Uvijek je tu negdje, između vlastitog mita i svakodnevice: Lepa Brena, jedna od najvećih pop-ikona bivše Jugoslavije, ovih je dana ponovno na Lopudu, gotovo kao domaća. Otok na kojem je prije više od tri desetljeća snimala drugi dio kultnog filma 'Hajde da se volimo' i danas čuva to sjećanje, ali i otvara nova poglavlja. Brena je, posve neformalno, bila gošća Ponta Lopud Film Festivala, mjesta susreta filmaša i publike, na kojem se, kako sama kaže, osjeća slobodno i opušteno, na privatnom odmoru, a istovremeno uvijek spremna za rad.

Jer ona ni danas ne miruje: upravo je ondje snimila svoj novi filmski projekt, još jedan osobni povratak u vrijeme koje, kako priznaje, ne želi posve zaboraviti, ali ga uvijek gleda kroz prizmu sadašnjosti i onoga što publika danas traži. U razgovoru s njom vraćamo se i u 80-e i 90-e, dotičemo se nevidljivih mreža solidarnosti koje su nekad povezivale cijelu regiju, ali i pitanja je li taj 'kulturni krug' i dalje živ ili se stalno nanovo prekida.

Iza glamura, velikih pjesama i stadiona punih ljudi, ostaje pitanje: što znači ostati glavna junakinja vlastitog filma? Kako se živi u ritmu nostalgije i stalne potrebe za nečim novim? I koliko dugo jedna pjesma ili jedno lice mogu biti zajednički jezik regije koja i danas voli reći da Lepa Brena 'sklanja granice', barem na jednu večer, jedan festival, jedan koncert.

Biti Lepa Brena gotovo da znači živjeti paralelni život s vlastitim mitom. To nije nešto s čime se nosite od jučer, no kako danas izlazite na kraj s tom dvostrukošću, između žene iz svakodnevice i monumentalne figure balkanske estrade? Jeste li s vremenom naučili razdvajati osobu koju živite od figure koju predstavljate ili ste ih, u nekom trenutku, i prestali razlikovati?

Čovjek s vremenom nauči živjeti s tim i jednostavno stalno unapređivati svoj posao. Ma koliko dugo da se bavite nečim, uvijek vam je negdje u glavi kako da to što radite bude još bolje. Danas je konkurencija velika, tehnologija napreduje brzinom svjetlosti i stalno vas tjera da pratite što se sve može napraviti drugačije, svježije.

Moram priznati, kad dođem na neko mjesto ovako kao gošća, iskreno uživam gledajući kako sve to funkcionira na visokom profesionalnom nivou. Sretala sam ljude koji su u svijetu filma, sporta, biznisa… i uvijek me fascinira isto: shvatite da su najveći, najuspješniji ljudi zapravo jednostavni, pitki, pristojni i disciplinirani.

Upoznala sam mnoge koji su osvojili i Oscare, i kad razgovarate s njima, shvatite da je njihova veličina zapravo u talentu i jednostavnosti. To me oduvijek oduševljava, ta ljudska toplina i skromnost, prirodna jednostavnost onih koji su zaista veliki, čak i kod ljudi koji su svjetski poznati. I onda nekako vjerujem u ono da se slični sličnima raduju.

Balkanska žena, u vašem slučaju, bila je i pop-ikona, i majka, i poduzetnica, i mit. Jeste li nekad ipak morali skrivati slabost, sumnju ili potrebu za povlačenjem, upravo zato što vas se percipiralo kao nepokolebljivu?

Normalno je da svatko od nas ponekad nosi sumnje u sebi. I ja sam ih imala, to je ljudski. Ali kako god neki projekt započnete i dovedete ga do kraja, tako s godinama steknete iskustvo koje vam daje veliku stabilnost. Kao kad dobijete pjesmu – dobijete melodiju i tekst, ali vaš je zadatak da toj pjesmi date dušu i život. Isto je i s filmom, samo što je to još složeniji proces.

To je lančana reakcija u kojoj svatko tko sudjeluje, od priče i sižea do svakog glumca, mora tom tekstu udahnuti život. U tome je veličina svakog uspješnog projekta: da svi daju najbolje od sebe. I zato ti filmovi osvajaju Oscare, zato pjesma zaživi među ljudima. To me uvijek podsjeti koliko je važno vjerovati u ono što radite i ići dalje, čak i kad imate sumnje.

