Cijene za kino, kazalište i koncerte u cijeloj Europi posljednjih godina su rasle, no najviše u Hrvatskoj, pa i dalje vodimo mrtvu trku s Estonijom i Slovačkom za prvo mjesto po rastu godišnje stope inflacije. Ona 'jede' sve nas i sve sektore, pa tako i onaj kulture. Ulaznice za kulturne događaje u Hrvatskoj su, prema podacima Eurostata, poskupjele čak 12 posto, u Rumunjskoj i Bugarskoj 10 posto, u Grčkoj jedan posto, a primjerice u Irskoj i Portugalu između kolovoza 2024. i 2025. godine – nisu rasle.

Stopa PDV-a na koncerte i kulturne događaje snižena je od 2022. godine na pet posto, međutim i dalje je pitanje je li nam kultura postala preskupa, je li publici nedostižno jednom mjesečno otići na predstavu i platiti ulaznicu u prosjeku 15 eura te kupiti knjigu hrvatskog autora za dvadesetak eura? Uskraćujemo li sami sebi duhovno-estetske užitke poput koncerta jer su nam karte skupe? Je li hrvatska kultura postala 'skupa' i je li 'poskupjela' preko noći?

Lidija Ivanda, producentica i voditeljica Teatra Erato, koji gotovo dva desetljeća radi na nezavisnoj kazališnoj sceni, kaže da se pitanje je li kultura skupa treba sagledati u drugom pitanju, odnosno onom 'u odnosu na što'.

Razgled stadiona košta više od ulaznice za kazalište

'Razgled stadiona stoji više od prosječne kazališne ulaznice u Hrvatskoj. Ili to treba uspoređivati u odnosu na ulaznicu za nogometnu utakmicu (navijač sam, da ne bi bilo zabune)? Ili samog ulaska u neki popularni klub, bez konzumacije pića? Nedavno sam imala kvar kuhinjskog uređaja, nazvala sam servis i zamolila da serviser donese i zamijeni određeni dio. Gospodin koji je došao i samo stisnuo dva gumba te konstatirao da je moja 'dijagnoza' bila točna naplatio je tu uslugu potvrde 60 eura. Bez popravka uređaja. Samo dolazak. Znanje košta i to treba platiti, slažem se', kaže Ivanda za tportal i dodaje da bi se oni kojima je kazališna ulaznica preskupa također trebali zapitati koliko znanja, truda i vremena prije same predstave glumac uloži, ne potroši, nego uloži da bi uopće mogao stati pred publiku.

'I to ne računajući sate i dane učenja teksta, tjedne i mjesece proba ili godine obrazovanja, stjecanja iskustva... A da ne govorim o autorima i cijelom nizu ljudi koje publika ni ne vidi, a itekako su potrebni za ukupni doživljaj predstave. Jesmo li zaboravili nedavnu pandemiju i lockdown? Zahvaljujući čemu smo preživjeli zatvoreni u vlastitim domovima? Filmovima, glazbi, knjigama, serijama, kulturi! Pa i te vijesti kojima smo bili bombardirani neki su snimatelji snimili, redatelji režirali, novinari pripremili... Sve je to kultura!' dodaje Ivanda.

Odlično je, napominje, to što će Vlada od 2026. godine povisiti porezne olakšice za ulaganja u sport, osobito u sportske klubove.

'Ulažimo u kulturu, a ne samo u sport'

'A zašto, uz gradnju stadiona u nekoj sredini, ne bismo potaknuli gradnju kazališta ili kulturnog centra i tako pokrenuli cijeli niz drugih grana gospodarstva, po uzoru, npr., na Poljsku nakon što je ušla u EU? U konačnici, sjetimo se kada je na početku Drugog svjetskog rata ministar za obranu u britanskoj vladi predložio da dio sredstava za kulturu preusmjere u naoružanje. Churchill je odgovorio: 'Pa za što se onda borimo?'' ističe Ivanda.

Christian Jalžečić, redatelj koji vodi nezavisni Divan Teatar i drži dramske radionice za mlade u Zagrebu, ističe da je temeljni problem kod nas to što kultura nikad nije bila shvaćena kao javno dobro, već kulisa za političke kampanje i društvene PR spektakle te samodopadnu sliku tobože prosvijećene nacije.

