Rijetko koja književnost danas tako bolno i uporno pokazuje što znači boriti se za pravo na pamćenje, složenost i neposluh kao ukrajinska. Upravo u toj tradiciji piše Sofija Andruhovič, autorica i prevoditeljica, kći znamenitog Jurija Andruhoviča, ali prije svega glas koji se odavno odvojio od obiteljskog nasljeđa i gradi vlastitu priču o jeziku, ratu i čovjeku.

Na hrvatskom su u izdanju Edicija Božičević objavljeni njezini romani Felix Austria (prijevod Domagoj Kliček i Dariya Pavlešen) i Amadoca, (Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen), koji otvaraju teme jezika, sjećanja i složenosti identiteta, i danas možda zvuče aktualnije nego ikad.

Autorica koja istražuje što ostaje kad povijest briše sve tragove, a svoje priče posvećuje zaboravljenom, potisnutom i složenom, Andruhovič je u lipnju boravila u Zagrebu kao gošća Festivale europske kratke priče. U razgovoru za tportal, Sofija Andruhovič govori o tome što znači živjeti u zemlji koja se svakodnevno bori za vlastito postojanje ali i za pravo na priču koja se ne da svesti na propagandu ili simbol; o Putinu i ratu koji nije samo vojni nego i civilizacijski; o jeziku kao prostoru otpora i o tome zašto vjeruje da Ukrajina nije kraj, nego tek početak.

U jednom ste intervjuu rekli da pisanje za vas nije terapija, nego način suočavanja s istinom. Kako danas izgleda to suočenje, u vrijeme rata, kad je istina često postala predmet propagande i manipulacije?

Pisanje, kao i svaka kreativnost, ima toliko različitih značenja i naravno da je za mene i oblik terapije, što sam još snažnije osjetila od početka rata. Nakon početnog šoka i nesposobnosti da pišem, vratila sam se radu koji mi pomaže da strah, tjeskobu, osjećaj nemoći i blizinu smrti pretvorim u nešto drugo: u tekst, priču, metaforu, pustolovinu, bajku. Ta mogućnost daje slobodu i snagu. Kad govorim o književnosti i istini, mislim na njezinu sposobnost da nam otvori nevidljive, složenije načine pristupanja stvarnosti.

Ljudi imaju potrebu sve pojednostaviti, osloniti se na mišljenje mase, na riječi političara, na medije, a umjetnost nas uvijek iznova prisiljava da sumnjamo, da razmišljamo drugačije i da vidimo važnost svakog pojedinačnog iskustva. Naravno, ne zavaravam se da književnost ima golem utjecaj, pogotovo u ovako teškim vremenima, ali ona nam vraća nadu i podsjeća nas što znači biti čovjek. Pomaže nam da doista cijenimo i osjetimo život, pogotovo u trenucima kad oko nas eksplodiraju rakete i dronovi.

Na početku rata ostali ste neko vrijeme u Kijevu, zatim ste se povukli u mjesto na zapadu Ukrajine u kojem ste odrasli – prostore koji su i geografski i simbolički vrlo različiti. Gdje trenutno živite i koliko vam je osjećaj mjesta – stvarnog ili zamišljenog – važan u pisanju i svakodnevnom nošenju s ratnom stvarnošću?

Prvih šest mjeseci rata provela sam s obitelji u Ivano-Frankivsku, gradu u kojem sam rođena, a onda smo se vratili kući, u Kijev, gdje i danas živimo. Veza s mjestom koje zoveš domom tada postaje nevjerojatno snažna, pogotovo kad znaš da ga možeš izgubiti. Vjerujem da vi u svom dijelu svijeta, nažalost, to dobro razumijete. Svake zastrašujuće noći, kad počnu napadi, pomislim na preseljenje na sigurnije mjesto, o tome razmišljam svaki put kad čujem eksploziju, vidim srušenu kuću ili saznam za žrtve.

Ali to je vrlo teško, iako bi bilo razumno. Mjesto ti postane poput živog tkiva, produžetak tijela. Ranjivo je, a ti si njegov dio. Promijeniti dom znači na neki način izgubiti sebe. Među svim tim osjećajima postoji i uvjerenje da je najmanje što možeš učiniti podijeliti svoje iskustvo s drugima.

