Kad je prije dvadeset i pet godina s Borislavom Vujčićem i Lenkom Udovički zakoračio na Mali Brijun i među trnjem i korovom otkrio staru austrougarsku utvrdu, Rade Šerbedžija nije bio u potrazi za institucijom, niti je sanjao veliku kazališnu mašineriju. U vrevi ratnih i poratnih godina želio je tek jedan komadić svijeta još uvijek neukroćen pravilima i politikama, dovoljno daleko od kopna, ali dovoljno blizu onome što je tada mnogima nedostajalo: zajednički prostor za susret, razgovor i slobodu stvaranja.

Tako je nastalo Kazalište Ulysses. Otok, tvrđava, stijene pod zvijezdama, stari topovi i novi stihovi – prostor slobode i otpora, kako ga Rade i danas naziva. Ulysses nije samo pozornica pod vedrim nebom, on je, kako mnogi kažu, jedno od rijetkih mjesta u kulturnom prostoru regije gdje su se, u najturbulentnijim godinama, susretali oni koji su svijet gledali "s različitih obala", ali su i dalje vjerovali da umjetnost mora biti veća od granica. Vujčić je, nažalost, 2005. umro, a Rade i Lenka nastavili su čuvati Ulysses kao otok slobode.

U ovih četvrt stoljeća, Ulysses je bio dom Shakespeareu i Sofoklu, ali i generacijama glumaca i glumica, redateljicama i koreografima, glazbenicima i mladim autorima iz regije i iz svijeta, koji su na Malom Brijunu učili kako stvoriti kazalište koje nije ničija "institucija", nego živi organizam. Bio je, i ostao poligon za poetske večeri, koncerte pod mjesečinom, predstave koje se igraju i kad krene kiša, dok publika u kabanicama ostaje sjediti do zadnje replike. Lenka je svih tih godina ostala Radin ravnopravni sudrug na tom putovanju, partnerica, redateljica i glas koji je gotovo sve Ulyssesove predstave vodio od početka do kraja.

A sam Rade? I danas, u 79. godini, ponekad je Lear, ponekad je Kreont, ponekad samo čovjek s gitarom u ruci, koji između jedne probe i druge, kako kaže, najradije lovi ribu, igra briškulu i druži se s obitelji i prijateljima. Iza njega je sve: pozornice u Beogradu i Zagrebu, Hollywood i filmovi koji su ga stvorili: ponajprije Prije kiše Milče Mančevskog i svih pet filmova Živojina Pavlovića u kojima je igrao glavne uloge; rad s redateljima kao što su Stanley Kubrick i Francesco Rossi, pjesme Arsena Dedića, studentske vježbe na Akademiji, mirisi soli u Puli... i sve to stalo je u glas koji, kako kaže, ne pripada nikome osim njegovoj duši.

U povodu 25 godina Kazališta Ulysses s Radom Šerbedžijom razgovaramo o onome što ostaje kad nestanu aplauzi: o slobodi, otporu, glasovima koji ne šute i suzama koje, kako kaže, "vise u mraku kazališta poput stalaktita", nevidljive ali prisutne.

Kad ste s Borislavom Vujčićem 2001. pokrenuli Ulysses, jeste li razmišljali dugoročno ili ste jednostavno slijedili osjećaj tog trenutka?

Kada smo te davne 2001. godine Borislav Vujčić i ja otkrili Tvrđavu Minor na Malom Brijunu, ona je tada bila potpuno zarasla u trnje i korov. Održavali su je Ivica i Milka Bulant, koji su bili domari na otoku i jedini stanovnici u svojoj malenoj kući pokraj mola. U početku nismo imali nikakav plan da ondje stvorimo kazalište. Opijeni ljepotom te stare austrougarske vojne utvrde, htjeli smo toga ljeta odigrati samo Shakespeareova Kralja Leara.

Ali nakon uspjeha predstave, sama se od sebe nametnula ideja da nastavimo s novim naslovima, i tako je zapravo nastao naš Teatar Ulysses. Velika je stvar da smo otkrili jedan od najljepših prostora za kazalište na otvorenom, ali još je veće čudo da smo, unatoč skromnoj podršci ministarstava i donatora, uspjeli svih ovih 25 godina održati kazalište živim i na visokom umjetničkom nivou.

U ta ste dva i pol desetljeća prošli kroz nekoliko različitih društvenih i političkih ciklusa, i osobno, i kao umjetnik, i kao javna figura. Kako vam se u tom vremenu mijenjao odnos prema gledatelju, ne samo kao prema nekome kome se obraćate, nego i prema tome tko je zapravo ta osoba koja vas gleda, sluša, prati?

