Njegovi filmovi nikad nisu davali jednostavne odgovore. U njima nema velikih junaka ni sigurnog puta do iskupljenja, pa ni iskupljenja kao takvog. Ali zato ima onoga što Hollywood često zaobilazi: neugodnih istina o novcu, tijelu, moći, prostituciji, beskućništvu, obiteljima koje se raspadaju, pa i ljubavi, onoj koja se ne može kupiti, a često se ipak plaća. I, naposljetku, ljudi koji, bez obzira na sve, traže, i zaslužuju, neko svoje mjesto u ovome svijetu, makar i na rubu.

Sean Baker možda je jedini američki redatelj kojem je uspjelo ono što se ranije činilo nemogućim: snimati filmove o ljudima s dna društvene ljestvice, raditi s naturščicima, s budžetom koji jedva drži glavu iznad vode, i za to osvojiti pet Oscara. Njegova Anora, priča o mladoj prostitutki iz Brooklyna, nije samo potvrdila koliko uvjerljivo može prenijeti priče s margine do najvećih nagrada; s pet zlatnih kipića, Zlatnom palmom i nizom priznanja kritike, Baker je postao lice nezavisnog filma koje odbija igrati po pravilima industrije.

Rođen u New Jerseyju, odrastao je na filmovima koji su nastajali daleko od studijskih kulisa. Nikada ga nisu zanimale skupe scenografije ni herojske fabule, nego trenuci u kojima obični ljudi ne znaju hoće li sutra moći platiti stanarinu ili zadržati svoju djecu. U njegovim pričama nema lažne nade, ali ima mnogo toga što holivudski blockbusteri već godinama polako gube: empatije, oštrine i neke nesavršene, neukrotive ljepote.

U svemu što radi, Baker ostaje jednostavan tip, sklon otvorenom razgovoru i pomalo tvrdoglav u vjerovanju da film i dalje vrijedi onoliko koliko je iskren. Ove godine, bio je glavni gost Ponta Lopud Film Festivala, umjetničke oaze elafitskog arhipelaga, što je i bio povod ovom razgovoru, u kojemu govori o Americi koja puca po šavovima, Trumpu kao posljedici, plemenskom svijetu u kojem živimo i onome što i dalje drži njegovu vjeru u film, i u ljude.

Moram priznati da sam Anoru prvi put pogledala tek sad, na festivalu, a razlog je taj što ne mogu izbjeći na mehanizam odnosa u prostituciji ne projicirati određenu moralnu nelagodu. No, film me potpuno iznenadio, vaš pristup me iznenadio, jer tu stvarnost ne svodi na jednostavnu priču o žrtvi i predatoru. Jeste li osjećali odgovornost sačuvati svu slojevitost dinamike te strukture moći, novca, eksploatacije, slobodne volje i tako dalje? Što ste naučili o tome kako se moć u tom svijetu doista raspoređuje?

Pa zapravo, s ovim sam filmom posebno htio upravo to istražiti. Hvala vam na tom pitanju. Zapravo sam istraživao odnose moći, čak i ako to ponekad može biti nelagodna tema za proučavanje. Za mene je, znate, ono što smatram nesretnim stanjem stvari to da, gdje god da se nalazimo u svijetu i kakvu god političku strukturu imali, u ljudskoj prirodi uvijek postoji ta tendencija da se osoba koja je samo stepenicu ispod vas u hijerarhiji – bilo da se radi o poslu, obitelji ili društvenom statusu – ne tretira onako kako bi čovjek volio biti tretiran.

Uvijek osjećam da postoji taj impuls "udaranja prema dolje", udaranja po onome tko je ispod vas. I tako, kad sam počeo pisati ove likove i taj svijet, shvatio sam da će se u njemu neizbježno pojaviti upravo ti odnosi moći i ta hijerarhija. I mislio sam da je to nešto što vrijedi istražiti unutar tog svijeta, jer se to zapravo odnosi ne samo na roditelje i njihovo bogatstvo, nego i na status žene kao seksualne radnice.