'Služimo kao dokaz da je sve u redu, da društvo ima dušu, ali samo dok šutimo, radimo i ne tražimo ništa zauzvrat. Umjetnici su tretirani kao neiscrpan prirodni resurs, kao da naš rad raste na drveću, kao da ga stvaraju vilenjaci i dobra volja, a ne ljudi od krvi i mesa koji plaćaju režije i stanarine te koji žive u istom svijetu u kojem inflacija nije poetska metafora, nego brutalna činjenica', rekao je Jalžečić za tportal.

Honorari u kazalištima 'zaleđeni u vremenu'

Cijene hrane, goriva, stanarina, tehničkih troškova, dodaje, rasle su i rastu, ali honorari u kazalištima koje autori dobivaju ostaju zaleđeni u vremenu.

'Poput fosila države koja umjetnički rad ne doživljava kao rad, nego kičast ukras za probrane prigode. To je jedini sektor u kojem se očekuje da šutiš dok ti realna vrijednost rada pada iz godine u godinu i u kojem se svaka borba za dostojanstvenu cijenu tumači kao drskost i udaljavanje od publike', smatra Jalžečić te napominje da u takvom narativu podizanje cijena ulaznica postaje tabu.

Poskupili kruh i parking, ali kada to učine kazališta – panika

'Svi mogu dizati cijene, od cijena kruha do parkinga, ali kada to učine kazališta, onda se stvori moralna panika jer mi bismo valjda morali biti siromašni i gladni da bismo bili autentični. Dok drugi naplaćuju svoj rad po tržišnim uvjetima, od nas se očekuje da živimo od aplauza i zahvalnosti', dodaje.

Predstave Divan Teatra nisu samo umjetnički čin, nego, kako kaže, i financijski rov – iza svake ulaznice krije se prostor koji nitko nije platio, oprema koju nitko nije osigurao i ljudi koji ne mogu živjeti od simboličnih zahvalnica.

'Sustav računa na to da ćemo šutjeti i raditi jer navodno volimo ono što radimo, i u toj perverznoj računici nestaje svaka ideja o dostojanstvu', dodaje.

Ivanda napominje da većina nezavisnih kazališta, u koje spada i Teatar Erato, za svoje izvedbe u Zagrebu mora platiti najam dvorana, a on iznosi minimalno dvadeset posto ukupnih mogućih prihoda.

'Ako tomu pridodamo troškove marketinga, zatim prijevoza i smještaj za npr. dubrovački dio ekipe za našu predstavu 'Filantrop', koja je nastala u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića, onda bi cijena ulaznice trebala biti barem dvostruko veća. A nisam još došla do honorara za izvođače, tantijeme i druge troškove poslovanja koje imamo kao i bilo koje poduzeće. Nezavisna scena, ne samo u Gradu Zagrebu, kontinuirano je u nedostatku prostora za rad. Javni izvori financiranja pomažu nama nezavisnima za produkciju do premijere, a nakon toga uglavnom se oslanjamo na gostovanja i lokalne organizatore', dodaje Ivanda.

Gavella: Posljednji put dizali cijene ulaznica 2024.

Martina Matota, glasnogovornica Gradskog dramskog kazališta Gavella, objašnjava da je kazališna sezona 2025./2026. treća koju, nakon obnove od potresa, igraju u svojoj zgradi te prva u koju su ušli s čak tri scene – Velikom scenom, Malom Gavellom i Scenom Atrij.

'Dok smo bili bez svoje scene i igrali predstave 'u gostima', cijena ulaznice bila je simbolična, a u povratničkoj sezoni nismo zadirali u cijene. Posljednje podizanje imali smo u rujnu 2024. godine, znači na početku prošle sezone, otkad puna cijena ulaznice iznosi 15 eura. U toj smo sezoni igrali i dvije velike koprodukcijske predstave, za koje je ulaznica iznosila 20 eura, i to smo bili prisiljeni napraviti zbog velikih produkcijskih troškova. Kako smo svjesni težine vremena u kojem živimo, imamo dosta razgranatu krošnju cijena s popustom i popularne pakete pretplate u sklopu kojih pojedinačna ulaznica iznosi tek osam ili deset eura', izjavila je Matota za tportal.