Od samoga početka, kada smo napravili našeg Kralja Leara i kad su nam na otok došli stari prijatelji, ali i mnogi znatiželjnici, znali smo da će to biti jedna teška bitka. Dovoljno sam toga iskusio u životu da znam da ne postoji umjetnik ni umjetnost koja se može svima dopasti. Tako samoljubivi mogu biti samo provincijalci. Umjetnost koju ovdje stvaramo, čini se da ima svoju publiku. Ona je naš najvjerniji mecena i na neki način ona određuje smjer kojim se naš repertoar kreće.

Ta naša interakcija uspješno traje sve ove godine. Nikada neću zaboraviti kada je na jednu od naših izvedbi Sofoklove Antigone, po oblačnom vremenu, došlo stotinjak najhrabrijih. Predstava je krenula, ali nas je nakon pola sata snažan pljusak prekinuo. Ljudi su navukli kabanice i ostali sjediti na svojim mjestima. Kad je kiša prestala, nastavili smo igrati predstavu. Nitko se nije digao i otišao. Zatim je kiša opet počela padati, a oni su i dalje sjedili. I mi smo nastavili igrati, potpuno mokri.

Onda mi je Ljuština dao znak da prekinem, bojeći se da nas ne udari zalutali grom, i bio je u pravu. Prekinuo sam predstavu, a oni su nas dugo, dugo nagrađivali pljeskom. Onda smo se, onako pokisli, pomiješali s publikom u hodnicima Tvrđave Minor i svi zajedno pili vino i pivo iz papirnatih čaša, pjevajući pjesme. Bila je to jedna od najljepših večeri na našoj Tvrđavi, koju nikada neću zaboraviti.

Ulysses je nastao kao prostor slobode, ali i kao svojevrsna reakcija, na sustav, na isključenost, na okolnosti. Kako tu slobodu čuvate i danas, unutar kazališta koje ste sami stvorili, i kako se nosite s hijerarhijama koje kazališni svijet nužno nameće?

Imamo stalnu ekipu vrhunskih umjetnika, od Nigela Osborna, Staše Zurovca, Bjanke Adžić Ursulov, Željke Udovičić, Davora Rocca, Denija Šesnića, Andreja Hajdinjaka, pa sve do naših glumačkih veterana poput Ksenije Marinković, Katarine Bistrović, Ozrena Grabarića i mnogih drugih velikih imena hrvatskog kazališta. Upravo oni, svojim umijećem i predanošću, svih ovih 25 godina pomažu Lenki, meni i Dušku Ljuštini da naš brod Ulysses plovi slobodno i punim jedrima.

Dovoljno smo daleko od kopna da imamo privilegij uživati u ovoj oazi stvaralačkog mira i kreativnosti. Nismo ovisni ni o kome i naša se sloboda potvrđuje u svakom našem projektu. Na ovome otoku vladaju ljubav i prijateljstvo, i upravo su oni osnovni pokretači naše umjetnosti. Zahvaljujući njima i toj vjernoj zajednici, Ulysses i danas ostaje prostor slobode i autentičnosti, unatoč svim izazovima i vremenima u kojima živimo.

Vaš se glas već desetljećima prepoznaje ne samo po glumačkom autoritetu, nego i po onome što izvan pozornice simbolizira – jednu vrstu moralne ili čak političke prisutnosti. Je li vam ta simbolička uloga, da budete neka vrsta 'savjesti' u javnom prostoru, ponekad možda i teret?

Albert Camus, veliki francuski pisac i filozof, rekao je da je svaki čovjek poslije četrdesete odgovoran za svoje lice. U našoj profesiji, ja bih dodao – i za svoj glas. Glas je zvuk tvoje unutrašnjosti, govor tvoje duše u nekom smislu. Moj glas je moje ime. Ali moj glas je i moj usud. Arsen Dedić je imao glas koji se najviše od svih pjevača prepoznavao i ni na koga nije sličio.

Ja sam svoj glas, na neki način, sam stvorio. U mladosti sam vježbao po metodi Cecily Berry, direktorice scenskog govora u Royal Shakespeare Companyju u Stratfordu. Pohađao sam njezine tečajeve, a kasnije sam stvorio i vlastite vježbe, primjenjivao njezinu metodu i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje sam predavao scenski govor i glumu. Zahvaljujući tim vježbama, moj ošit je još uvijek čvrst i gibak i još uvijek mogu bez muke savladati i velike pozornice.

Često vas se percipira kao nekoga tko je uvijek bio “među svojima”, a nikada sasvim pripadao, ni jednom jeziku, ni jednoj sredini, ni jednoj političkoj ili kulturnoj matrici. Je li ta pozicija usamljenička, ili možda ipak na neki način i oslobađajuća?