Gledajući film, čitavo sam vrijeme bila rastrgana između vlastite liberalne otvorenosti prema temi i istodobnog osjećaja krivnje i šoka, suosjećanja. Možete li se s tim poistovjetiti?

Apsolutno. Vjerujem da većina te nelagode dolazi iz načina na koji društvo gleda na seksualni rad i na to kako tretira seksualne radnice zbog stigme koja se veže uz njihov posao. I meni je to uvijek pomalo bolna tema. Ne želim to romantizirati, ali ne želim ni demonizirati. Kao filmašu i pripovjedaču, važno mi je zadržati ravnotežu, i naravno da osjećam veliki pritisak da to napravim ispravno. Ali istodobno, mislim da ne postoji savršen način, jer svaka osoba ima svoju priču. Čak i unutar zajednice seksualnih radnika postoji milijun različitih mišljenja. Zato je moj pristup ostati što je moguće manje osuđujući. Nadam se da tako nastaje objektivan i pošten pogled, jer u njenom svijetu već postoji dovoljno onih koji joj sude – mislim da publika ne bi trebala činiti isto.

Vaši filmovi ne nude ni iskupljenje ni nadu. Vi nam zapravo uskraćujete katarzu; zašto birate takav pristup?

Pa, ja svoje filmove zapravo doživljavam kao isječke stvarnog života, kao fragmente, trenutke. Mislim da u njima može postojati određeni stupanj katarze, ali bilo bi nerealno – zapravo, gotovo uvijek nerealno – očekivati da će završiti onako kako to diktira Hollywood. Zato se to i zove "holivudski završetak", jer tako stvari ne završavaju u stvarnom životu, već samo u Hollywoodu. I, ono što ja svjesno izbjegavam su ti vrlo pojednostavljeni pogledi na život. Život doživljavam kao nešto komplicirano, i zato želim da i moje priče budu komplicirane. A to često znači da neću publici pružiti katarzu koju možda očekuje, jer jednostavno ne osjećam da bi to uvijek bilo iskreno.

I, koji je to najveći mit koji Hollywood uporno perpetuira o Americi, a vi biste ga možda željeli razbiti?

Pa, to da Hollywood stvari vidi crno-bijelo. I pritom ne mislim na rasu, nego na to koliko se sve pojednostavljuje – sve se gleda kroz vrlo jednostavne kategorije, dok ja zapravo mislim da je svijet puno više siv, u smislu da je negdje u sredini. Svi moji likovi, sve moje priče, uvijek istražuju ta moralna siva područja. I ne samo moralna; život je uopće vrlo rijetko jednostavan.

To je ono što mislim da Hollywood često radi: on pojednostavljuje život, a svi mi duboko u sebi znamo da je on zapravo prilično kompliciran. Mislim da ono što Hollywood zapravo radi je da ispunjava jednu prazninu: ljudi trebaju bijeg, trebaju zabavu – moji filmovi tu prazninu ne popunjavaju. Da postoje samo filmovi poput mojih, mislim da industrija ne bi dugo opstala. Oni su više neka alternativna perspektiva, neki drugi pogled na svijet.

Dakle, od rubova nezavisne scene do Cannesa i Oscara... Stvara li vam takva vrsta priznanja dodatni pritisak ili vas zapravo na neki način oslobađa?

Svakako postoji pritisak, jer sada je više pogleda uprtih u mene, a možda su i veća očekivanja, od ljudi općenito, publike… A tu je i to očekivanje unutar Hollywooda da se stalno ide prema sve većim projektima, bilo da to znači više novca, veće zvijezde ili nešto treće, a ja se tome želim oduprijeti. S druge strane, osjećam se i slobodnije jer, s obzirom na to kakve filmove radim, ako nastavim snimati ovakve filmove, sad će ih biti lakše raditi nego prije. Moći ću ih snimati s puno manje prepreka, ostanem li discipliniran i zadržim se u tim okvirima.

