Karata više nema, Boogaloo će biti pun. Sprema se uobičajena godišnja fešta Jebotona, kolektiva gitarskih bendova koji je neumornim radom učinio mnogo za alternativnu glazbenu scenu Zagreba, države i regije. Na dvije će se pozornice do dugo u noć izmjenjivati svi izvođači koji su trenutačno u njihovom rosteru: Porto Morto, nemanja, Jeboton ansambl, IDEM, Peglica i komandos, Balkalar, Trophy Jump, Ki Klop, VOADO, Mate Ponjević i Matija Milutin, a da fešta potraje pobrinut će se Stankoff i Disco sekcija KSET-a. Kao čovjek koji je tu od početaka i kao netko tko je svirao u čak sedam Jebotonovih bendova, sveprisutni Antun Aleksa (IDEM), koji je nedavno uzastopce napunio Vintage industrial bar i Močvaru i čiji je singl završio u našem izboru domaćih pjesama godine, nametnuo se kao idealan sugovornik da ispriča zasad neispričanu priču o Jebotonu. Simpatični Aleksa pokazao se sjajnim vodičem, a nastojali smo pokriti sve ključne točke - zaigrani početak, rane uspjehe, neminovnu stagnaciju, ponovnu eksploziju i nesigurnu budućnost.

Kako je krenula priča? Po kojoj osnovi ste se okupili?

Krenulo je s ekipom iz Antidepresiva i Spremišta. Hrvoje Klemenčić imao je studio na Bukovcu, u kojem smo poslije svi snimali pjesme. Taj su studio oni iz zajebancije zvali Jeboton. Klemenčić iz Spremišta te Filip Berlengi i Dino Vukušić iz Antidepresiva išli su u isti razred u X. gimnaziji, a s vremenom su došli na ideju napraviti kolektiv bendova - da si međusobno dolazimo na koncerte, da razmijenimo publiku. Tada je na naše svirke dolazilo istih 30 ljudi, nitko nas drugi nije doživljavao. Pušili bi u WC-u i tamo su upoznali Karla Lugarića iz Hrena. Ja sam išao u Klasičnu gimnaziju s Markom iz Hrena, a jedan dan mi je rekao da su u nečemu što se zove Jeboton pa je i moja Lobotomija ušla u kolektiv. Snimali smo kod Roka Crnića, koji je također imao bend Porto Morto. Ubrzo se sa svirkama i preko drugih poznanstava došlo do Prazne lepinje, što je zaokružilo prvih šest bendova.

Ne sjećam se baš svih bendova, ali mi zvone ta imena. Ne mogu odrediti tko je tko.

U tom trenutku bilo je to neobično, svi smo se znali i nismo se znali. Dobar dio ekipe nije imao ništa objavljeno, eventualno neki demo. Moj bend Lobotomija - koji je bio najveći krš, stvarno tada nismo bili dobri svirači - imao je možda najveću podršku, vjerojatno jer smo puno svirali, a i puno izlazili i brijali po gradu. Spremište je bilo iskočilo s 'Bananom' i reklamom za Karlovačko kao prvi i jedini perspektivni indie rock bend. To je bio bend na koji su svi brijali, the shit.

Što se dogodilo s njima? Sjećam se da su prvi dobili ugovor.

Ne znam kaj da velim! Sto godina su se znali, išli su zajedno u osnovnu školu, što ima pluseva i minusa. Pogubili su se putem kao bend oko međusobnih razlika, ali su i dalje super frendovi. Žao mi je što su prestali svirati jer su napravili sjajan album, koji je producirao Klemenčić kao dvadesetogodišnjak, potpuno sam.

Kako to da je imao studio u svojoj kući? Netko njegov je muzičar?

Njegov stari je svirao i dandanas svira u bendovima, bubnjar je. Njegov buraz je isto svirao, uglavnom svadbe, pa su brijali na opremu i opremili studio. Nisam ga tad znao pa nisam točno siguran kako je došlo do toga. Tamo je Lobotomija snimala svoje prve stvari, već je tad znao što radi. Naravno, nije to bilo na razini na kojoj smo danas, ali ostalo je u lijepom sjećanju.

Hiljson Mandela bio je u Praznoj lepinji. Koliko je KUKU$ vezan uz Jeboton?

