Dobro ćemo pamtiti prošlogodišnji blagdan Svih svetih: uz onu vrstu magluštine zbog koje biste se mogli izgubiti na groblju slušali smo tada upravo objavljeni album 'Songs of the Lost World' grupe The Cure. Secirajući glazbu koja je djelovala kao oproštaj Roberta Smitha od ovog svijeta (dobra vijest – još se nije skroz oprostio, upravo završava još noviji album), razmišljali smo o tome postoji li prikladnija glazba za Dan mrtvih. Negdje iz zakutka mračnog uma zasvjetlucala je svijeća – možda Swans.

Godinu kasnije, kao naručeno, za 1. studenog zakazano nam je novo druženje s Michaelom Girom i njegovom varijabilnom putujućom trupom. Nastup u Zagrebu dolazi na krilima albuma 'The Birthing', još jednog kraja još jednog ciklusa života i stvaranja Gire, vjerojatno posljednjeg – recimo to metaforično – anđela smrti rock glazbe. Anđeo nam u tekst nije sletio slučajno: kako je alfa i omega Swansa lijepo rekao Ivanu Laiću u razgovoru za Ravno do dna, Donald Trump je trenutno američki antikrist, a Gira bi onda, ma koliko mračna i zlokobna njegova glazba bila, u današnjem svijetu izvrnutom naopako predstavljao sile dobra koje se bukom, onom koja nikad ne prelazi u kakofoniju, već gotovo 45 godina suprotstavljaju silama zla.

Od problematičnog odrastanja do građevinske buke

Još i prije nego što je davne 1981., na krilima tada moćne njujorške no wave scene s imenima poput Lydije Lunch i Sonic Youtha, osnovao Swanse, Gira je, kako većinom saznajemo iz dokumentarca 'Where Does a Body End' iz 2019., u dotadašnjih 27 godina proživio najmanje jedan cijeli život, život koji bi većini rock ikona koje su u tim godinama odustale od ovog svijeta bio sasvim dovoljan.

Odrastao je u Kaliforniji s majkom alkoholičarkom, što ga je praktički natjeralo na ulogu drugog oca mlađem bratu. Već u petnaestoj godini odselio se ocu, hipiku koji je tad živio stopirajući po Europi. Mjesecima je prosio i drogirao se svime što mu je palo pod ruku na ulicama Pariza, jednom čak i pao s drogom u Amsterdamu, a onda, stopirajući preko Grčke i tadašnje Jugoslavije (zato se valjda toliko često vraća ovamo), stigao u Izrael. Tamo je pak u nekom kibucu mjesecima valjao hašiš, zbog čega je proslavio šesnaesti rođendan u zatvoru.

Preodgojen – bolje da nitko od nas ne zna kako je u izraelskom zatvoru – vraća se u Los Angeles, završava školu, pa se seli na drugi kraj Amerike, u New York, i radi kao građevinac. Rušenje zidova i postavljanje fasada bili su mu ne samo nadahnuće, već katkad i onomatopeja zvuka izvornih Swansa, isprva ukorijenjenih u bučni postindustrijski zvučni spektar – sve dok se u njegovom životu nije pojavila klasično školovana zborna pjevačica Jarboe Devereux, a ona je Girine ideje kanalizirala iz noisea prema folku i tako ga otvorila prema svijetu.

Raspadanje i sastavljanje

Kao prošireni duet Gire i Jarboe, Swansi funkcioniraju do 1997. godine, kad on, ljut zbog odnosa izdavačkih kuća prema njegovoj artističkoj tvrdoglavosti, rastura bend i odlazi na novo muzičko putovanje. Ono se zove Angels of Light, gdje mu svijeću umjesto Jarboe drži tada razmjerno poznat kolektiv Akron/Family, no ni tu ga ne drži mjesto duže od desetak godina. Usred jednog nastupa, dok je, kako kaže, 'plivao na ritmu broda s robovima', došla mu je iznenadna ideja o povratku pod okrilje Swansa.

Od 2010. tako svjedočimo jednom od najvećih uskrsnuća u povijesti glazbe, religijskom pročišćenju kroz transcendentalne koncerte nerijetko duže od tri sata, i albume koje u redovnom ritmu izbacuje svake dvije godine, katkad i češće. Religijske metafore ovdje nisu metafore: Gira je čovjek koji jasnije od bilo koga povlači granicu između vjere u Boga i organizirane religije, svjestan da je po njezinim kanonima često griješio, no spreman dati sve i više od toga kako bi se pročistio.

Gira nikad ne zna kad je dosta

Svatko tko je gledao Swanse barem jednom to iskustvo nikad neće zaboraviti: iako je od toga prošlo 11 godina, najživlje se sjećamo koncerta 2014. godine u dvorani Jedinstvo na savskom nasipu, kad nas je Gira uz pratnju šest ljutih gusara mahnito vozio na valovima 'To Be Kind', jednog od najboljeg albuma proteklog desetljeća uopće. Glavnina sedmeročlane postave koju smo gledali na tom, ali i na nizu drugih nastupa u Zagrebu, drilat će nam uši i ovoga puta, s tim da je ovo vjerojatno posljednja prilika da ih vidite u ovoj Girinoj katarzičnoj fazi.

A kao pripremu za susret na Dan mrtvih, preporučujemo da, koliko vam to vrijeme dopušta, uronite u 'The Birthing', po Girinoj tvrdnji, posljednji album big sound faze Swansa. Na njemu ćete pronaći istovremeno najispoliraniju, ali i najprljaviju verziju zvuka koju otac i rodonačelnik noisea u 71. godini može sklopiti uz pomoć suradnika kojima i dalje daje potpunu slobodu improvizacije, dokle god se drže putanje Sizifovog kamena što ga već 45 godina nemilice gura. 'Moja je greška to što nikad neću znati kad je dosta. Ali prihvaćam tu manu', reći će Gira, jedan od likova poput Lemmyja ili Iggyja Popa, onih za koje ni kad umru nećemo vjerovati da su nas napustili.