Ali moram reći i da su mi se svi snovi ostvarili. Dobio sam Zlatnu palmu, a onda sam imao sreće osvojiti i sve te druge nagrade, uključujući i Oscare. Na tom planu sam više nego ispunjen. I zato sada mogu biti malo manje opterećen time kako će moji filmovi biti primljeni. Ali istodobno… ja sam filmaš, ja sam umjetnik. Naravno da me dotiču reakcije publike i kritike. Samo sam čovjek i naravno da želim da se ljudima moji filmovi svide. A sada kad je u mene uprto više očiju, s te strane je pritisak veći. Tako da, da odgovorim na vaše pitanje: zapravo oboje. Osjećam se istodobno i slobodnije i opterećenije.

Vaši filmovi su politični, ali nisu otvoreno politički. Ne propovijedate, ali se u njima uvijek osjeti jaka politička dimenzija. Vjerujete li da priča, kao forma, u ovom vremenu buke, bijesa i opće zasićenosti, još uvijek može oblikovati svijest ljudi?

Apsolutno vjerujem. Vjerujem, i mislim da najbolji filmovi to rade na suptilan način. Nitko ne voli da mu se govori što treba misliti. Kad publika odjednom osjeti da joj se propovijeda, da joj se govori što je ispravno, što je pogrešno, kakvu politiku bi trebala podržavati – mislim da se ljudi, jednostavno jer su ljudi, odmah isključe. Nitko ne voli da mu se servira što mora misliti. Zato uvijek govorim: ako film već nosi političku poruku, ona mora biti subverzivna. Mora biti gotovo prikrivena. Ne zato da bismo prevarili svoju publiku, nego zato da bismo joj tu politiku usadili na način koji će ju potaknuti na razmišljanje.

Uvijek kažem da većinu mojih filmova publika može interpretirati kroz vlastiti politički okvir. Najbolji primjer za mene je The Florida Project – fascinantno je da ga u SAD-u vole i ljudi s krajnje ljevice i oni s krajnje desnice, ali svatko iz svojih razloga i kroz svoje politike. Ali moj je cilj samo da ljudi o nekoj temi razgovaraju.

Ako razgovaraju o problemu beskućništva i pritom imaju makar trunku empatije u sebi, kako ih to ne bi potaknulo da pokušaju nešto promijeniti? Isto je i s filmovima o seksualnom radu koje sam radio – mislim da je stigma koja se veže uz seks-radnice duboko nepravedna. Ja publici ne propovijedam i ne govorim joj: "Ne biste trebali tako misliti o seksualnom radu", ali se nadam da će kroz Anienu borbu i putovanje njihova empatija prema onima koji se možda nalaze u sličnoj situaciji, narasti.

U prvi plan stavljate živote i sudbine koje američki mainstream zapravo najradije ne bi gledao. Tko je, ili što je, po vašem mišljenju, ono čemu se, uvjetno rečeno, Amerika danas najviše plaši pogledati u oči? I kako to nastojite učiniti vidljivi(ji)m?

Za mene je uvijek riječ o tome da se ispriča priča o tim nelagodnim temama, ali da im se pridoda i nešto univerzalno, tako da to svatko, bilo gdje u svijetu, može prepoznati i s tim se povezati. I drugo, da se to napravi kroz elemente zabave. Na primjer, kod Anore sam se igrao s različitim žanrovima, žanrovima koji su poznati i širokoj publici. Ima tu pomalo romantične komedije, onda malo buddy komedije, pa trilera, pa što god još želite reći o tome, to je moj način da se to približi publici. Dakle, to je jedan od načina kako ja mislim da se može pristupiti tim temama.

Što se tiče toga tko ili što je ono od čega Amerika možda bježi – ne bih rekao da Hollywood izbjegava određene teme. Više se radi o tome na koji se način te teme obrađuju i što se pritom pojednostavljuje ili prešućuje. Zapravo mislim da se svi bavimo istim temama. Pitanje je samo kako im se pristupa. Svi uspoređuju Anoru sa Zgodnom ženom, a to je, realno, najmainstream što može biti – to je način na koji Hollywood obrađuje tu temu. A ja pokušavam o istoj stvari govoriti na drugačiji, realniji način.