Hiljson, odnosno Ivan Hilje, i dalje je u bendu, tako oni vole reći! Blisko je povezano, naravno. Imali smo studio u Remetama, u kući Mislava Klenjaka (Iso Miki), koji je išao sa mnom u razred i bio basist u Lobotomiji. Tamo smo snimali i imali probe, opremili smo tu prostoriju. Dominik Kisić je možda najzaslužniji za to - on se dandanas bavi produkcijom za Jeboton, a ujedno je tehničar i tonac te radi mixeve i mastere za kolektiv. Nakon proba bi se otvorila vrata prostorije i ušlo bi sedam ljudi bacati freestyleove. Tadašnji KUKU$ je činilo šestero ljudi: Karlo, Marko, Tvrtko, Goca, Hilje i Miki. Kad su počeli snimati, postalo nam je jasno da će to biti popularno, stvarno su bili top. Tad su Dječaci bili orijentir, a ovo nam je bilo bolje, show! Dakle to je tamo krenulo, no poslije smo se malo razišli jer se radi o različitim svjetovima. Bili smo neiskusni, mogli smo si bolje pomoći.

Jeboton ansambl je u jednom trenutku nadišao okvire kolektiva, a kasnije se to dogodilo i sa sastavom Porto Morto. Kako ste reagirali na to?

Porto Morto je u jednom trenutku rasprodao KSET, zatim nekad kasnije Veliki pogon Tvornice. To je bilo daleko najviše publike od svih bendova, nitko iz kolektiva nije mogao doći blizu. Rundek se pojavio sa suradnjom, stigao je i Porin za alternativni album, a ubrzo su preskočili sve postavljene ljestvice. Dakle u jednom trenutku imaš Porto Morto i Jeboton ansambl, koji skoro pa nije bend, nego ad hoc kolektiv, i vizija nije skroz jasna, što je super jer je bizarno. Sve ostalo bilo je miljama daleko - Trophy Jump, Sfumato, Peglica i komandos - po stotinjak ljudi mogli su skupiti u Zagrebu. Onda se priključio nemanja, u kojem su svirali naši ljudi, pa smo i njih počeli vući za svirke, a ponovno se okupila i Prazna lepinja, što nam je dalo vjetar u leđa. Imali smo čak feštu u Muzeju Jugoslavije u Beogradu. Počelo se događati da imamo više bendova koje netko prepoznaje. Slična priča je i s mojim projektom IDEM, što je otišlo izvan okvira. Došli smo do točke da imamo pet bendova koji mogu dovući 500+ ljudi na koncerte u Zagrebu. Konačno se dogodilo da to nije totalni nesrazmjer, došlo je vrijeme da zagrizemo. Imamo sad i Ki Klop i Teret, koji su nešto mlađi, koji imaju svoj following i kojima pomažemo u svim aspektima. Htjeli smo biti u toj poziciji kad smo bili klinci, ali u to vrijeme nije postojalo ništa slično.

To je sve volonterski, ne uzimate novac?

Ne, ne uzimamo. Imamo dogovore za sitni postotak od streaminga, koji je tu pro forma, ali to nije ozbiljan novac, pričamo o pet kuna godišnje. Naravno da sad imamo biznis model i firmu. Firma se zove Samo nabrijano opušteno, a ona nam omogućuje legalno poslovanje. Prije smo to radili preko raznih obrta, ali smo shvatili da je to neodrživo. Firma bi trebala akumulirati neki novac, ponajprije od organizacije evenata i mercha, a uskoro će izaći i web. Želimo da to stvarno nekome bude posao.

Koji su uzori u poslovnom aspektu?

Ne bih rekao da imamo uzora, da je preslikan neki model. I dalje imamo DIY duh, što je nešto gdje se pronalazimo, gdje nam je ugodno. Želimo okupiti ljude koji imaju sličan pogled na svijet.

Što mislite da je bilo ključno za taj nedavni bum?