U književnosti su mjesta jednako važni likovi kao i ljudi, imaju svoj karakter, oblikuju radnju i stvaraju atmosferu. Mjesto daje tekstu pejzaž, horizont, ritam i raspoloženje. Prošle godine u Ukrajini mi je objavljena kratka novela Catananche, u kojoj je Kijev jedan od glavnih likova. To je fantazija o vremenu nalon što je rat završio, ali njegove posljedice i dalje oblikuju živote. Inspiracija mi je bila upravo ta krhkost Kijeva, osjećaj da je grad povezan s ljudima živčanim sustavom i krvnim žilama, da ih hrani i podržava.

Od 2014., a osobito nakon 2022., Ukrajina je u zapadnoj percepciji od nepoznatog susjeda postala simbol otpora i hrabrosti, no sve se više govori i o zamoru Zapada od ukrajinske tragedije. Kako vi doživljavate tu dvostruku dinamiku idealizacije i zasićenja? I kako se u toj atmosferi pozicionirati kao autorica, ali i kao građanka zemlje koja istodobno traži solidarnost i odbija biti svedena na simbol?

Taj istodobni zamor i idealizacija samo su znakovi proturječne ljudske prirode. Ljudi uvijek u sebi spajaju suprotnosti: istovremeno čeznu za mirom i uzbuđenjem, za bliskošću i samoćom. Idealizirani simboli s vremenom umaraju, djeluju pojednostavljeno, dosadno, nedostižno, i sprječavaju nas da vidimo stvarnu složenost svakodnevnog života, gdje hrabrost postoji uz strah, a tuga se isprepliće s radošću što smo uopće ovdje, sada, unatoč svemu.

Zamor Zapada objašnjava se i strahom: jer ruski rat protiv Ukrajine samo je dio većih promjena koje će dotaknuti sve. Možda sudbina Ukrajine dugoročno i neće biti najteža. Svi to donekle osjećaju ali lakše je vjerovati da se ništa neće promijeniti i da se rat ne tiče drugih. Ukrajinci izazivaju zamor i iritaciju jer vam ne dopuštaju da se držite te iluzije. Čini mi se da je jedino što ja kao spisateljica, Ukrajinka i čovjek mogu učiniti to da i dalje pišem o temama koje me privlače i budem prisutna tamo gdje jesam. Lijek protiv idealizacije ili demonizacije je pažnja: prema konkretnom čovjeku, prema vezi koja nas spaja.

U jednom ste intervjuu rekli da Putin neće stati na Ukrajini. Danas, s vremenskim odmakom, čini se da je taj uvid bio i politički i civilizacijski točan. Kako danas tumačite tu figuru, ne samo kao političkog protivnika, nego i kao simptom šireg povijesnog modela moći koji se, čini se, uvijek iznova vraća?

Putin je čovjek koji se u svojoj mašti toliko poistovjetio s mitom o carstvu da više ne pripada ni samome sebi. Tome se pridružuje njegovo nevjerojatno loše poznavanje povijesti, on živi u svijetu fantazija i bizarnih konstrukcija koje se pletu još od doba Ruskog Carstva, a nastavile su se u sovjetsko vrijeme. Njegova ideja o veličini vlastite države nije utemeljena na činjenicama, kao ni njegova uvjerenja o povijesti naroda koje pokušava kontrolirati. Tvrdi, primjerice, da Ukrajinci ne postoje, ali istodobno da su Ukrajinci i Rusi jedan narod; takvih apsurda je mnogo.

Zanimljivo je da je još u 18. stoljeću ukrajinski intelektualac Feofan Prokopovič predložio Petru Velikom detaljan kocept Ruskog Carstva, savjetujući mu da "prisvoji" povijest i kulturnu baštinu Kijevske Rus’. Taj povijesni trenutak oblikovao je logiku ruskog državnog ustroja za stoljea koja su uslijedila: osvajanje i uništavanje kroz prisvajanje, brisanje drugoga kroz inkorporaciju. Ono što se danas događa u Ukrajini – pokušaj "vraćanja" nečega za što ruska propaganda tvrdi da nikada nije ni otišlo – samo je ponavljanje istog obrasca: carstvo koje ne može postojati bez kolonijalne jezgre i zato uvijek iznova pokušava prepisati povijest u svoju korist.

