažavanje njegove modernističke vrijednosti.

Svemirski brod u magli

"Ako ga dovoljno dugo promatrate, vidjet ćete kako mijenja boje ovisno o vremenskim uvjetima. U magli djeluje poput vanzemaljskog objekta neke napredne civilizacije, na suncu reflektira svjetlost kao podsjetnik na vječnu borbu, a za vedra vremena razotkriva se razmjer njegove devastacije."

Čovjek je pred njim malen, kaže, no upravo kontrast između organskog svijeta šume i čovjeka te brutalističko-modernističke arhitekture čelika i betona stvara prostornu napetost na kojoj počiva vizualni identitet njegova filma.

Upravo je na tom kontrastu izgrađen fokus filma: na tjelesnom iskustvu prostora, u kojem promjene godišnjih doba i svjetlosti neprestano preobražavaju spomenik i otkrivaju njegove nove skulpturalne forme. Ivanović pritom naglašava da mu pripadnost generaciji odrasloj nakon ratova devedesetih omogućuje odmak od izravnog ideološkog nasljeđa te promatranje spomenika kao svojevrsne dijagnoze društva.

Švedski čelik za balkanske roštilje

Devastacija spomenika na Petrovoj gori, upozorava redatelj, nije samo posljedica vandalskog skidanja skupocjene švedske oplate od nehrđajućeg čelika radi prodaje u sekundarne sirovine, već i institucionalnog potiskivanja te politike zaborava.

"Kada država i njezine institucije godinama namjerno ostavljaju objekt u pravnom i fizičkom vakuumu, šalju poruku da je to nasljeđe bezvrijedno. Banalnost zatečenog stanja, u kojem se visokokvalitetni čelik skida kako bi se od njega napravio roštilj, pokazuje kako se vrhunska umjetnička građa u uvjetima kapitalističke tranzicije svodi na najnižu uporabnu vrijednost."

U takvom sustavu, odgovornost za spomenik lako se izgubi u birokratskim zavrzlamama, dok "povijesni revizionizam sustavno briše njegov memorijalni kontekst". Takav je odnos prema socijalističkom nasljeđu, na ovaj ili onaj način, zajednički svim državama bivše Jugoslavije, smatra redatelj.

TikTok na ruševinama budućnosti

Ipak, spomenik na Petrovoj gori nadživio je državu, društveno uređenje i ideologiju iz kojih je nastao. Promatran kroz teoriju hantologije Bakićevo djelo djeluje poput traga budućnosti koja se nikada nije ostvarila.

Redatelj ističe kako njegova monumentalna struktura, unatoč svim oštećenjima, posjeduje estetsku snagu koja nadilazi lokalne političke sukobe i sitne revizionizme. "Film dokumentira upravo taj trenutak: spomenik više nikome ne mora polagati račune niti tražiti 'tumače'. Stoji u prostoru kao monumentalni svjedok jednoga civilizacijskog zamaha i nastavit će trajati dugo nakon što naši dnevnopolitički diskursi izblijede."

Na Petrovu goru godinama dolaze starije generacije, koje prema tom mjestu njeguju gotovo sakralan odnos, ali i mladi koji ondje snimaju sadržaje za TikTok, fotografiraju se i bave ekstremnim sportovima. Njegov film, kaže Ivanović, ne osuđuje njihovu potrebu za selfijima, nego njihove izjave bilježi kao svjedočanstva o tome kako suvremeno društvo konzumira prošlost i umjetnost.

Sizif s Petrove gore

"Memorijalno mjesto, lišeno svojega izvornog narativa, tako postaje tek atraktivna kulisa za Instagram, što razotkriva potpuni raskorak između njegove prvobitne komemorativne svrhe i suvremene potrošačke estetike."

Nekadašnje mjesto pijeteta, napominje redatelj, u međuvremenu se pretvorilo i u prostor komercijalnih turističkih sadržaja, na kojem se danas organiziraju utrke i turniri u ekstremnim sportovima. Nemogućnost mlađih generacija da prepoznaju i protumače simbole prošlosti Ivanović povezuje s prekidom kontinuiteta u obrazovnim i kulturnim politikama.

Ipak, njegov film pokazuje da veza s prošlošću nije posve prekinuta. O spomeniku se svakodnevno brine Čedomir Studen, čovjek kojeg Ivanović opisuje kao suvremenog Sizifa.

Brave protiv državnog kaosa

"Njegovo razumijevanje Bakićeva djela nije ni teorijsko ni kustosko, a on nije ni klasičan pripovjedač. Njegovo je iskustvo duboko praktično: poznaje svaku rupu u oplati i svaki kut spomenika. Svakodnevno dolazi, popravlja razbijena željezna vrata, čisti prostor i bilježi novonastala oštećenja. Njegov rad može djelovati uzaludno i apsurdno, ali upravo je zato postao svojevrstan protusimbol", kaže redatelj.

Ako je spomenik metafora društva koje je izgubilo vezu s vlastitom prošlošću, dodaje, Čedo je posljednja živa karika – pojedinac koji svojim mikrootporom odbija prihvatiti potpuno uništenje i zaborav. "Popravljanje brava na devastiranom divu simbolizira ljudsku potrebu za uspostavljanjem reda usred kaosa, ali i razotkriva potpuni slom institucionalne skrbi: o kulturnom dobru svjetskog značenja brine se jedan jedini čovjek", zaključuje Ivanović.

Postapokaliptični soundrack bez sintesajzera

Budući da film nema naratora, spomenik progovara zvukom. Redatelj pojašnjava kako je želio, u suradnji s Ninom Ugrinović, stvoriti autentičan zvučni krajolik u kojem vjetar, prolazeći kroz otvore nastale skidanjem čelične oplate i kroz oštećenu konstrukciju, proizvodi svojevrsnu akustičku rezonancu ruševine.

To, govori Ivanović, nije naknadno dodan efekt, nego primjena zvučne antropologije: spomenik "svira" vlastito uništenje. "Izazov je bio uloviti taj zvuk tako da ne djeluje ni zastrašujuće ni pretenciozno, već prirodno i organski. Kada uklonite glas naratora, šum vjetra i jeka koraka unutar betonskog skeleta postaju glavni nositelji postapokaliptične atmosfere", objašnjava.

Birokratksi ping-pong s europskim modernizmom

Propadanje Bakićeva remek-djela za Ivanovića predstavlja nedvosmislenu društvenu dijagnozu. Ono, smatra, razotkriva duboku hipokriziju država nastalih raspadom Jugoslavije, koje se u svojim ustavima pozivaju na antifašizam, dok na terenu spomenike antifašističke baštine prepuštaju tihom propadanju ili ih izlažu otvorenom revizionizmu.

"Institucionalno prebacivanje nadležnosti između ministarstava, općina i komunalnih poduzeća samo je birokratska maska za nespremnost da se prihvati modernističko nasljeđe socijalizma, koje pripada čitavom čovječanstvu", ističe Ivanović. "Takva bi djela trebalo prepoznati i sačuvati jer pripadaju samom vrhu europske modernističke umjetnosti. Uostalom, prošla su već četiri desetljeća", zaključuje.