Mijenja li se s godinama vaš odnos prema pjesmi? Kako zapravo znate da je neka pjesma baš vaša?

To je nešto što bih nazvala Božjim darom. Nije svaka pjesma za mene. Bilo je zaista mnogo njih koje su mi kompozitori donosili i koje sam pokušala otpjevati, ali na kraju shvatim da zapravo pripadaju nekoj mojoj kolegici. Dok smo radili u Grand produkciji, stalno su dolazile nove pjesme; naravno, i po profesionalnoj dužnosti morala sam znati kakve sve pjesme stižu jer smo ih željeli dati mladim pjevačima.

Često se događalo da ona koja dođe do mene, i za koju bi kompozitor volio da je ja snimim, na kraju ode nekoj mladoj pjevačici. Rekla bih: 'Ne, ovu pjesmu treba da pjeva baš ona!' Jer znala sam da će joj to biti odskočna daska da poleti svojim krilima u show business, svojim putem. Kad god sam to napravila, nikad se nisam pokajala.

Treba znati i dati, ne mora sve što stigne do vas biti za vas. Meni je to uvijek poseban osjećaj kad kažem: 'Ova pjesma pripada toj i toj pjevačici ili tom i tom pjevaču, njima će bolje leći nego meni.' I vrijeme pokazuje da sam bila u pravu, ipak sam u ovom poslu od 1982., što je zaista dosta godina. S godinama se taj poseban osjećaj sve više razvija: znate što je vaše, a što pripada nekome drugome. To vam je kao kad u izlogu vidite neku dobru haljinu – odmah osjetite sinergiju i znate da će vam lijepo stajati.

Kad pričate o pjesmama, puno je tu prisutno suosjećanja, empatije i drugarstva prema drugima u vašem poslu. Je li to nešto uobičajeno, je li tako bilo i vama kad ste počinjali?

Pa znate što, kad sam ja počinjala, bilo je to malo drugačije, svatko se borio da baš on dobije određenu pjesmu. Ali ja sam uvijek imala taj osjećaj da postoje one kojima baš ja mogu udahnuti život i da postoje one koje nisu za mene. Kao što su recimo pjesme 'Mile voli disko', 'Dama iz Londona', 'Hajde da se volimo', 'Ja nemam drugi dom', 'Luda za tobom' – to su pjesme za koje sam odmah znala: ovo je moje.

Smatram da ono što mi je kozmos dao, što mi je dala genetika, taj moj karmički put, znači i to da dam nekome nešto što je došlo kod mene, ali zapravo pripada drugome. Ljudima treba činiti, ljudima treba davati. Ako ne dajete, ne može vam se ništa ni vratiti. I sretna sam zbog svih tih pjesama koje sam poklonila; sve su postale hitovi kod drugih izvođača.

Još 1998. godine, kad smo Saša Popović, moj suprug Boba i ja pokrenuli Grand produkciju, željeli smo stvoriti nešto što će mladim ljudima koji dolaze na scenu dati šansu. Organizaciju koja će im pokazati koliko je važno da publika prepozna vašu kvalitetu, da snimite dobru pjesmu, da znate kako tu emociju prenijeti svojoj publici. To je divan, ali težak put. Ali kad ste pravi za to, ništa nije teško – tada ne radite jer imate radno vrijeme, već zato što želite usrećiti ljude. To je, po meni, jedina prava poanta toga da budete umjetnik, da budete pjevač.

Pročitala sam negdje, i volim vjerovati da je istina, da je Bog rekao kako mu je od svih umjetnosti najdraže pjevanje. Jer pjevanje ljudima daje pozitivnu emociju i ljubav: ako uspijete prenijeti tu emociju na publiku, to je pravo bogatstvo. Kao da ste svima dali mali psihološki tretman, kao da ste ih oslobodili briga. Svaki naš koncert za mene je takva terapija.

Dajete ljudima dobru energiju, ljubav, a zauzvrat dobijete njihovu ljubav i podršku. I trajanje je, vjerujte mi, jedina kategorija u koju zaista vjerujem: oni koji su na sceni bili iskreni, trajali su dugo i trajat će vječno. Čak i kad nas jednog dana više ne bude, ostat će naša pjesma, kao poruka dobre energije, zajedništva i ljubavi.