Mislim, iskreno, Hollywood je prije svega biznis, više nego umjetnost – eto, toliko je jednostavno. Ne želim biti zlonamjeran, ali činjenica je da je trgovina tamo ispred umjetnosti. Ljudima je to posao, to je nečija egzistencija, i naravno da će staviti profit ispred svega ostalog, ili barem daleko ispred umjetnosti. I mislim da kad god Hollywood vidi priliku za zaradu, on će je iskoristiti, samo je pitanje kako će to učiniti.

Vrlo su oprezni, ne žele provocirati, ne žele uvrijediti, jer danas, s društvenim mrežama, svatko se može na neki način osjetiti uvrijeđenim, zar ne? Nekome se neće svidjeti način na koji se prikazuje neka skupina u filmu i odjednom nastaje kontroverza. Hollywood se, po meni, svim silama trudi izbjeći takve kontroverze i, zbog toga, filmovi postaju sladunjavi, razvodnjeni, bez oštrine koja im je možda potrebna da bi stvarno prenijeli poruku.

Može li umjetnik uopće ostati izvan političke stvarnosti Amerike, ili svijeta kakav je danas? Može li šutjeti o tome ili se držati po strani? I kako Hollywood funkcionira s tim pritiskom?

Pa, mislim da je to jako teško, jednostavno zato što postoji ogroman pritisak, pogotovo zbog društvenih mreža i očekivanja društva da, eto, ako već imaš platformu, onda se moraš javno očitovati o svakoj temi. Iskreno, smatram to nepravednim; mislim da je nepravedno umjetnicima nametati takav teret. Filmaš ti već daje svoj pogled na svijet, svoje mišljenje, kroz svoju dramu, kroz priču koju priča. Ne treba mu još i da ide okolo na press turneji i govori što misli o Palestini, Ukrajini, Trumpu ili bilo kojoj temi oko koje danas vladaju podjele.

Zapravo, mislim da to, ako išta, izaziva samo dodatan raskol, a cijela poanta filma i umjetnosti općenito jest da okupi ljude s različitih strana, da ih natjera da raspravljaju, da razgovaraju. Naravno da ja imam svoje mišljenje, naravno da imam svoje političke stavove, ali nastojim ih zadržati za sebe, s poštovanjem. Moj način da ih izrazim su moji filmovi – ne moram to raditi s mikrofonom u ruci.

Čega su te podjele simptom?

Nažalost, mislim da je danas sve, baš sve, ispolitizirano. Sve je podijeljeno; postali smo strašno plemenski nastrojeni. I, ne znam, možda je to i zbog toga što je svijet, zahvaljujući društvenim mrežama i tehnologiji, zapravo postao "manji". Mislili biste da je to nešto divno – i jest, u biti, to je čudo – ali nas istovremeno vodi u sve veći tribalizam. Sada stalno moraš birati stranu. I mislim da je to jedan od glavnih problema današnjeg svijeta: da više ne postoji siva zona. Ili misliš kao ja, ili si u krivu – nema prostora za raspravu, nema prostora za rast. Znam da sam vam sad dao vrlo općenit odgovor, ali doista vjerujem da je upravo to najveći problem: što postajemo sve izoliraniji unutar svojih ideologija.

Je li Trump simptom tog tribalizma, ili možda njegova posljedica?

Mislim da je na neki način posljedica. Barem je to bio 2016. Stvari su se od tada promijenile, ali ono što se dogodilo tada, pa čak i njegova ponovna kandidatura, i možda i njegov reizbor, jesu svojevrsni simptomi. Ne želim ulaziti u detalje, ali općenito gledano, mislim da su Sjedinjene Države tada – a i danas – imale snažnu želju za promjenom, bilo kakvom promjenom u odnosu na stari sustav. I mislim da je i sada očito da postoji taj jasni poziv, gotovo vapaj za nekakvom promjenom, iako to možda nije najbolja moguća promjena za svijet. Ali ta žudnja za promjenom je očita, pa čak i kad nije nužno dobra.

Zašto?

Zato što su sustavi postali previše rigidni. U Sjedinjenim Državama ponuđene su vam samo dvije opcije. To je smiješno – imate samo republikance ili demokrate. Naravno, uvijek postoje nezavisni kandidati, tu je i Zelena stranka, ali tko uopće zna za to? Mislim da većina ljudi ni ne razumije da uopće mogu glasati za neku treću opciju. Čak mislim da mnogi ni ne znaju da to mogu. Zbog toga su ljudi razočarani sustavom i osjećaju da ih je taj sustav iznevjerio.