O sebi ne mogu, a i ne želim govoriti. Znam da sam nekim svojim postupcima znao nervirati one koji su predstavljali vlast u državama u kojima sam živio, ali to je moj put, koji nikada ne bih mijenjao. Trudio sam se uvijek biti na strani pravde i istine. To se ponekad teško odražavalo na moj život i život moje obitelji, ali to je put kojim me vodi moja savjest. To je moj izbor i ne želim ga, niti mogu, mijenjati.

Ponovno, po tko zna koji put, citiram Miroslava Krležu: ‘Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac, odnosno umjetnik, mora biti u neku ruku disident, pa čak i defetist u odnosu na naciju i identitet, na vlast i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao ponovo od njega otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta.’ Vjerujem u to. Ta pozicija, koliko god ponekad bila usamljenička, zapravo me i oslobađa. Daje mi prostor da uvijek ostanem svoj, i nikada do kraja ničiji.

Kada govorimo o kulturnom prostoru bivše Jugoslavije, često koristimo izraz ‘regija’. Vi ste uvijek zračili nekom, ako tako mogu reći, jugoslavenskom tugom i veličinom. Što za vas danas znači ta ideja regiona; postoji li to još? Je li Ulysses u nekom smislu posljednji relikt vremena koje više ne postoji?

Ljudi koji se bave ispisivanjem povijesti često je, na svoj način, svjesno redigiraju. Historijske činjenice brišu se i prepravljaju, a slika svijeta uređuje se po želji onih koji je pišu. Tako se događa da mnoge istine ostanu prešućene i zaboravljene. Jednoga dana nove generacije možda više neće imati pojma što je to bila Titova Jugoslavija. Neće znati tko su bili partizani, niti tko je zapravo bio žrtva, a tko dželat u Drugom svjetskom ratu.

Neće znati ni za mnoge dobre stvari po kojima je ta nekadašnja socijalistička zemlja bila pozitivna – besplatno školovanje, besplatno zdravstveno osiguranje, činjenicu da nije bilo nezaposlenosti ni sirotinje na ulicama, niti prizora jadnih beskućnika koji u očaju kopaju po kantama za smeće da bi prehranili sebe i djecu. Nitko se više neće sjećati da je Jugoslavija bila prvak svijeta u košarci, rukometu i vaterpolu.

Ali ne želim više pričati o tome. Tu su zemlju upropastili i uništili oni isti koji danas pljačkaju svoje nove države, pohlepni pojedinci koji u ovom neokapitalizmu ponovo uništavaju sve oko sebe, bogateći se na neprimjerene načine i ne brinući za budućnost svog naroda. Gorko i gotovo proročki danas odjekuju stihovi velikoga hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića u pjesmi Moj grob: Niko da ne dođe do prijatelj drag i kada se vrati nek poravna trag.

Ove godine ponovno nastupate u Antigoni, predstavi koja Sofoklovu dramu povezuje s traumama suvremenih ratova. Kreont nije samo povijesni simbol, nego i prepoznatljiva figura današnjeg svijeta. Tko su Kreonti našeg doba i vjerujete li da će istina o njima jednoga dana ipak izaći na vidjelo?

Odgovorit ću vam na to još jednim citatom, velikog pjesnika Aleksandra Tihonova: Naš vijek će proći – otvorit će se arhivi… I sve ono što bijaše skriveno od nas, sve ono što u Povijesti od laži živi, pokazat će svijetu i slavu i užas… Bogova raznih potamnjet će lik… Koliko bijede skrivao je vijek… I samo onaj tko bijaše doista velik, ostat će velik zauvijek…

A kazalište, ima li još uvijek moć da nas probudi?

Današnje kazalište, kao i današnji filmovi ili knjige, zapanjeno pokušava upaliti te zadnje sirene da probudi ovu suludu lokomotivu koja naš svijet vozi u propast. Ali buka je sve zaglušnija i ne čuje se glas razuma. Bojim se da nema nikoga tko bi na vrijeme povukao kočnice te poludjele lokomotive koja nas sve skupa vozi u ništavilo. Može nas spasiti samo neka nova, pametnija mladost… ili ni nje više nema dovoljno.

U programu Ulyssesa ove godine veći je prostor dan upravo mlađima i novim poetikama. Kako danas vidite svoju ulogu – kao onoga tko drži okvir, prepušta prostor ili se svjesno povlači?