Danas vas očito privlače i neki novi glazbeni izazovi. Što vam znače te suradnje, poput one sa Senidah? Tu nije riječ samo o različitim glazbenim poetikama, nego i o susretu različitih generacija i osobnosti; koliko vas to danas veseli?

Jako me to raduje! Počela sam pratiti muziku otkad sam se rodila, 1960. godine, i odmalena je moja percepcija uvijek bila okrenuta muzici. Kao porodica smo pratili olimpijade, boks mečeve Beneša, Cassiusa Claya, gledali smo Euroviziju, Splitski festival, Opatijski festival, Beogradsko proleće, festival na Ilidži… Nekako smo uvijek upijali muziku iz cijele naše regije, razumjeli je, voljeli je. Obožavali smo i izvorne bosanske sevdalinke – moja majka je fantastično pjevala.

Posebno su mi u sjećanju ostali ti naši festivali jer su okupljali najbolje kompozitore, autore, pjevače koji su postali prave muzičke legende. Njihova muzika nikad neće nestati. Isto kao što svjetska scena od 60-ih pa nadalje ima svoje vječne evergrine, Beatlese, Led Zeppelin, Micka Jaggera i sve one koji su stvarali nešto novo, tako smo i mi ovdje imali svoje pratitelje i obožavatelje te muzike. I dandanas sve te pjesme imam spremljene, slušam ih, to me čini sretnom.

Danas dolaze neki novi klinci i baš sam sretna zbog toga; drago mi je što muzika stalno prolazi kroz promjene, dobiva novu krv. Vidjet ćemo za 20 godina što će od toga trajati, jer trajanje je za mene najvažnija kategorija. Posebno mi je drago što sam surađivala sa Senidah – kad nekoga upoznate uživo, tek tada vidite cijelu sliku te osobe. Ona je nešto originalno na našim prostorima i mislim da će njena muzika ostati, da ima tu trajnu vrijednost. Nas dvije smo se baš dobro upakirale, kako ja kažem, kad smo radile zajedno.

Često govorite o 'velikom spektaklu kulture' širom necjelovite Jugoslavije. Što vam znači taj regionalni 'kulturni krug', može li on danas imati snagu poput one iz 80-ih?

Ono što mi je žao… Žao mi je što se na našim prostorima nije radilo više dueta. Pavarotti je, naprimjer, napravio taj iskorak koji se meni uvijek sviđao – surađivao je sa svjetskim zvijezdama, pjevao njihove pjesme ili su oni pjevali operne arije s njim, i to je bilo fantastično. Kod nas je to nekako ostalo neiskorišteno, kao da je komplicirano jer, znate, kad netko živi u Zagrebu, netko u Sarajevu ili Makedoniji, a stalno smo svi na putu i nastupima, teško je to uklopiti. Ali vjerujem da smo ipak mogli više da smo se više povezivali, da smo više zajedno pjevali. Možda će ove mlade generacije koje dolaze više to raditi. Ako je mogao Pavarotti, možemo i mi.

Na našim prostorima stalno se govori o potrebi veće regionalne suradnje, ali istovremeno se svi nastavljaju zatvarati u svoje narative. Kako vi na to gledate, osobito u vrijeme u kojem svugdje jačaju nacionalizmi?

Nažalost smo na prostoru na kojem je sve to pomalo trusno, pogotovo kad su u pitanju informacije koje se stalno ponavljaju. Imali smo Drugi svjetski rat, pa opet, danas svi idu u Njemačku – da rade, da se odmaraju, da skijaju… Žao mi je što se riječ 'nacionalizam' toliko upotrebljava jer, u suštini, mi smo upućeni jedni na druge. Trebali bismo biti kompatibilni, dobri susjedi i prijatelji; te priče koje nas dijele jednostavno treba prestati gurati.

Ako imamo umjetnost koja spaja cijelu regiju – filmove, glumce, pjevače, sve ono što povezuje – zašto to ne gajimo? Pa pogledajte turizam, to je grana koja doslovno spaja ljude iz cijelog svijeta. Evo i Lopud to pokazuje: došli su ljudi iz Hrvatske, Bosne, Srbije, cijele bivše Jugoslavije, pa i šire. Jedan festival može okupiti sve – publiku i autore – i svi su dobrodošli. To je velika stvar.