No, to nije samo ruski problem. Neki sustavi opstaju stoljećima, mijenjajući ime i lice: carska autokracija, Sovjetski Savez, današnja Rusija, slojevi su iste kronične bolesti. Najviše me uznemiruje to koliko nam je ta figura poznata. Potreba za "jakim čovjekom", za patrijarhom koji definira "istinu" i briše svaku dvoznačnost, duboko je ukorijenjena i izvan Rusije. Putin nije samo osoba; on je obrazac, i zato je opasan. Ukrajina u tom kontekstu postaje više od geopolitičke mete, postaje simbol neposluha, otpora. Simbol složenosti, raznolikosti, identiteta koji se ne da ukalupiti. I zato ono što gledamo nije samo politički rat, nego civilizacijski sukob, između ponavljanja i promjene, straha i mašte.

Gdje vi danas tražite orijentaciju? Svijet ne izgleda samo podijeljen, nego i iscrpljen, ratovima, ekološkim krizama, ekonomskom nesigurnošću, gubitkom povjerenja u institucije… Što vas spašava od osjećaja paralize?

Na ovo pitanje nemam ništa originalno za odgovoriti, ali moja orijentacija uvijek je ono što je istinski ljudsko. To su ljudi i zajednice koji nastavljaju raditi ono u što vjeruju, iako to možda djeluje staromodno ili naivno jer nije usmjereno samo na njih same. Promatrati kako se takvi ljudi povezuju, ujedinjuju i daju svoj trud i vrijeme za nešto što smatraju važnim pomaže mi da ne upadnem u apatiju. Pomaže i osjećaj za humor, ironija; i, naravno, književnost, čitanje i umjetnost, jer nas povezuju s onom suštinom ljudskosti koju je danas ponekad teško dokučiti.

Kako promišljate odnos prema tradiciji? Može li se tradicija istodobno doživljavati i kao uporište i kao oblik otpora?

Tradicija može biti temelj, oblik otpora, ali i ograničenje ili teret, sve to ovisi o kulturi i kontekstu. Često je istodobno i veza s prošlošću koja umanjuje strah, daje osjećaj da smo dio povijesti i pomaže nam da bolje osjetimo svoje mjesto u svijetu. Simboli i rituali mogu nas umiriti i stvoriti red, ali isto tako mogu sputavati slobodu i eksperiment. Zato mi se čini ključnim svaki put iznova tražiti ravnotežu: između priznavanja tradicije i njezina podrivanja, ostajanja u njoj i nadilaženja njezinih granica.

Vaše knjige često tematiziraju zaborav, potisnuto i izbrisano. U romanu Amadoca bavite se idejom pamćenja – osobnog, kolektivnog, nacionalnog. Zašto se Europa i dalje plaši kompleksnih priča o prošlosti? I kako se za vas ideja pamćenja promijenila otkako je Ukrajina suočena s ratom koji briše gradove, arhive i biografije?

Mislim da strah od teških priča iz prošlosti dolazi iz straha od promjene. One traže da ljudi priznaju svoju odgovornost i nešto poduzmu, a u složenim povijestima heroji i pobjednici često su istodobno i zločinci. Povijest 20. stoljeća uglavnom je pojednostavljena kako bismo je lakše ostavili iza sebe; zato ne želimo opet otvarati Pandorine kutije i oživljavati pitanja bez lakih odgovora. Ali složene priče kad-tad probiju nametnutu jednostavnost, i to u najnezgodnijem trenutku.

Moje razumijevanje pamćenja produbilo se tijekom rata. Još me zapanjuje koliko je Sovjetski Savez ostavio trag na koloniziranim narodima: kako žrtve nasilja često usvoje identitet počinitelja i potisnu vlastitu povijest. Nevjerojatno je koliko glasno ponovljena laž postaje verzija istine koju svijet prihvati i, kad se ljudi na nju naviknu kao na umirujuću bajku, više ne žele čuti one koji govore iz vlastitog iskustva.

Pisali ste o galicijskom identitetu, o višeslojnosti ukrajinske povijesti i jezika. Kako se danas doživljava višeznačnost identiteta u zemlji u kojoj je sve mobilizirano prema jednostavnim, binarnim podjelama mi i oni, istina i laž, otpor i agresija? Naslov vašeg romana Amadoca dolazi od jezera koje možda nikad nije postojalo, a opet postoji u sjećanju i na kartama. Je li Amadoca metafora za samu Ukrajinu, zemlju koja mora neprestano iznova dokazivati da postoji?