(Smijeh) Od svega toga pomalo! I kao netko tko drži okvir ovoga kazališta, i kao izvođač, ili prisutna savjest staroga Leara. I kao čovjek koji svjesno prepušta prostor svojim mlađim kolegama i kolegicama, a najradije bi u isto vrijeme lovio ribu i igrao briškulu i belot dok moji mladi prijatelji skaču po toj tvrđavi po kojoj sam i ja godinama skakao. Ali u svakom slučaju tu sam da uvijek pomognem savjetom, i neću se uvrijediti ako me jednoga dana prestanu i slušati. (smijeh)

Glumački ste prošli sve, od klasičnih tekstova do autorskih projekata, od holivudskih uloga do poetskih večeri. Danas, kad više ne morate ništa dokazivati, što još želite?

Ja nikada nisam ni želio nikome nešto dokazivati. Cijeli sam se život, baveći se umjetnošću, uglavnom samo pitao. Pitanje je samo koliko ću još dugo moći bivati radoznao prema životu i svemu što me okružuje. Ali dogovorio sam se s mojom Lenkom da, kad se to jednom dogodi, stavi mi nježno ruku na rame i povede me u šetnju kraj mora…

Vaš put je impresivan, ali postoji li nešto za čim ipak žalite, nešto što ste svjesno propustili ili ostavili za kasnije?

Ja nisam sebičan čovjek. I zato ni svoje mnogobrojne greške, koje sam sigurno činio u životu, ne želim opravdavati niti ispravljati. Neka stvari idu svojim tokom, rekao bi Hamlet, zar ne?

Kazališni svijet, kao i svaki drugi, ima svoje tenzije, hijerarhije, pozicije moći. Kako ste se s vremenom naučili nositi s tim mehanizmima?

Čitav je kazališni stroj jedan vragometan misterij, pun magije i dinamita, govorio je Krleža. Ja nikada nisam bio na važnim funkcijama u kazalištima ili umjetničkim institucijama. Ali bivao sam nekoliko puta kralj na pozornici, i samo sam tada imao vlast. Iz Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske isključen sam u travnju 1991. godine, pod obrazloženjem da više od tri mjeseca nisam igrao predstave na hrvatskim pozornicama. Nikada me poslije nitko nije pozvao da opet postanem član toga udruženja. Ali zato sam član Američke akademije za znanost i umjetnost.

Dugi niz godina gradili ste put izvan institucija, dok su vas mnogi ignorirali ili isključivali. Danas vam ti isti ljudi odaju priznanje. Kako gledate na taj preokret, pamtite li ili opraštate?

Smrtan čovjek prolazi kroz život onako kako mu je sudba odredila. I, u svakom životu ima uspona i padova. Ponekad je čovjek sam sebi krivac za neuspjehe, kao što je ponekad samo on zaslužan za svoje uspone i uspjehe. U mome životu bilo je toliko svijetlih trenutaka da je gotovo neka vrsta pravde da me snašlo i nešto nevolja, premda ih nisam svojim postupcima zaslužio.

Ljudima koji su me nepravedno napadali ili čak mrzili – opraštam. Ne zato što sam neki miroljubiv i popustljiv čovjek, nego zato što razumijem da u velikim povijesnim događajima i nesrećama ljudi lako izgube razum i teško gospodare svojim osjećajima. A ljudska mržnja je nešto zbog čega više pate oni koji mrze, nego oni koji su predmet njihove mržnje. Mržnja je nešto što je potpuno strano mome biću.

Kad niste na pozornici, pred kamerom ili publikom, postoji li još uvijek neki dio vas koji nije ničiji, koji nije obilježen očekivanjima i ulogama?

Između života na sceni i pravoga života, uvijek izabirem život. I zato je u meni još uvijek mnogo toga što ne pripada nikome, što je samo moje i što dijelim sa svojom Lenkom, svojom djecom i svojim unucima. I s prijateljima, kojih nije malo.

Kako izgleda vaš idealan dan kad nema kazališta, politike, intervjua, javnih nastupa – samo vi?

Samo ja, moja familija i najbliži prijatelji. Tenis, ribolov s mojim Adijem, briškula i belot, dobri restorani... I ništa više i ne treba.

Što biste voljeli da ostane iza vas, kad nestane glas i svjetla pozornice?

Sve moje riječi, svi stihovi i pjesme koje sam u teatru izgovorio, nestat će zauvijek sa zadnjim gledateljima koji su ih za života slušali i pamtili. Umjetnost glume je takva, prolazna i nestvarna… Nakon nas, u kazališnim dvoranama, u onom prostoru mraka iznad pozornice, ostaju, kao ledeni stalaktiti, zaleđene neke suze glumica i glumaca. Možda će među njima biti i poneka moja suzica. Nadam se.