Trebamo se fokusirati na ono što nas povezuje, a to su umjetnost, ekonomija, geografski položaj, ali i jednostavna ljudska pristojnost, cijeniti ono što vrijedi i voljeti ljude koji to stvaraju. Ljepše je družiti se s uspješnim ljudima, jer to su ljudi koji su u nešto uložili svoje srce. Oni sigurno imaju i strahove – hoće li nešto uspjeti, hoće li sve dobro završiti – ali uvijek daju svoj maksimum.

Ostave posljednji atom svoje energije, ljubavi i talenta da stvore nešto: pjesmu, koncert, sliku, film… I daju to ljudima na uvid, da vide kako će publika reagirati. Vjerujem da kad god radite srcem, iskreno i s puno energije, to pronađe put do srca drugih ljudi. I tako se, na kraju krajeva, bira i dobra pjesma.

Zanimljivo je da, bez obzira na to koliko nas politike razdvajaju, ljudi su zapravo jako zainteresirani jedni za druge i za priče onih drugih. Vidite li mogućnost da se u budućnosti taj krug ipak zatvori, da se opet približimo, surađujemo i budemo otvoreniji jedni prema drugima?

Naravno, naravno! Vjerujem u to. Nekad mi se čini da se preko medija previše forsiraju negativne priče, a to kod ljudi stvara strah. Mislim da smo mi na ovim prostorima, kroz genetiku i sve što smo naslijedili, upili i malo tog straha. Balkan je oduvijek bio trusno područje i svatko od nas nosi tu mrvicu straha da se neke teške priče ne ponove.

A danas, uz internet i televiziju, stalno gledamo kako rat može buknuti u trenu. Kao ženi, majci i osobi koja ovdje živi, nije mi lako gledati sve te slike i ne pomisliti – može li se to opet dogoditi i nama? Ali vjerujem da nove, mlade generacije, koje žele stvarati nešto svoje – i materijalno i kreativno – možda neće imati taj teret straha. Možda će oni znati kako ujediniti ovaj prostor, jer ako postoji Europska unija, zašto ne bi mogla postojati i neka naša, balkanska unija, kako god se zvala?

Važno je da budemo kompatibilni, da postoji robna i ekonomska razmjena, da prestanemo bacati riječi koje dijele i stalno najavljuju probleme. Mladi ljudi žele raditi, normalno živjeti i pomoći jedni drugima. Hoće da budemo civilizirani, da budemo dobri susjedi, a to je po meni suština, gdje god da odete u svijet: poštovati sebe i druge. To vam je kao u braku – prva faza je strast, druga ljubav, a ona najvažnija je da budete prijatelj jedno drugome. I u dobru i u zlu.

U Hrvatskoj je zanimljivo to da sve što dolazi iz Srbije u kulturnom smislu publika jedva čeka, dočekuje raširenih ruku. Istovremeno, koncert s nacionalističkim predznakom okupi u Zagrebu pola milijuna ljudi. Kako objašnjavate tu proturječnu sliku?

Možda ja i nisam prava osoba koja bi to mogla objasniti do kraja, ali mogu reći jedno: što se nešto više zabranjuje, to više postaje zanimljivo mladima. Kad se zabrani nečiji koncert ili ličnost, ta osoba automatski dobije dodatne poene kod mladih, jer nitko više ne želi da mu se nešto brani. To je, rekla bih, ključ onog što daje takav rezultat – jer zabranjeno uvijek postaje primamljivo. I drugo, kad imate takve pojave, to je zaista fenomen. Mislim da postoje mnogi fenomenolozi koji bi to mogli puno bolje objasniti od mene.

Vaš životni i profesionalni put obuhvaća nekoliko epoha, socijalističku Jugoslaviju, ratove, tranziciju, hiperkomercijalnu sadašnjost... U kojoj ste epohi osjećali najveću slobodu, ljudsku i umjetničku?