Rekli ste da se mnogo toga promijenilo od 2016. Što je ključan dio tih promjena?

Pa, dogodile su se stvari koje jednostavno nije bilo moguće predvidjeti, koje su bile van kontrole. Imali smo pandemiju covida, a način na koji je svijet na nju odgovorio također je postao politiziran. Onda, naravno, tu su i svi ovi ratovi koji sada bjesne. Mislim da živimo u vrlo burnom razdoblju. Uz to smo svjedočili pojavi sasvim novog oblika valute, kriptovaluta, i znate, odjednom se općenito sve mijenja.

Sada pred sobom imamo i umjetnu inteligenciju. Toliko se toga događa, gotovo eksponencijalno se mijenjamo, evoluiramo, dok je nekad za ovakve promjene trebala cijela generacija; ono što smo mi prošli u zadnjih šest godina prije bi bilo raspoređeno na, recimo, četiri generacije. Danas jedna generacija doživljava sve to odjednom i mislim da jednostavno ne znamo kako se s time nositi.

A drugo s čime se još uvijek ne znamo nositi jest količina informacija koju primamo. Nekad ste dobivali lokalne vijesti i možda biste krajem tjedna u nedjeljnom New York Timesu pročitali što se sve događalo u tome tjednu – na primjer, kako stoje odnosi s nekom drugom državom. Danas to dobivate u realnom vremenu, iz minute u minutu. Mislim da zato mnogima izgleda kao da se svijet raspada.

Ljudi misle da je svijet na rubu eksplozije jer nikada prije nisu imali pristup tolikoj količini informacija. A velik dio toga je negativan, težak, jer se mediji, nažalost, fokusiraju na tragedije, na negativne priče, na sve što je loše. Vidio sam koliko to može imati snažan, negativan učinak na ljude, posebno na generaciju mojih roditelja, boomere, koji sada imaju 80 godina. Dok su oni odrastali, imali su tjedne novine, a sada su preplavljeni informacijama i iskreno vjeruju da se svijet raspada. Mogu to razumjeti.

Dakle, jeste li optimistični ili pesimistični kad je riječ o budućnosti čovječanstva?

Rekao bih… pomalo i jedno i drugo. Malo i jedno i drugo. Optimističan sam zato što sam dovoljno star da se sada mogu osvrnuti unatrag i vidjeti valove – uspone i padove ljudskog društva kroz vrijeme. I isto tako vidim, nažalost, te vječne sukobe i borbe koje se uvijek ponavljaju. Ali sam isto tako dovoljno star da mogu reći da, u konačnici, ljudi ipak teže biti dobri i brinuti jedni za druge. To sam zaista vidio kroz svoje 54 godine života. I zbog toga sam optimističan.

Pesimističan sam kad je riječ o učinku tehnologije; nisam protiv tehnologije, ali mislim da se razvija toliko brzo da sam zabrinut zbog toga kako će utjecati na naše društvene sustave. Ljudi su sve izoliraniji, sve manje je stvarne ljudske interakcije. Sada, s umjetnom inteligencijom… sjećate se onog filma Spikea Jonzea s Joaquinom Phoenixom, Ona? Koliko je prošlo godina? Jedva je desetak godina od toga, a sada se to događa. Imam prijatelje koji razgovaraju s AI-jem kao da im je to djevojka. A ako se događa već sad, pitam se što će biti za deset godina. S te strane sam pesimističan. A isto tako, moram reći da sam sretan što sam živio u vrijeme… Mislim da smo mi iz generacije X imali tu sreću – i vi, vaša generacija, milenijalci…

Ne, ja sam generacija X.

… i znam da svi vole misliti da je njihova generacija "najveća", ali Gen X ima doista dobre razloge to misliti, jer Gen X je vjerojatno jedna od najspecifičnijih i najposebnijih generacija u povijesti čovječanstva, zato što smo pola života proveli u doba prije interneta, a pola nakon njega, i vidjeli kako je promijenio sve. Mi smo imali priliku vidjeti svijet u njegovom "sirovom" obliku, a sada možemo zamisliti i kako bi mogao izgledati u budućnosti. Mislim da nijedna druga generacija to nije mogla.