Povećanjem cijene ulaznice, dodaje glasnogovornica Gavelle, prije više od godinu dana nismo primijetili značajan pad posjećenosti, iako jesmo to da publika pažljivije bira sadržaj za koji će izdvojiti iznos koji, kada se zbroji, jer obično se u kazalište ide u društvu, ne bude beznačajan.

'A to nije nužno loše jer nas, kao i ostala kazališta, ipak tjera na promišljanje sadržaja koji nudimo publici. U konačnici, kazalište i postoji zbog publike. Ne treba joj podilaziti, ali naša je obaveza ponuditi kvalitetno produciran sadržaj', dodaje Matota.

Privilegij vlastitog prostora

Jedan od problema nezavisne scene je, smatra Ivanda, i to što su rijetka neovisna kazališta koja imaju privilegij vlastitog prostora.

'Uz podršku Grada Zagreba i nekih institucija s kojima surađujemo dulji niz godina, možemo organizirati izvedbe u Zagrebu za uobičajenih 15 ili 16 eura po ulaznici, ovisno o predstavi. Za 'Tvornicu Hrvata', 'Zagubljeni par', 'Propovijed' ili 'Ča je život vengo...' ulaznica je 15 eura, a za 'Filantropa', zbog povećanih troškova, cijena je simbolično viša. U odnosu na 2023. godinu, povisili smo cijenu za dva, odnosno tri eura', dodaje Ivanda.

Teatar Erato se, ističe, trudi biti socijalno osviješten, kao i većina kazališta, pa za studente, umirovljenike i osobe s teškoćama u razvoju ulaznice koštaju 10 eura.

'Ako izvodimo predstavu 'Od tišine do glazbe' za učenike u školi, onda je cijena ulaznice pet eura. U Kulturno-informativnom centru godinama smo producirali koncertno izvođenje drama i ulaz je bio slobodan. Ovisimo i o javnim izvorima financiranja i o prihodima na blagajni, a i o suradnji s partnerskim organizacijama i institucijama, ali uvijek maksimalno inzistiramo na izvrsnosti u onome što prezentiramo publici. Nagrade struke i publike to potvrđuju. I kao društvo i kao pojedinci, dobivamo ono u što ulažemo', kaže Ivanda.

Cijena ulaznica za koncerte prati ukupnu inflaciju

Dražen Goreta, direktor programa zagrebačke Tvornice kulture, objašnjava da su ulaznice za koncerte u Tvornici poskupjele od uvođenja eura do danas u prosjeku za desetak posto za domaće te dvadesetak posto za inozemne nastupe.

'Ako gledamo situaciju prije korone i danas, možemo slobodno reći da su ulaznice poskupjele u većem postotku i da su pratile ukupnu inflaciju u gospodarstvu.

U Hrvatskoj još uvijek ne pratimo u potpunoj mjeri povećanje inflacije i ipak nastojimo prilagoditi cijenu ulaznice domaćoj publici. Usporedite li cijene ulaznice većine inozemnih umjetnika u RH i u zapadnoj Europi, vidjet ćete da su kod nas ipak nešto niže. Ponekad je to i osjetno niže. Na ta poskupljenja utjecala su sama povećanja honorara umjetnika, no i produkcijskih, promocijskih i logističkih troškova, potrebnih za organizaciju koncerta. Sva ta povećanja troškova zapravo prate povećanje inflacije', rekao je Goreta za tportal.

Nema smanjenja interesa za koncerte u Tvornici kulture

Cijena ulaznice za koncert, objašnjava, formira se na osnovi honorara izvođača, troškova tehnike, hospitality ridera, produkcije, promocije, distribucije ulaznica, ZAMP-a, osiguranja i drugih faktora koji bi se svi u pravilu trebali pokriti samo ukupnim prihodom od prodaje ulaznica.

'Ako postoji deflacija publike i promašimo u izboru umjetnika, kao promotori smo u minusu. Za sada nemamo osjećaj da prodaja pada. Najveći interes i dalje vlada za izvođačima koji ne nastupaju često u Zagrebu i Hrvatskoj', ističe Goreta.

Velik je, kaže, interes i za one glazbenike i bendove koji su uobičajeno ljubimci zagrebačke publike, bez obzira na to koliko nastupaju, jer žanrovski i kvalitativno okupljaju svoju publiku koja uvijek voli interakciju uživo s njima.