Vidite, ja ovaj naš prostor još uvijek doživljavam na onaj stari način. Osoba sam koja je nastala u Jugoslaviji i odgojena po moralno-etičkim uzorima koji su imali visok kredibilitet. Nekad na televiziji niste mogli vidjeti nikoga tko nije imao zaslugu da tamo bude. Isto je bilo i s novinama – u njima ste mogli čitati o poznatim i uspješnim ljudima iz show businessa, filma, sporta, politike, o ljudima koji su nešto stvorili, otvorili tvornicu, napravili posao vrijedan spomena.

Naravno, postojale su i trač-rubrike – mnogo toga je tu bilo stvarno, ali puno toga i izmišljeno, samo da bi se prodavale novine. Danas je sve to prešlo u digitalni format, pa na televiziji i društvenim mrežama možete vidjeti baš sve, i dobro i loše. Zato se pitam kako danas djecu i mlade uopće naučiti što je ispravno ako nemaju ozbiljne roditelje koji će ih učiti tome. Jer, vjerujte, i u bogatim i u siromašnim obiteljima vrijedi isto: dobro je dobro, loše je loše.

Nije garancija da će dijete iz bogate kuće biti uspješno i bogato. Možda će samo raspačkati kapital koji su stvorili roditelji. Porodica je ključna, edukacija je ključna. To je kao kad posadite mlado drvo – oko njega stavite dvije zaštitne daske, omotate ga krpom, zalijevate, njegujete. Isto tako djecu treba 'zalijevati' dobrim stvarima. Danas roditelji moraju pratiti što djeca gledaju, što čitaju na Facebooku i društvenim mrežama, što im je dostupno na televiziji, treba znati što je za njih, a što nije.

Isto je kao s drvetom – dok god ima mlade korijene, treba ga čuvati, a kad pusti snažan korijen, kad izraste stabilno stablo, tek tada može samo. Tako je i s djetetom: kao malo ptiče koje u gnijezdu čeka da nauči letjeti, da jednog dana odleti. Zato mislim da je osnovna ćelija društva, familija, nešto što moramo njegovati. Na kraju, ne znam pravi odgovor na to vaše pitanje, ali znam da danas sloboda, ako je želite, počinje u familiji i od toga kako gradite mlade ljude.

I dalje ste jedna od rijetkih osoba na prostorima bivše Jugoslavije čiji se kulturni kapital ne iscrpljuje ni u glazbi ni u medijima. Mnogi s tih prostora govore o 'vremenu koje se ne smije zaboraviti'. Kad govorimo o današnjem vremenu, što mislite, što je važno da ostane zapamćeno?

Nikada ne treba zaboraviti da smo nekad bili dobri susjedi, različiti na svoj način, ali povezani. Danas, u eri interneta, kad pogledate naš planet, granica gotovo i nema. Ljudi već pričaju o budućnosti u kojoj ćemo imati čipove u rukama – stavljati ruku na kasu u trgovini ili na granici, jer sve će biti umreženo.

Hoću reći, s ovim tehnološkim napretkom, s internetom i svime što on nosi, dobili smo možda 50 posto dobroga, a 50 posto onoga što možda nikad nismo trebali vidjeti. I teško je to sada zaustaviti. Sve me to podsjeća na one stare filmove o cyber svijetu, kao kad Arnold Schwarzenegger dođe da uništi kompjutor koji je previše ojačao i počeo vladati ljudima.

A zapravo bi ljudi trebali vladati sobom, biti plemenitiji, obrazovaniji i spremni prihvatiti različitosti onakvima kakve jesu. Moramo prihvatiti nove životne stavove mladih ljudi jer svijet je danas postao globalno selo. Ako ste obrazovani i talentirani, možete živjeti i raditi gdje god želite, u Japanu ili na Sjevernom polu.

Na ovom planetu uvijek će trebati ljudi koji su dobri, vrijedni, radišni i neopterećeni glupostima. A dobra serija, dobar film ili dobra pjesma nemaju pasoš. Umjetnost uvijek sklanja granice. Nadam se da će nove generacije shvatiti da je suština u tome koliko prostora imate.

Čini mi se da je solidarnost jedan od lajtmotiva i vašeg života. U vrijeme u kojem ste bili na vrhuncu karijere, prije raspada Jugoslavije, dok je cijela regija bila na rubu pucanja, istodobno je to bilo doba nevidljive solidarnosti. Je li to možda nešto što nam danas najviše nedostaje?