Jezero Amadoca za mene je prije svega metafora za ljudsko pamćenje i nepredvidivost svijesti, ili za samu priču, koja ponekad potone pod zemlju pa iznenada ponovno izroni. Dok sam pisala roman, voda je bila simbol nečega što nikad ne nestaje zauvijek: stalno mijenja oblik, isparava, presuši, ali se vraća kišom i natapa život. I to je za mene slika prilagodljivosti svijesti unatoč svemu, ali i vjere da svako biće ili događaj jednom negdje odjekne, čak i ako ne znamo odakle taj odjek dolazi.

U ratnom vremenu složenost često postaje luksuz – svijet se okreće binarnim podjelama jer one nude jasnoću i preživljavanje. Ali višeznačnost ne nestaje, samo se povlači u privatno, u sjećanje, u književnost. Ukrajinski identitet uvijek je bio slojevit; galicijski, harkovski, krimsko-tatarski način pamćenja carstva... postoje paralelno, i ni jedan ne poništava druge. Danas možda naglašavamo ono što nas povezuje, ali to ne znači da ne znamo koliko verzija tog "mi" postoji. Više me brine nepostojanje binarnih podjela nego napast da u njima ostanemo zauvijek.

Otpor traži jasnoću, ali dugoročno preživljavanje traži višeglasje. Živa kultura ne može biti ravna ploča. A ukrajinska kultura itekako je živa, čak i sada – možda baš sada. Zato se ne bojim gubitka složenosti; ona se samo transformira. Vidim to u jeziku, koji nije oružje nego nasljeđe s mnogo glasova. Vidim to i u tome kako ljudi tuguju, ne samo s bijesom, nego i s ironijom, nježnošću i pitanjima na koja nemaju jednostavne odgovore.

Spomenuli ste jezik; Amadoca je i to; roman o jeziku, njegovim granicama, pukotinama, prisilama. Pitanje jezika u Ukrajini bilo je i ostalo političko. Koji je vaš stav prema ruskom jeziku danas, u kontekstu rata, ne samo kao o jeziku agresora, nego i kao jeziku brojnih Ukrajinaca i Ukrajinki? Koliko ste svjesno gradili jezik romana kao prostor otpora dominaciji bilo koje jedne istine ili narativa?

U Ukrajini je jezik oduvijek bio više od pukog sredstva komunikacije; bio je oznaka traume, preživljavanja, pripadnosti. Za mnoge Ukrajince ruski je jezik djetinjstva, uspavanki, a ne rata, ali danas nosi i zvuk dronova, zapovijedi, prijetnji. Taj je raskorak nepodnošljiv i ne rješava se lako. Mnogi i ne znaju da su njihovi roditelji bili prisiljeni govoriti ruski jer je ukrajinski kroz povijest više puta bio zabranjen, progonjen, ili sveden na "jezik divljaka".

Ono što se danas doživljava kao izbor često je samo trag generacijskog nasilja. Ipak, a to je svima u Ukrajini jasno, svatko ima pravo govoriti jezikom u kojem se osjeća sigurno, i to pravo treba njegovati svjesno. Osobno ne vjerujem u čistoću, nego u svijest i slobodu izbora, da se ukrajinski ne bira kao reakcija, nego kao prostor širenja. Amadoca je pisana na ukrajinskom, ali u njoj su šutnje, pukotine, odjeci drugih jezika. Ne briše složenost, nego je čuva. Sam ukrajinski jezik već je palimpsest; nosi tragove poljskog, jidiša, njemačkog, ruskog, hebrejskog.

Svjesno sam pokušala graditi jezik romana kao prostor gdje višeglasje može preživjeti, ne da budem neutralna, nego da odolim pojednostavljivanju. Otpor nije uvijek slogan; ponekad je to odluka da pustiš dvoznačnost da živi, da proturječja dišu. Za mene književnost nije tu da potvrdi istine, nego da pita kako se istina ponaša u mraku.

U vašim tekstovima često odzvanja iskustvo žena koje su baštinile šutnju, povijesnu, društvenu, emocionalnu. Što danas znači biti moderna Ukrajinka, ne samo kao politički subjekt, nego i u kontekstu jezika, svakodnevice, tijela? Ima li prostora za to pitanje u vremenu u kojem sve postaje funkcionalizirano ratom?

