Ajmo odmah u glavu - 'Bolne istine' nije lak ni lepršav film. Nećete uz njega uspješno pustiti mozak na pašu dok u rashlađenoj kinodvorani grickate kokice, niti ćete nakon njega izaći iz kina s osmijehom na licu, razmišljajući samo o najspektakularnijim scenama, spremni za daljnju 'briju' po gradu. Veća je vjerojatnost da će vam trebati nešto žestoko, pri čemu ne mislim nužno na piće, nego na malo žešće razmišljanje ili možda intenzivan razgovor s prijateljima. Jer nema ovaj film bez veze naslov koji ima. Strefit će vas. Natjerati vas da razmislite o sebi, o ljudima oko sebe i o svojem odnosu prema njima.

No u moru superheroja, kreveljećih ljetnih komedija i crtića koje idete pogledati s klincima (a koji su vjerojatno pet puta pametniji od prve dvije kategorije u ovoj rečenici), možda vam baš i treba ovakav film. Pogotovo zato što na neki svoj način i JEST zabavan, točnije nasmijat će vas svojim apsurdima, svojom životnošću, mudrijaškim dijalozima, pa i onime što je Mel Brooks genijalno opisao kao: 'Tragedija je kad se JA porežem na papir, a komedija je kad TI padneš u šaht i pogineš.' Dobro, ne baš doslovno. Ali nasmijat će vas time što u svakoj ljudskoj tragediji, depresiji, krizi, tegobi - postoji smiješan moment.

Glavna (anti)junakinja i pokretačica filma jest Pansy (maestralna Marianne Jean-Baptiste, koja je već sad za ovu ulogu dobila dvanaest glumačkih nagrada, a zaslužila je barem još dvaput toliko). Ona je žena u dubokoj krizi, depresiji, tjeskobi, rasturili su je život, obitelj, pandemija, strahovi, vlastita ličnost, sve živo. No Pansy nije lik koji pati u tišini. O, ne. Pansy, narodski rečeno, ne zna začepiti gubicu. Pritom je gruba, uvredljiva, otrovna, mrzi ljude, mrzi golubove, mrzi cijeli svijet i iskaljuje se na njemu, a najviše na svojem sinu Mosesu. Ni prema mužu Curtleyju nije puno bolja, a najviše joj na jetra ide sestra Chantelle, koja joj je potpuna suprotnost - naziva je 'agresivno veselom humanitarkom'.

Cijela se priča vrti oko toga da Chantelle pokušava nagovoriti Pansy da s njom ode na majčin grob na petu godišnjicu njezine smrti i da dođe k njoj na proslavu Majčina dana. Pansy baš nije oduševljena tom idejom - između ostalog zato što rijetko izlazi iz kuće zbog svih svojih strahova, mizantropije i tjeskobe. No kada je Chantelle ipak uspije nagovoriti i kada Pansy ipak ode i na groblje i na proslavu, duboki čir na njezinu srcu polako se počinje otvarati, sve dok u jednom trenutku ne prsne i iz njega ne izleti sav gnoj koji ju je gušio. Pansy je odmalena uvjerena da je manje voljeno dijete, ne voli svog supruga, ali ga se ne usudi ostaviti da ne bi ostala sama i izolirana, uvjerena je da je sin mrzi...

Legendarni kroničar britanske radničke klase Mike Leigh u ovom se, svojem dvadeset prvom filmu, tom radničkom klasom pozabavio ne toliko sa socijalne (iako i to, naravno, kao i uvijek kod Leigha, uvijek igra ulogu), koliko s psihološke strane. U jednu je osobu - Pansy - sabio sve rane nastale zbog obiteljskih disfunkcija, socijalnog statusa, straha od samoće, izolacije u pandemiji i mnogočega drugog - stvarajući lik koji je ekstreman, ali nimalo karikiran. Pansy je vrlo uvjerljiv, vrlo prokrvljen, ljudski lik i svaka njezina grubost, psovka, verbalna agresija prema svemu živom - bolna je i užasna jer je negdje u želučanoj kiselini osjećamo i sami.

Možda ne tako jako, ne tako učahureno, ne tako neprilagođeno i neprorađeno kao ona, ali njezine su bolne istine univerzalne, česte i iste na svim stranama svijeta. Majstorski režiran, još majstorskije odglumljen, dokumentaristički precizan u tehnici snimanja i na trenutke apsurdno komičan u svojoj tragediji - možda je upravo to film kakav vam treba ovog ljeta.