Iskreno mislim da i danas postoji doza solidarnosti i empatije, i da je među ljudima ona puno izraženija nego što se o tome priča u medijima. Mediji, čini mi se, često naprave neku selekciju, prave veliku buku oko svega što nas dijeli, a puno manje pokazuju koliko smo kompatibilni. I opet ću reći: ne treba baš svatko biti na televiziji. Televizija je kao netko tko sjedi s vama u dnevnom boravku, a u svoj dnevni boravak ne puštate baš svakoga.

Ali moj osjećaj je da se ljudi, ipak, u dubini, vole i poštuju. I to stalno vidim. Održala sam u Zagrebu pet koncerata, u Sarajevu dva, u Ljubljani jedan, putujem po čitavom svijetu, po Europi, Australiji, Americi, Kanadi… I gdje god dođem, pitanje je koju poruku nosite sa sobom. Moja je poruka uvijek ista: 'Hajde da se volimo.' To je moja najjača poruka. I, 'Ja nemam drugi dom'. Šaljem poruku mira, ljubavi i zajedništva, jer svima nama puno više odgovara mir nego sukob. Kad imate mir, ljubav i zajedništvo, imate i slobodu da radite, da stvarate nešto svoje, da se bavite poslom koji volite i da ga završite kako treba. To je jedina prava sloboda.

I znate, važno je da ono što ste vi započeli, što su možda vaši roditelji započeli, možete prenijeti dalje, da jednog dana to nastave vaša djeca, a poslije njih njihova djeca. To je pravi put: da znate da sve što ste uložili, vaš trud i cijeli životni vijek, neće nestati, nego će ga vaše dijete naslijediti. Da mu prenesete ljubav i vjeru, a ne strah da će se svakih 50 godina sve srušiti. Mislim da je to ono što svima nama treba.

Posljednjih ste godina nizom koncerata koje spominjete ponovno povezali glavne gradove bivše Jugoslavije, Beograd, Sarajevo, Zagreb, Ljubljanu… Što novoga radite, što sljedeće publika od vas može očekivati?

Ova godina mi je, iskreno, nekako godina u kojoj kao da ne nastaju pjesme koje su globalno dobre. Pogledajte svijet – čini mi se da nema albuma koji se izbacuju na onaj način na koji smo mi to nekad pratili. Ili ih možda ima, ali jednostavno to do nas ne dopire. Imam osjećaj kao da je nastalo neko vrijeme tišine, da što god da se napravi nema taj efekt.

Dobra pjesma, dobar album – to samo treba da se čuje, i gotovo. Onda je odmah na Spotifyu, na YouTubeu, svi je slušaju. A sada imam osjećaj da globalno ništa ne dolazi do srca, pogotovo na našim prostorima. Zato čekam svoju intuiciju. Uvijek sam se vodila time da radim nešto intuitivno, emotivno, kad osjetim da je baš taj trenutak pravi i da ljudima treba dati nešto novo: pjesmu, knjigu, film, neku lijepu priču.

Ali priču koja će imati suštinu. Znate, svaka pjesma govori o ljubavi, samo na milijun različitih načina. I to je po meni suština pjevanja i show businessa: pokazati ljudima da ih volite, a ljudi znaju cijeniti vaš trud i rad. Imam sreću jer znam koliko me ljudi stvarno cijene. Zato se uvijek trudim da ih nikada ne iznevjerim. Jer ljubav može trajati, ali i brzo izblijedjeti. A povjerenje… kad ga jednom izgubite, više ga nikad ne možete nadoknaditi. Zato na toj ljubavi i tom povjerenju radim vrlo senzibilno, sa svojom publikom.

I, za kraj, jeste li još uvijek 'glavna junakinja vlastitog filma'?

Da, naravno da jesam! Još uvijek na neki način držim čas i baš sam sretna zbog toga jer danas puno više uživam u svemu što radim. Imam novi tim, novu ekipu, to je neka svježa energija. I, što sam starija, sve više uživam u ovom poslu. Valjda je to zato što sam sada rasterećena, nemam više malu djecu koja idu u školu, pišu zadaće ili možda prebrzo voze auto. Sada se sve posložilo: svi su ozbiljni, stabilni, i mogu konačno malo i ja uživati, i u privatnom i u poslovnom životu.