A s druge strane, dovoljno smo mladi da smo prigrlili tehnologiju i razumijemo koliko nam je korisna. Starije generacije često odbijaju tehnologiju, naprosto se ne žele i ne moraju zamarati s njom, a mi znamo da moramo, da bismo opstali. Moja je generacija imala priliku izlaziti, partijati u srednjoj školi i na faksu, a da nas pritom nitko nije stalno snimao. Nismo morali stalno brinuti o tome hoće li nas netko negdje snimiti, mogli smo sazrijevati, istraživati tko smo, a da to cijeli svijet ne gleda u realnom vremenu.

Zato mi je čak i žao Gen Z i generacije Alpha, jer ne mogu ni zamisliti kako je to odrastati u takvom okruženju. Mora da je strašno živjeti na stalnom oprezu i u strahu da ti život može biti uništen ili da ćeš biti "otkazan" zbog nečega što izađe van. Pa onda i sama činjenica da je nestalo ono što smo mi smatrali normalnim dijelom odrastanja – samo biti čovjek, otići negdje, upoznati nekoga u knjižari, povezati se, pozvati nekoga na spoj…

Sada toga više nema, barem u SAD-u, nema više te stvarne interakcije licem u lice, sve ide preko ekrana. I ne mogu… jednostavno mi to ne djeluje prirodno. Iako, postat će to novo "prirodno", sve se već pomiče u tom smjeru, to je sad new wave, ali meni je to tužno. Tužno mi je što smo izgubili taj ljudski dodir, tu pravu ljudsku interakciju. Dakle, da skratim, zbog svega toga sam i optimističan i pesimističan.

U ovom trenutku raspadanja demokracije, klimatske krize, urušavanja javnog dijaloga, što filmovi mogu učiniti? Mogu li biti išta drugo osim pukog dokumenta tog raspada?

Vjerujem da mogu. Naravno. Da, apsolutno. Jer, znate, ponekad su filmovi, poput mojih, jednostavno ogledalo društva. To je jedan način. Ali postoje i drugi načini. Možete ispričati priču koja u sebi nosi univerzalne teme, ili možda obraditi neku političku temu, ali kroz nešto drugo. Možete govoriti o važnim stvarima na posredan način.

U konačnici, i dalje dobijem povratnu informaciju od ljudi koji mi, nakon što pogledaju neki moj film, priđu i kažu da ih je natjerao da na ovo ili ono gledaju drugačije. I mislim da nema šanse da to ne ostavi neki trag, da ne potakne neku vrstu promjene. Mislim da, bez obzira na to gdje smo sada – pritom ne govorim samo o filmovima nego o umjetnosti općenito – umjetnost će uvijek biti pokretač promjene, sve dok je stvaraju ljudi, a ne umjetna inteligencija.

Puno radite s naturščicima, s glumcima koji nisu profesionalci. Što vas je to naučilo o tome kako se istina zapravo prenosi na ekranu?

Volim kombinirati naturščike s profesionalnim glumcima jer volim snimati filmove koji su neka vrsta hibrida – koriste dokumentaristički pristup ali ga primjenjuju na fikcionalni narativ. To spajanje dvaju svjetova je ono što me doista uzbuđuje, jer kad publici ponudim neku priču, želim je povesti sa sobom, da povjeruje u ono što pričam, a kad koristim elemente poput naturščika, stvarnih lokacija ili realnog zvuka, sve to pomaže da se lakše ukloni ona barijera nepovjerenja.

No za mene je ključno to što tim pristupom hvatam nešto što mislim da se ne može uhvatiti na nijedan drugi način. Naturščike često biram upravo zato što iza sebe imaju proživljeno iskustvo, koje onda donose pred kameru. Njihova se životna priča vidi – ne moraju je izgovoriti. Vidi se u njihovom licu, u stavu, u načinu na koji igraju.

