FOTOGRAFIJA

Lice grada – Osijek

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 14.02.2012 11:08
  • Objavljeno 14.02.2012 u 09:10
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Nedavna izložba 'Grad za dugu ljubav' u foajeu Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu, koji sve više tretira fotografiju ne samo kao arhivsku građu, nego i kao samosvojnu aktualnu kreaciju, predstavila je radove Domagoja Topića, polovice poznatoga fotografskoga dueta Topić Foto art iz Osijeka

Ova izložba, dakle, nije u ime oca Marina i sina Domagoja, nego je posrijedi solistički nastup.

Jer Domagoj sačinio je veoma originalan fotografski hommage zavičajnome gradu. Niska je to fotografija kojom kao da se autor odužuje Osijeku za dugu ljubav. I tu se on drži svoga temeljnoga načela da je za dobre fotografije bitno da sve moraju biti oštre i tonski korektne.

Nadalje smatra da se mora postići odgovarajuća kompozicija, adekvatan opći dojam i dopadljivost koja je zapravo zanimljivost jer se samo tako može ispričati i ljubavna priča o svome gradu. A ti njegovi postulati proizlaze iz njegove zavidne majstorske pripremljenosti. Tehniku je Domagoj očito naprosto upio radeći s ocem Marinom, poznatim fotografskim majstorom, a jedinstven fotografski pogled izoštrio možda u Zagrebu na Akademiji za dramsku umjetnost, odsjek snimanja.

Ali to, dakako, ma koliko temeljno, nije sve. Odnjegovano je njegovo oko očito na tradiciji poznatih osječkih starih fotografa i na klasicima suvremene fotografije. Naime, pisac ovih redaka ima u radnom prostoru, pred sobom na zidu, neke plakate i originale fotografija velikih majstora kao što su primjerice Tošo Dabac, Henri Cartier Bresson, Robert Capa i Mladen Tudor, a na monitoru su 24 fotografije Domagoja Topića.

I nije samo crno-bijela tehnika jedino zajedništvo svih spomenutih autora, a pritom i ne mislim da se mladi Topić bezrezervno ugledao u rečene genijalce, nije čak riječ ni o očitu utjecaju, posrijedi je samo slično postignut efekt smirene klasičnosti, ali koju on modernistički nasljeđuje i kreativno nastavlja. Ne znam kakvo je tehnološko podrijetlo predstavljenih fotografija, tj. nisu li to digitalne fotografije obrađene tako da budu kao da su, kao u starih majstora, prošle film, razvijač, fiksir, vodu, pa onda povećanje na fotopapir, opet razvijač, fiksir, voda, pa onda sušenje na normalan ili visoki sjaj, ali Topićev crno-bijeli osječki karusel upravo se tako klasičarski plemenito doima.

Njegova naslovna slika 'Jutro na Dravi' u svoj crnobijelosti kao da je zapravo kolorirana u sivo, tonski je savršena, kompozicijski izbalansirana, a oštrina je nevidljiva, ali očito postoji jer inače sve ostalo ne bi funkcioniralo. Jutro je u atmosferi, a Dravu se čak samo osjeća. Sve ostalo je kreativno demantiranje pravila zlatnoga reza. I sve te ostale fotografije, priložene u fotogaleriji, uglavnom više kazuju nego što prikazuju.

Posebice su to fotografije s takvom, oku nevidljivom dodanom vrijednošću, onih desetak u seriji naslovljenoj 'Lice grada'. Tu je toliko slikovne metaforike i stvaralački izrezanih stilskih bravura, raznolikih rakursnih atrakcija da je prava šteta da svaka fotografija nije posebno naslovljena.

Znam da se fotografi većinom drže one notorne krilatice da jedna fotografija vrijedi tisuću riječi, ali onda i ona jedna ili dvije dodatne, potpisne riječi ne bi zasmetale, a mogle bi nekim kontrapunktnim ili metaforičkim imenovanjem i pridonijeti boljoj recepciji razgledača. Dovoljno je podsjetiti na jedan od naslova čuvene fotografije velikoga klasika Ante Brkana 'A vani život, sunce' koja je pogled iz mrtvačnice prema otvorenim vratima kroz koja upravo kulja sunčana jara.

Taj stihovni naslov fotografije zacijelo je u tom slučaju integralna umjetnička vrijednost. Ali može se i bez poezije postići sinkretski efekt naslova i fotografije posebice kada je tema ima emocionalni valer kao što je zavičaj. Primjer za to je Domagojeva fotografija 'Šetač u snijegu'; sva ta razlivenost kišobrana u stražnjem planu, razvučenost pahulja te kontrastna izoštrenost skulpture snažno dinamiziraju cijeli prizor.

Domagoj Topić

Domagoj Topić

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

A fotografija, kao tehnološki utemeljen medij, upravo u takvim i sličnim snimateljevim zahvatima može potpunoma mijenjati postojeće vizure i otkrivati novu stvarnost koja predstavlja fotografov umjetnički kredo, njegovu ljudsku osjećajnost te breme nostalgije za doživljenom i nedoživljenom prošlošću. Poneka je Topićeva fotografija samo vizualizacija metafore, to je, primjerice, 'Izgubljeni vagon' iz tko zna koje kompozicije, u formatu 16:9 ispresijecanu željezničkim šinama koji dolaze tko zna otkud i idu tko zna gdje, a samo taj vagon ostao je na slijepom kolosijeku. Izgubljen.

Spominjući klasike suvremene fotografije, kako strane i domaće, Domagoj je nasljedovao i neka njihova dostignuća u life fotografiji. U 'Licima grada' ima tako zanimljivih ljudskih lica, kako u žanr scenama tako i u vinjetama. Vidimo tako obrtnika pred njegovom radnjom, manekenke zastale u šetnji, prodavače na sajmovima, stanare na balkonima višekatnica, šetače u parkovima i bicikliste – svu kompaseriju urbanih ikona uhvaćenih u odlučnome fotografskome trenu makar taj trenutak trajao i ljetni dan dopodne. Tu je i upravo dabčevski lik uličnoga prodavača cvijeća u svečanom odijelu koji je stao na kipec i pozorno motri Domagojevu ptičicu. On je sjetno lice grada. Na nevidljivoj Dravi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi