Kulture malih jezika, kakva je hrvatska, u velikoj mjeri počivaju na prijevodima kao sastavnom dijelu vlastite književne i kulturne proizvodnje – rasta, oblikovanja, otvorenosti, preispitivanja i održavanja žive veze s drugim kulturama i književnostima. Koliko je taj segment strukturno važan pokazuje i podatak da gotovo polovica objavljenih književnih naslova u Hrvatskoj otpada upravo na prijevode. U takvom kontekstu književno prevođenje nije sporedan posao, nego zahtjevan i odgovoran rad u kojem se tekst mora "ponovno napisati" na drugom jeziku, uz stalno balansiranje između značenja, stila i kulturnih slojeva: dobar prijevod nije samo tehnički zadatak, nego i kulturni čin iza kojeg stoje godine rada, iskustva i znanja koje nijedan alat ne može ni skratiti ni nadomjestiti, što se nije promijenilo ni u našoj eri brzih rješenja i tehnoloških prečaca.

Upravo tu vrstu dugotrajnog i često nedovoljno vidljivog rada Ministarstvo kulture i medija nastoji prepoznati, valorizirati i afirmirati dodjelom Nagrade Iso Velikanović, najvišeg državnog priznanja za književno prevođenje. Ove godine, nagrada za životno djelo otišla je u ruke Karlu Budoru, doajenu hrvatske hispanistike i romanistike. Rođen 1941. godine u Zagrebu, Budor je svoj radni vijek proveo na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je kao dugogodišnji predstojnik Katedre za hispanistiku postao nezaobilazna figura u obrazovanju generacija prevoditelja. Njegov impresivan opus proteže se kroz šest desetljeća i obuhvaća prijevode s francuskog, engleskog i španjolskog jezika. Od antologijskih prijevoda Andréa Mauroisa, Charlotte Brontë i Jorgea Luisa Borgesa, pa sve do nedavnog pothvata sa zahtjevnim Snoviđenjima Francisca de Queveda, Budor je ostao vjeran vrhunskoj književnosti i preciznom jeziku.

Za svoj je rad, osim domaćih priznanja, odlikovan i Redom Izabele Katoličke, najvišim španjolskim državnim odlikovanjem. U povodu prestižnog hrvatskog državnog priznanja za cjelokupan doprinos u području književnog prevođenja, s cijenjenim romanistom, hispanistom, lingvistom i leksikologom, koji na prevođenje ne gleda samo kao na zanat već kao na duboko intelektualno i životno iskustvo, popričali smo o promjenama u prevoditeljskom radu od analogne do digitalne ere, granicama između autorova autoriteta i prevoditeljske autonomije, izazovima prevođenja zahtjevnih autora, ali i o statusu profesije koja traži vrhunsku kompetenciju, a rijetko dobiva adekvatno priznanje.

Svoju ste prevoditeljsku karijeru započeli sredinom šezdesetih, u posve drukčijim uvjetima rada. Koje su po vama ključne promjene u prevoditeljskom procesu od tada do danas, osobito u eri interneta i umjetne inteligencije, i je li se pritom nešto bitno izgubilo iz samog čina prevođenja? Kad danas čitate vlastite prijevode iz različitih razdoblja, prepoznajete li u njima kontinuitet vlastite prevoditeljske poetike – ili biste neke odluke danas donijeli drukčije?

Za početak, moram reći da sam stjecajem obiteljskih prilika od djetinjstva bio trojezičan: francuski, poljski i hrvatski. U gimnaziji sam kao samouk počeo učiti španjolski. Nakon mature upisao sam Filozofski fakultet u Zagrebu (A. francuski + B. engleski), jer studij španjolskoga tada još nije postojao. Četvrtu godinu studija proveo sam kao stipendist u Strasbourgu, gdje sam između ostaloga slušao španjolski i portugalski jezik. Odmah nakon diplomiranja otišao sam na odsluženje vojnoga roka. Kad sam to obavio, zahvaljujući tadašnjoj "privrednoj reformi", nisam uspio naći stalno zaposlenje, pa sam se posvetio prevođenju kao free lancer (što sam donekle radio već i tokom studija).