A što me to naučilo? Pa, zapravo mi je pomoglo i u mom "fabriciranju stvarnosti". Kad pogledate moje filmove, vidjet ćete da sam sa svakim iznova sve više testirao tu granicu. Ne želim otići sasvim u artificijelnost, ali inspiriraju me ti trenuci stvarnosti koje uhvatim. Pa onda sa sljedećim filmom pomislim: "OK, sad ću to pokušati još jednom, ali ovaj put ću vidjeti koliko toga mogu stvoriti, a da još uvijek izgleda istinito." To me jednostavno stalno iznova motivira i inspirira.

Biste li ikada poželjeli snimiti film uz pomoć umjetne inteligencije?

Ne, ne baš. Ne, ne. Mislim, u redu je koristiti AI kao pomoć, pogotovo u fazi razvoja projekta, da nešto predočimo unaprijed ili da nam pomogne kod nekih efekata. Naravno. Ali onog trenutka kad počnemo stvarati čitave svjetove pomoću AI-ja… mislim da to više neće biti ljudski. I, u čemu je tu čar? Ja je iskreno ne vidim.

Mene zanimaju osobne, jedinstvene vizije. Svi moji omiljeni filmovi su od redatelja za koje odmah osjetiš: "Aha, to je iz glave samo jedne osobe, nitko drugi to ne bi mogao stvoriti." To je osobna vizija koja dolazi iz nečijeg života, iz proživljenog iskustva. Tako nešto jednostavno ne može, i ni neće, nastati pomoću umjetne inteligencije. Ali to ne znači da neću s užitkom pogledati na tone AI videa s čivavama, to obožavam! AI čivave su mi super.

Na čemu sad radite, što planirate sljedeće?

Pa, nisam još sasvim siguran, ali znam da će biti u istom "registru" i iste veličine i opsega. Anora mi je zapravo primjer filma takvih dimenzija kakvi su me uvijek najviše uzbuđivali – filmovi kao što su radili Hal Hartley, Jonathan Demme… Meni ne trebaju velike eksplozije automobila ili velike akcijske scene da bih ispričao priče koje želim ispričati. Dobro mi je u ovom rasponu budžeta, s ovakvom ekipom, a, tko zna, možda ću sljedeći put surađivati i s nekim poznatijim, sve ovisi o tome tko me u tom trenutku nadahne. Ali jedno ću vam reći, stvarno volim raditi u svijetu komedije.

Znam da se Anora oglašava kao romantična komedija s tragičnim elementima, ali ja zapravo mislim da je to tragedija s elementima komedije. Na sljedećem ću se filmu potruditi da napravim pravu komediju s ponešto tragičnih trenutaka, baš otvorenu komediju, jer me to sada zanima. I, vjerojatno ću opet raditi suvremenu priču. Volim suvremene filmove jer mnogi moji omiljeni filmovi bilježe točno određeno vrijeme, i volim kad ih kasnije mogu pogledati i vidjeti kako je to tada izgledalo.

Filmovi iz sedamdesetih pokazuju mi kako se tada živjelo, a ja se nadam da će moji filmovi budućim generacijama pokazivati kakve su bile dvadesete godine ovog stoljeća. Zato ću sigurno i dalje snimati suvremene filmove, premda moram reći da sve to postaje sve manje "filmsko" zbog mobitela i načina na koji danas komuniciramo. Teško je u današnjem svijetu, s tehnologijom i pametnim telefonima, pronaći priče i okruženja koja su zaista kinematografska.

Kad ste osvojili Zlatnu palmu izjavili ste da prolazite kroz neku vrstu egzistencijalne krize, kao da je jedno poglavlje za vas sad zatvoreno. Što za vas danas znači uspjeh?

Vau. Da, to je… to je zaista odlično pitanje jer i ja si to još uvijek pokušavam definirati. Samantha i ja o tome razgovaramo gotovo svaki dan. Za mene je moj san bio upravo ta Zlatna palma, a onda sam odjednom, uz sve to, dobio i taj dodatak, tu "trešnju na vrhu torte" s Oscarom. Dakle, više nemam taj cilj, ne moram osvojiti još jednu Zlatnu palmu i ne moram osvojiti još jednog Oscara.

Sada se sve svodi na to da ostatak života iskoristim ovu priliku i nastavim raditi igrane filmove koji su kvalitetni, koji publici nešto govore, koji me zabavljaju, u kojima su priče koje mi se čine zanimljivima i koji mi dopuštaju da i dalje istražujem. Za mene je uspjeh upravo to – biti u poziciji u kojoj sada mogu samo raditi, zabavljati se i istraživati. Da. Da, eto… to bi bio moj odgovor.

Ako biste morali zamisliti film koji bi zaista mogao oblikovati dominantnu kulturu, što bi taj film morao učiniti? Što bi morao riskirati ili čak izdati?

Mislim da je najveća stvar danas – iako se to polako mijenja, osjećam da se stavovi pomalo mijenjaju – to što bismo se morali početi shvaćati malo manje ozbiljno. Živimo u toj preosjetljivosti u kojoj više ne znamo kako se šaliti na vlastiti račun, kako se nasmijati sebi, a, dokle god u tome nema mržnje, ne vidim zašto ne bismo mogli opet malo naučiti smijati se samima sebi i toj apsurdnosti što znači biti čovjek. Znate na što mislim?

Postali smo toliko osjetljivi da više nitko ne želi nikoga uvrijediti, nitko ne želi biti uvrijeđen, nitko ne želi biti "okidač" ili ga pokrenuti, i onda polako postajemo ukočeni i preozbiljni u tome kako gledamo na sebe. A toliko bismo toga mogli riješiti kad bismo se samo mogli malo odmaknuti od sebe i nasmijati se licemjerju, ironiji i apsurdnosti onoga što jedni drugima radimo. I da, to je ono u što ja vjerujem i što pokušavam raditi u svojim filmovima. Nadam se… znam da je ovo prilično općenit odgovor, ali mislim da je upravo taj pristup nešto što veliki sustavi, poput Hollywooda, moraju prihvatiti ako žele da dođe do prave promjene.

Nakon svega što smo rekli, što je to što i dalje održava vašu vjeru u film, i u ljude?

Znam da se nikada nećemo vratiti na ono što je nekada bilo. Čak i prije nego što sam ja uopće počeo, film je imao razna "zlatna doba". Kad danas gledam osamdesete i devedesete, pomislim, vau, publika je tada stvarno marila za filmove. Ali da ste tada pitali generaciju mojih roditelja, oni bi vam sigurno rekli da su u pedesetima i šezdesetima ljudi kino voljeli još više. Sjetite se samo Italije, u ono doba svake je večeri radilo 20.000 tisuća kina diljem zemlje, obitelji su redovito išle u kino.

Znam da toga više nema i nema načina da se vrati, jer sada imamo nove tehnologije, nove platforme, nove načine kako ljudi žele biti zabavljeni i kako međusobno komuniciraju. Razumijem to. Ali isto tako ne mislim da će film potpuno nestati. Postat će niša. Film će postati nešto nišno. Jučer sam, tijekom okruglog stola, rekao da film na neki način vidim kao ono što je danas vinil – nešto za kolekcionare, za istinske entuzijaste, za one koji su mu odani, za filmofile. To me pomalo rastužuje, ali to istodobno ne znači da ćemo izgubiti samu umjetničku formu. Možda će kina sve više sličiti muzejima. Možda ćemo imati manje publike jer postoji toliko drugih stvari koje zanimaju ljude, ali ne vidim da će film potpuno nestati. I to mi daje nadu.

Također, s ovom navalom tehnologije i umjetne inteligencije, mislim da će se za nove filmaše, koji sada razmišljaju „Kako ću ja uopće uspjeti? Kako ću se istaknuti?“, dogoditi da će ono „staro“ opet postati „novo“. Ako sve ogolite i vratite se na staru školu — snimate bez AI-ja, snimate na filmu, s malom ekipom, bez efekata, samo stvaran život, stvarni ljudi — mislim da će upravo to s vremenom ljudima ponovno postati privlačno i ljekovito, i to će stvoriti novi prostor na tržištu. I to mi daje puno nade.