Ne postoji savršeno vrijeme za takva pitanja, a ipak su ona uvijek tu. Čak i u ratu – možda baš u ratu – tijelo govori. A za Ukrajinke to tijelo nosi stoljeća utišavanja, ne samo kroz nasilje nego i kroz dužnost, brigu, potrebu da se sve izdrži tiho. Danas moderna Ukrajinka živi u paradoksu: vidljiva je – volontira, bori se, piše – a opet se od nje i dalje očekuje da bol upije u tišini i bude izvor snage za druge. Njezino je tijelo politizirano – kroz silovanje, rađanje pod bombardiranjem, očekivanja otpornosti – ali njezina unutarnjost često ostaje nevidljiva.

Zato pokušavam pisati o ženama čija bol nije uredna, čija šutnja nije pasivna. Zanimaju me pukotine u toj šutnji, što u njoj raste ili umire. Rat pojednostavljuje uloge, ali život im se opire, a žene su u središtu tog otpora: u pripremanju hrane, sahranjivanju mrtvih, vođenju ljubavi, sjećanju tko su bile prije, one čuvaju složenost života. Ipak, vidim i nešto novo: Ukrajinke danas žestoko brane svoja prava, oštro reagiraju na svaki pokušaj da im se oduzme glas. Među ženama vlada snažna solidarnost i nova, beskompromisna jasnoća.

Usred nepodnošljiva razaranja, što je najmoćnije od svega, mnoge uspijevaju živjeti punim dahom, hrabro i osjetilno, kao da rat razbija stare zabrane i otvara nova dopuštenja. Dakle, da, postoji prostor za ta pitanja. Taj prostor moramo sami stvarati, jer bez njih otpor postaje apstraktan. Ja vjerujem u otpor koji uključuje tugu, sumnju, umor, osjetilnost, otpor koji govori ženskim glasom, čak i kad taj glas drhti.

Vaš otac, Jurij Andruhovič, jedan je od najvažnijih glasova moderne ukrajinske književnosti i političke misli. Koliko je vaš međusobni dijalog – osobni, ali i intelektualni – utjecao na vaš književni razvoj? I je li vam u nekim trenucima bilo važno pisati "pored" ili čak "protiv" tog snažnog glasa prethodne generacije?

Nesumnjivo je očev rad imao velik utjecaj na moj razvoj. Njegova su me djela nadahnjivala, njegov način života me privlačio. Ali zahvalna sam mu što se nikada nije miješao u moje pisanje, nikad mi nije davao savjete, nego je poštovao moje izbore i moju odgovornost za vlastite riječi. Imala sam i tu sreću što sam rođena kao žena; to mi je dalo sigurnost da moj glas zaista pripada meni. Nikad nisam pokušavala oponašati oca niti mu svjesno proturječiti. Moja je težnja uvijek bila vjerovati da imam svoju priču i da svijet gledam vlastitim očima.

U ratnim okolnostima ljudi često postaju vrlo svjesni onoga što žele sačuvati i onoga čega se odriču. Postoji li nešto – običaj, jezik, ideja – što ste vi osobno odlučili ostaviti iza sebe? U vremenu kada se svakodnevica raspada i povijest ispisuje u stvarnom vremenu, postoji li neka mikro-tradicija, osobna ili obiteljska, koju njegujete kao znak otpora, kontinuiteta ili puke ljudskosti? Drugim riječima: jeste li i vi morali revidirati vlastite tradicije?

Voljela bih ostaviti iza sebe ideju da se na tijek događaja ne može utjecati pa zato ne vrijedi ni pokušavati. Čak i ako je to točno, želim u sebi zadržati snagu da djelujem unatoč svemu. Riječima legendarne ukrajinske književnice Lesje Ukrajinke: Contra spem spero – "Nadam se bez nade". Upravo to daje nadu. A kao malu, ljudsku tradiciju želim sačuvati naviku da ljude, bliske i daleke, pitam: "Kako si?". I da njihove odgovore slušam pažljivo.

Na kraju, kad sve ovo završi, što god ‘završiti’ značilo, što biste voljeli da ostane zapisano o ovome vremenu? I postoji li nešto što biste željeli da ne uđe u kolektivno pamćenje?

Želim zauvijek zapamtiti koliko je važan trenutak. Sunčano jutro nakon granatiranja, kad život ide dalje. Susret s prijateljem. Osmijeh slučajnog prolaznika. Voljela bih zapamtiti bogatstvo okusa, boja i osjećaja dok još imam priliku sve to doživjeti.