Prevodio sam sve i svašta: svakojake strukovne tekstove za razne naručitelje, za časopise, petparačke pseudo-književne tekstove, turističke vodiče, popularnu književnost, horoskope, političke pamflete, pa i neke bolje autore, neke gotovo pornografske tekstove pa sve do svetačkih spisa… i, naravno, neke klasike i nobelovce − ukratko sve što bi se našlo i/ili nudilo na tržištu, jer nisam bio u mogućnosti birati. Međutim, bez obzira na tip teksta, uvijek sam nastojao da taj posao obavim kako najbolje znam i umijem, a budući da sam se držao zadanih rokova, posla je bilo i napretek. Prevodilački posao nikada nije bio bogznakako plaćen, ali u ono doba plaćalo se redovito. Istodobno sam pohađao i završio dvogodišnji postdiplomski studij iz romanske lingvistike.

Sam prevoditeljski posao danas je neusporedivo lakši nego u doba kad sam ja počinjao. Tada je trebalo ići u Sveučilišnu knjižnicu i ondje preturati po rječnicima i enciklopedijama, te u bilježnicu ispisivati nužne referencije. Danas je to daleko jednostavnije: Google, Internet, umjetna inteligencija… Evoluirala su i osnovna tehnička sredstva: olovka, kemijska olovka, pisaći stroj − koji se elektrizirao, zatim PC, printer, skener… itd. Sve u svemu, taj napredak je skratio vrijeme rada i olakšao ga, ali je s druge strane u priličnoj mjeri "olabavio" prevoditeljsku budnost i poželjan oprez, osobito ako se prevoditelj odveć olako i bez provjere previše pouzda u svu tu tehniku koja u načelu pruža široke mogućnosti. Osim toga, danas se daleko manje čita, jer se već u toku studija većinom čitaju kojekakvi internetski digesti ili rezimei, da ne kažem šalabahteri.

Nisam baš siguran da sam ikada imao ili slijedio nekakvu "prevoditeljsku poetiku" jer tome sam poslu prilazio kao ozbiljnom zanatskom i stručnom zadatku, koji je nužno obaviti što je moguće preciznije i vjernije izvorniku, a da usto sve bude i razumljivo čitatelju. To znači da tekst nikada nisam nastojao "uljepšavati", ali sam pazio i da ga ne unakazim. Vlastiti prijevod, čitan s vremenskim odmakom, svakako ukazuje na podosta elemenata koje ne bi bilo loše mijenjati i štošta popraviti – ali takvo što vodi u nedogled i čovjeka bi posvema izludilo (o tome je pisao i Borges!). Mislim da prevođenje nekih autora, pored znanja jezika i nekih povijesnih, kulturoloških i drugih činjenica, zahtijeva i određenu osobnu zrelost prevoditelja i prilično životno iskustvo, što početnicima nedostaje. Na kraju, moram reći da sam bio u prilici slušati, i kao mentore imati, dosta profesora i stručnjaka svjetskoga glasa, od kojih sam štošta čuo i naučio.

Vaš akademski i prevoditeljski put snažno je obilježio Francisco de Quevedo, kojeg nazivate svojim "nerazdruživim kompanjonom". Kako izgleda taj dugotrajni unutarnji dijalog između prevoditelja i autora? U kojoj mjeri književni prevoditelj treba ostati "nevidljiv", a u kojoj mjeri ima pravo na autorsku gestu koja tekstu daje novi život u drugom jeziku?

Moj prvi pravi "susret" s Quevedom dogodio se 1968. godine u Málagi u ljetnoj hispanističkoj školi, kad je prof. Dámaso Alonso − poznati pjesnik, stilist i tada predsjednik Španjolske akademije – tumačio jednu Quevedovu pjesmu, a to je skupa sa mnom slušao i moj "šef" iz Strasbourga, znameniti hispanist i semantičar Bernard Pottier (sada je već u 103. godini života!), koji mi je tada na neki način "suflirao" konkretan predmet doktorske teze. U Madridu sam stupio u kontakt s Dámasom Alonsom, ali budući da je postojao birokratski problem oko nostrifikacije mojih dokumenata (naime, Francova Španjolska i Titova Jugoslavija nisu imale diplomatskih odnosa), sve se oduljilo, a moj odabrani mentor je u međuvremenu otišao u mirovinu, pa sam tezu prijavio i obranio u Zagrebu.