Imam osjećaj da smo kad smo počeli bili na zalazu jednog ciklusa - indie je bio na izdisaju i pojavio se trap. Jako puno mladih ljudi se okrenulo tom novom trendu pa smo izgubili priliku, bilo je nemoguće uvjeriti ih da je ovo prava stvar, alternativa se podijelila, odnosno mladi ljudi koji slušaju muziku. To je zanimljiv pokret, drago mi je da se to dogodilo, ali smo mi popušili. To je tako kad gledamo retrospektivno, nismo tad tako vidjeli stvari, a sad smo na, čini mi se, na uzlaznoj putanji. Najveći nam je plus to što smo preživjeli, što se nismo raspali prije nekoliko godina, kad smo imali ogroman nesrazmjer i kad se nismo toliko družili. U koroni je bilo okej, svi su bili na istom. Bilo je čudno kad je Porto Morto skočio, to smo jedva preživjeli. Nekoliko nas je inzistiralo na tome. Bilo je raznih priča, bendovi iz kolektiva su pokušavali potpisati nekakve ugovore, ali to nije imalo smisla.

Da. Što bi vam uopće donijeli ti ugovori?

Upravo to, ništa! Imali smo raspisan čitav plan za Porto Morto, samo nam je trebala hrpa para. Eventualno bi nam PR pomogao, nekakva vidljivost u medijima. Treba znati ljude koji znaju ljude, trebalo nam je dugo da se umrežimo. Probili smo konačno tu barijeru, za što je najzaslužniji Porto Morto.

Fešta koju spremate je kruna rada. Što dalje, Arena?

Planiramo to nastaviti raditi, vjerojatno jednom godišnje. Ovisi, naravno, koliko bude publike, malo Arena, malo Dom sportova. Dobra stvar je što svi rade na novom materijalu, što nije bilo slučaj u prošlosti, bilo je dosta stagnacije. Skoro sam spremio novi album koji izlazi ove godine, Jeboton ansambl je skoro snimio album, Porto Morto radi na albumu koji izlazi ove godine, Balkalar uskoro izlazi, Mate Ponjević, VOADO, Ki Klop također, Teret je izašao prije nekoliko tjedana, nemanja prošle godine, Prazna lepinja radi na novom albumu, isto kao i Peglica i komandos, bend koji nije svirao dvije godine. Poanta je da sad imamo nešto s čime možemo raditi. Dok god imamo novih izdanja i dok god postoji netko tko to hoće slušati, makar to bili bendovi koji dovode 50 ljudi - napravit ćemo sve da za tih 50 ljudi to bude najbolje iskustvo. Možda će se još širiti priča novim bendovima, tko zna.

Dobro, regiju ste pokrili turnejama. Ide li se na Zapad?

Porto Morto i nemanja su došli do Trsta! S druge strane, Trophy Jump je prošao sve živo. Bili smo u Velikoj Britaniji više puta i u Americi prošle godine. Svirali smo najveći punk-rock showcase na svijetu - u Gainsvilleu na Floridi. To je ogromno, 300+ bendova - sviraju bendovi koje slušam cijeli život, bendovi iz cijelog svijeta. Trophy Jump je jedini iz Hrvatske koji je nastupio tamo, a to nitko ne zna. Festival postoji 20 godina.

Je li vam to otvorilo neka vrata?

Znamo jako puno ljudi u tom svijetu, bendove koji pune klubove, ali imamo problem s tim što imamo inerciju jer je jako teško djelovati iz Zagreba. S druge strane, ako ciljaš na regiju, Zagreb je najbolje mjesto za djelovanje, najjača je scena, po meni trenutno bolja i od Ljubljane i od Beograda. Velika je koncentracija događanja i bendova, možeš svaki dan otići na solidan koncert u Zagrebu. Trophy Jump ovdje ne doživljava nitko, a vani je teško jer si iz Hrvatske. Na tim indie punk eventima vrte se isti ljudi po cijelom svijetu. Naš je label iz Danske, koji vodi jedan Grk. Treba para za pojavljivanje, neće ti baš svatko platiti turneju po Americi.

Što rade institucije?

Dobili smo sufinanciranje We Move Musica, što je export office. Oni imaju natječaje i daju novac najbolje što znaju i mogu. To je institucija kojoj se obratiš ako želiš na turneju, ali i oni imaju svoje uvjete - recimo, moraš svirati sedam koncerata u 10 dana ako je u pitanju velika turneja. Godinama se javljamo na natječaje Ministarstva, znamo i kako se to radi. Feštu financiraju Ministarstvo i ZAMP, želimo iskoristiti svaku lipu.