Na što prvo pomislite kada netko spomene Ribnjak, Mažuranac ili Džamiju u Zagrebu? Mnoge generacije ondje su se okupljale, družile, zagrijavale za izlazak, pri čemu se točno se znalo na kojoj ćeš lokaciji pronaći pankere, rejvere ili metalce. Klupice na Ribnjaku danas su uglavnom prazne, Džamija je promijenila svoju vizuru te se čini da se mladi druže na neki drugačiji način, na samo njima poznatim mjestima.

Osim što parkovi i klupice – barem u Zagrebu – više nisu epicentar večernjeg druženja, često se mladima zamjera uniformiranost, odnosno biranje kolekcija iz nekoliko popularnih trgovina, nošenje baggy odjeće, skupih trenirki i tenisica. 'Unutar opće populacije mladih nalazi se niz 'malih svjetova' za čije postojanje nije presudno hoće li ih sociologija vidjeti kao supkulturu ili postsupkulturu, nego je za sociologiju presudno da ne zaboravi da ti svjetovi postoje', zaključuje sociolog Dino Vukušić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u svojoj knjizi 'Grad, ulica, park i klupica: Sociologija (sup)kulturnih praksi mladih u Zagrebu'.

Riječ je u knjizi u kojoj Vukušić detaljno proučava teoriju i praksu zagrebačkih supkultura mladih ulazeći u svjetove pankera, skejtera i inline rolera, skvotera u napuštenoj zgradi Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek te Jeboton ansambla, jednog od bendova članova Jeboton kolektiva, afirmiranog na zagrebačkoj sceni, poglavito u KSET-u. Provodeći vrijeme s njima, Vukušić utvrđuje da nije poželjno govoriti da supkultura u metropoli više nema jer različitosti među mladima postoje, ali da je danas izrazito tanka granica između supkulture i mainstreama.

'Pođemo li od paušalnih procjena da su svi mladi isti i da danas ne postoje supkulture, činimo grešku. Kada slušate neke medijske interpretacije supkultura iz 70-ih, pogotovo 80-ih, a i 90-ih godina 20. stoljeća, stječe se dojam da su tada svi bili dijelom supkultura. Stvarnost je puno drugačija jer su supkulture, primjerice pankera i skinheada, i tada činile manjinu, kao i danas. Danas su mladenačke supkulture možda manje vidljive jer je puno elemenata punka, metala ili hip-hopa, komercijalizirano', objašnjava sociolog na početku razgovora za tportal.

Široka odjeća, poderane traperice, kožne jakne ili majice s imenima bendova mogu se pronaći u gotovo svakoj trgovini, premda dio ljudi koji ih kupuju u srži nisu ni pankeri ni metalci, a ni hiphoperi. Pa zašto ih onda kupuju?

'Komercijala i kapitalizam ne poznaju granice. Vrlo je jednostavno nešto što je nastalo kao otpor sustavu okrenuti u svoju korist. Odnosno shvatiti – okej, ovi mladi ljudi postoje, aha, u toj estetici ima nešto privlačno tim mladim ljudima i ajmo tu stvar komercijalizirati', ističe Vukušić. Slično se događa i s domaćim trapom – iako izvođači poput Hiljsona Mandele sada zabavljaju masu ljudi, unutar te scene postoji takozvana jezgra, epicentar ljudi koji oko glazbenog izričaja grade svoj identitet, dijeleći vrijednosti i rituale. Oni zaista jesu pripadnici supkulture jer zalaze na točno određena mjesta i identificiraju se s njima, gradeći priču oko toga.

Je li dobro ili loše to što elementi supkulture postaju toliko popularni?

Udar na svetost identiteta

'To je isključivo u očima promatrača, odnosno u očima onih koji se smatraju dijelom scene ili ne. Bilo je slučajeva da su pripadnici supkultura bili frustrirani činjenicom da je izvođač ili bend postao mainstream i nije im bilo drago kad bi bio ocijenjen kao komercijala jer se, takoreći, prodao. S druge strane, tom izvođaču to donosi uspjeh i popularizira određeni glazbeni izričaj. Za dio ljudi koji su duboko u nekim scenama i koji žele furati svoju priču, da se tako izrazim, te koji su zbilja kulturni akteri u smislu normi i vrijednosti unutar kojih žive, za njih to svakako nije dobro i često to smatraju nekakvim udarom na svetost svog identiteta', objašnjava sociolog koji je, odrastajući u Zagrebu i svirajući u bendovima, rano zavolio ovo o čemu piše i čime se bavi.