Publika će 'filtrirati' koncerte na koje ide

'Kod nas još uvijek nije luksuz to da idemo na koncerte, u kazališta, na izložbe, ali u ovoj sveopćoj gospodarskoj krizi može se dogoditi (i događa se) da će se ipak smanjivati broj posjeta koncertima, pa će se filtrirati oni koji donose najveće uzbuđenje publike i u produkcijskom i u kvalitativnom doživljaju', dodaje Goreta.

Nezavisna scena romantizira umor i potplaćenost

Jalžečić smatra da dostupnost kulturnih sadržaja koji počivaju na neplaćenom radu nije javno dobro, već izrabljivanje, što je kod nas, kako kaže, čest slučaj.

'Ako se ovakav model nastavi, nezavisna scena neće nestati polako i tiho, nego naglo i bez puno ceremonije, a kad nestane, ostat će sterilno društvo bez prostora za kritičko mišljenje, bez zajedničkog doživljaja, bez ikakvog mjesta na kojem bi se društvo moglo ogledati u vlastitom zrcalu. Zahvaljujući gradskoj vlasti i Uredu za kulturu Grada Zagreba, koji su otvorili više natječaja i pokazali konkretnu volju da podrže nezavisnu scenu, još uvijek držimo glavu iznad vode i možemo planirati održivije modele, a kad postoji sufinanciranje, i cijena ulaznica može biti niža. Nadam se da će se takva praksa nastaviti', dodaje Jalžečić, ističući da 'umjetnici s nezavisne scene ne trebaju romantizirati vlastiti umor i glumiti dekor – jer kultura nije luksuz'.

Luksuz je, kaže, imati državu koja živi od našeg rada, a odbija ga platiti; koja koristi umjetnost kao vlastiti trofej, a tretira umjetnike kao potrošnu robu.

Stabilno tržište papira donijelo stabilizaciju cijena knjige

Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara HGK, ističe da se tržište papira stabiliziralo u svijetu, što je dovelo i to stabilizacije cijena knjiga u Hrvatskoj.

'Nije više onako drastično skupo kao poslije pandemije, kada je papir jako poskupio, i sada smo u fazi stabilizacije. Cijene papira jesu veće nego prije korone, ali ne rastu drastično i može se pregovarati, a tiskare su stabilne', rekao je Kozina za tportal.

Podsjeća i da za print nema straha od budućnosti, za razliku od novina.

Ekspanzija audioknjige

'Ono što je specifično u ovom trenutku je ekspanzija audioknjige te ona svoj prostor traži na globalnom tržištu, a veliki audionakladnici ušli su na Spotify, Random Penguin radi audioizdanje, angažiraju se holivudski glumci da bi čitali književnost i to postaje popularno zbog dinamičnog i ubrzanog načina života', ističe Kozina.

Kod nas se također osjeti interes za audioknjigom, ali cijene nisu previše rasle u kontekstu nakladničke industrije u Hrvatskoj.

'Uz Interliber u Zagrebu te sajmove knjiga u Splitu, Rijeci, Puli i Osijeku, još se uvijek mogu kupiti knjige po sajamskim cijenama, s ogromnim popustima, i to na izdanja ne starija od dvije godine. Brojni nakladnici imaju česte godišnje popuste i akcijske cijene, ali na sajmovima popusti idu i do 70 posto', dodaje Kozina.

Novi trend su premium i personalizirana izdanja

U Hrvatskoj se, sada, tvrdi Kozina, javlja i trend 'skupih', odnosno personaliziranih knjiga, unikatnih bibliofilskih izdanja, dizajnersko-estetski visoke vrijednosti.

'Najsvježiji primjer je monografija o Domovinskom ratu, opremljena ratnim fotografijama nekih od najpoznatijih hrvatskih fotografa. To je personalizirani tisak, knjiga koju ljudi žele imati u tom premium izdanju, i to je svojevrstan sociološki fenomen jer je prošao trend kiosk izdavaštva. Krajnji korisnici sada žele vrijednost za novac, a mi imamo one koji su to u stanju i ponuditi', dodaje Kozina.

Osvrćući se na cijene ulaznica za kazališne predstave i kina, Kozina napominje kako 'ne smatra da su ulaznice skupe', osobito jer postoje primjeri 'kazališnog izvoza – od Teatra Gavran, ZKM-a, HNK Zagreb, i to je ono na čemu trebamo raditi: izvozu našeg kulturnog sadržaja'.