Kad je posrijedi Quevedo, onda je problem njegova prevođenja posve specifičan i gotovo jedinstven, jer on je sav i gotovo isključivo pravi pravcati jezični fenomen, i to zamršen i enigmatičan do krajnosti, te se mogućnost njegova prevođenja zapravo pretvara u rješavanje zakučastih baroknih igara riječima, aluzija, pravih jezičnih zamki, nemogućih asocijacija i sličnih "fioritura". Po tome je blizak Borgesu, ali je daleko zahtjevniji i “perverzniji”. Za razliku od strukovnog prevoditelja, koji mora biti nevidljiv, književni prevoditelj – već ovisno o tekstu − teško da može ostati baš sasvim nevidljiv. Ipak smatram da su prilično problematične i rastezljive, možda čak i pomalo mistične, one fraze o prevoditeljskom "ko-autorskom gestu" i o "novom životu u drugom jeziku".

Kao dugogodišnji profesor i predstojnik Katedre za hispanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu obrazovali ste generacije prevoditelja. Kako su se vaš znanstveni rad lingvista i leksikologa te književno prevođenje međusobno oblikovali – koliko je rad na autorima poput Borgesa ili Balzaca mijenjao vaše razumijevanje jezika i kulture? Kako promjene u suvremenom hrvatskom jeziku utječu na vaše prevoditeljske odluke, osobito kada prevodite kanonske autore?

Činjenica jest da je studij hispanistike u Zagrebu novijeg datuma, za razliku od studija drugih velikih jezika, i da smo ispočetka upisivali prave početnike bez ikakva predznanja toga jezika. Samo učenje jezika stoga smo, pored ostalog, otpočetka dobrim dijelom bazirali i na obostranom prevođenju književnih i drugih tekstova, na praktičnom pismenom i usmenom komuniciranju, a nastava na većini naših kolegija izvođena je na španjolskom jeziku. Prevođenje je, dakle, bilo jedan od stožernih nastavnih predmeta. Neki su nam predbacivali da smo nekakva opaka i siledžijska "junta" koja je navodno u tome čak i pretjerala, jer da smo kanda bili i odveć zahtjevni.

Međutim, pokazalo se da smo bili u pravu. O tome svjedoči poveći broj naših bivših talentiranih studenata koji su danas afirmirani i nagrađivani književni, a i vrsni strukovni prevoditelji. Što se tiče suvremenog hrvatskog jezika, priznajem da sam se često nalazio u situaciji da lakše pišem na španjolskom nego na hrvatskom. Nije to stvar moje prepotencije, nego je to naprosto zato što sam španjolske nedoumice uspijevao riješiti konzultiranjem raspoloživih instrumenata, tj. rječnika i gramatika, dok je u tom pogledu za hrvatski katkada bilo teško naći pouzdano i jednoznačno rješenje, zahvaljujući različitim jezičnim savjetnicima, u kojima su se odražavali svakojaki prijepori oko pravopisa, gramatike, normativnosti, stilistike i niza drugih jezičnih pitanja.

Vaša su iskustva s komunikacijom sa živućim autorima, poput Miguela Ángela Asturiasa ili Ranka Marinkovića, bila prilično podvojena. Što ti (ne)uspješni susreti govore o autonomiji prijevoda u odnosu na autorovu prvotnu namjeru i gdje povlačite granicu između autorovog autoriteta i prevoditeljeve interpretacije teksta? Postoji li uopće "neprevodivo" i, ako postoji, kako se s tim nosite: pokušajem aproksimacije, kreativnim rješenjem, svjesnim gubitkom… ?