Naravno, supkulture nisu isključivo vezane uz glazbu. Rasprave o tankim granicama – možda i najtanjima nego prije – između manjinske supkulture i popularnosti prožete su i kada je riječ o ekstremnim sportovima ili skejtanju. Primjerice, 'skejtanje više nije underground, što je za dio ljudi dobro jer smatraju da će im se priključiti više mladih, a drugi dio smatra to udarom na njihov identitet jer ono što su oni činili ispred Mimare ili Džamije netko sada koristi za zaradu i promociju, što se ne slaže s njihovim vrijednostima', navodi Vukušić, konstatirajući da, kad govorimo o zagrebačkim supkulturama, zapravo govorimo o Zagrebu čiji se javni prostor mijenja.

Priča o Zagrebu

Premda bi netko pomislio da je to neka druga tema, zaista, ako Ribnjak i Mažuranac ne vrve mladima, ako im Džamija nije popularna destinacija, gdje se onda okupljaju? Tkalčićeva je usmjerena turizmu, čak ni Glavni kolodvor više nije meka mladih – upravo suprotno, pada mi na pamet dok razgovaramo.

'Kad me pitate jesu li mladi ljudi uniformirani, možemo tu postaviti dodatno pitanje: postaje li i Zagreb uniformiran? Postaje li Zagreb isti kao neki drugi grad? Postoje li danas uopće razlike među većim gradovima u Europi ili svaki ima popularni lanac kave ili hrane, turističku ulicu, četiri puba i šetnicu na kojoj se fotografirate', pita se Vukušić. Dodaje da glavnom gradu Hrvatske nedostaje frekventnih lokacija i javnih površina na kojima se okupljaju mladi, što doprinosi pogrešnoj percepciji da nema supkultura. Ima ih, jer uvijek negdje tinjaju, no manje su vidljive.

'Recimo, na Tomislavcu je nekada subotom navečer znalo biti 300 ljudi. Pankeri bi bili na jednoj strani, navijači na drugoj, hiphoperi na trećoj, svatko u nekoj svojoj priči. U odrastanju starijih generacija bila je puno više izražena alternativa popularnim skupim klubovima, a ona se danas lokalizirala na samo tri ili četiri programa u gradu', uspoređuje Vukušić i ponavlja da fenomene uvijek treba promatrati u kontekstu vremena.

Uz pankere i metalce, čija je scena uvijek bila izražena, u Zagrebu se svakako ističe navijačka supkultura te je vjerojatno najbrojnija, ističe. Dok ih neki autori isključuju jer ne odgovaraju idealnoj slici toga što je supkultura, dio navijača zbilja gradi svoj identitet oko i na tribinama. Elektronička scena također je olako gurnuta u mainstream jer prevladava mišljenje da takvu glazbu svi poznaju i da se puno ljudi zabavlja na takvim tulumima. Ipak, popis žanrova elektroničke glazbe dugačak je i grana se, među ostalim, na podžanrove electra, techna i trancea, pa postoje ljudi koji slušaju isključivo jedan podžanr na njima poznatim mjestima i događajima.

'Ima ljudi koji slušaju popularne rock bendove ili povremeno idu na rave partyje ili u klubove na više katova, a da nisu dio određene skupine, no zaista ima onih koji taj stil i izričaj žive kroz vrijednosti i norme, kojima grade svoj identitet, i takve smatramo pripadnicima supkulture', kaže Vukušić i dodaje da određeni stil odijevanja nije jedini pokazatelj da je netko pripadnik neke skupine. Iako stil, objašnjava, igra ulogu u tome, prošlo je vrijeme u kojem ćemo nekoga procjenjivati vizualno, već trebamo razgovarati s ljudima i vidjeti što znače njihovi stilovi odijevanja.

Budući da je, po Vukušićevim riječima, društvo temelj, a mladi ljudi su produkt sustava, supkulture su različite u različitim sustavima. Iako pankeri u zagrebačkom Zapruđu i Londonu nose slične kožne jakne, bedževe o otporu i radničkoj klasi, irokeze i zakovice, oni nisu isti jer ih nisu iznjedrili isti sustavi, životne prilike ni obrazovni sustavi, objašnjava sociolog i dodaje da se, osim zbog otpora podijeljenom svijetu i okolini, dio mladih uključuje u supkulture jer su im roditelji slušali, naprimjer, punk ili metal i/ili jer se žele priključiti skupini vršnjaka s kojima dijele vrijednosti i rituale – bilo da je riječ o skejtanju, druženju na klupama ili obilasku underground prostora.

'Koliko god da je komercijalizacija uzela maha, moramo prihvatiti to da među ljudima – pa i mladima – ima različitih grupa. Najveća je pogreška reći da mladenačkih supkultura više nema i promatrati svijet mladih kroz prizmu odraslih te donositi paušalne zaključke o novim generacijama', zaključuje Vukušić, dodajući da je razumijevanje moguće postići razgovorom s pripadnicima određenih grupa – u parku te na betonu i klupicama. Misterij je, doduše, na kojima.