Zanimljivo je pitanje koliko prevoditelju može pomoći komunikacija s autorom. Dakako da je takva komunikacija korisna, ako je autor na raspolaganju, ako je za nju spreman, voljan i kadar je ostvariti. Rekao bih da ona ipak nije baš uvijek plodonosna, i to iz različitih razloga. Nije rijetkost da se autori tijekom života mijenjaju: neki iz zaborava ili nehaja, jer su stari i senilni, ili im je baš sasvim svejedno kako će ih tkogod interpretirati; drugi iz kojekakvih razloga svjesno "zamrače" svoje stavove i životne nazore, pa bi rado promijenili i zaboravu prepustili ono što su negda napisali; treći iz nekakve taštine izbjegavaju dati izravne odgovore ili pružiti kakva objašnjenja, jer misle da su ionako kristalno jasni… itd…itd.

Ono što sam vidio kod Asturiasa i Marinkovića pripisujem njihovoj dubokoj starosti i, štono bi se reklo, "zamoru materijala". U svakom slučaju, jednom napisan tekst – kad već dopadne prevoditelju – ne bi smio biti podložan naknadnim autorovim elukubracijama. No, ako one već postoje, onda spadaju u fusnote, jednako kao i interpretacije kritičara, komentatora i sl.

Sve je prevodivo (barem na nivou sadržaja), ali ne uvijek baš u istome obliku: zato postoje parafraze, aproksimacije, opisni sinonimi… pa i objasnidbene bilješke i fusnote kao neizbježno ili nužno zlo. Naravno da ima djela i autora koji su mi bliži i/ili draži od nekih drugih. Bilo je doduše i takvih koji mi baš nikako nisu "legli", a budući da sam ugovor potpisao prije negoli sam konkretno djelo uopće pročitao, jedva bih dočekao da stignem do zadnje korice i da se zauvijek riješim takvoga teksta (kao primjer navest ću englesku – ali ne i irsku! – književnost XVIII. i XIX. stoljeća). Većinu drugih djela poznatih autora prevodio sam vrlo rado i uživao u tome.

Unatoč visokoj razini znanja i iskustva koje traži, književno prevođenje nije uvijek adekvatno honorirano. Kako, u kontekstu nagrade za životno djelo, ocjenjujete današnji društveni status književnih prevoditelja u Hrvatskoj? Što biste, poučeni vlastitim iskustvima s izdavačima, urednicima i lektorima, poručili mladim kolegama koji tek ulaze u taj svijet?

Do mirovine sam uglavnom prevodio "po narudžbi" i/ili po sugestijama raznih urednika i izdavača. Dakako da sam na tome polju stekao svakojaka iskustva, i dobra i loša. Kao u svemu, tako i ovdje sve ovisi o pojedincima. O različitim izdavačima, urednicima i lektorima mogao bih napisati čitav jedan traktat, ali nomina odiosa sunt. Teško mi je suditi o današnjem društvenom statusu književnih prevoditelja u Hrvatskoj, jer meni to sada nije egzistencijalno pitanje. Otkako sam u mirovini, prevodim ono što ja sam želim prevoditi.

To su uglavnom stariji i klasični španjolski autori (za koje nije potrebno tražiti copyright) i koje sam ja osobno sebi odabrao, jer sam o njima predavao, premda su neki od njih već i ranije bili prevedeni na hrvatski – i to u dobrim prijevodima – ali iz objektivnih ili subjektivnih razloga prethodnih prevoditelja, ostali su manjkavi, te ih je valjalo dopuniti, popraviti i popratiti dodatnim objašnjenjima. Mislim da sam pri tome naišao na puno razumijevanje izdavača Josipa Pandurića i kuće Disput, koji se nisu rukovodili isključivim načelom tržišne ekonomije, te mi je omogućena plodna i – čini mi se – obostrano zadovoljavajuća suradnja.

Mlađim kolegama prevoditeljima ne bih se usudio upućivati nekakve preporuke, a još manje davati im savjete, jer takva su došla vremena da više niti meni samome nije mnogo toga jasno. A tko zna što li će tek biti u budućnosti, kad i u tom prevodilačkom segmentu zavlada umjetna inteligencija?! Jedino kategorički tvrdim da su mi u ovome trenutku strahovito mrski i neprobavljivi ovi sadašnji anglosaksonski pomodni pojmovi: lobbyists, blog authors, trendsetters, influencers… & Co.