Knjigu je 2021. godine objavio nakladnik OceanMore, a ove se godine 'Moja dota' našla među pet finalista za tportalovu nagradu za najbolji domaći roman.

Nora Verde (1974.), aka Antonela Marušić, na književnu je scenu stupila 1994. knjigom poezije 'Sezona bjegova'. Autorica je proznih knjiga 'Posudi mi smajl' (2010.), 'Do isteka zaliha' (2013.) i 'O ljubavi, batinama i revoluciji' (2016.). Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama te prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Jedna je od pokretačica feminističkog portala Vox Feminae. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

U središtu njezina romana 'Moja dota' prkosna je djevojčica koju pratimo od početka 1980-ih, kada u žutim bermudama, s frizurom na princa Valianta i Martijem Misterijom u torbi putuje iz Splita u Velu Luku, gdje provodi ljeta kod voljene babe. Idilične dane s babom, ispunjene kućanskim poslovima, pjesmom i pričanjem priča narušava barbina prijeteća prisutnost, a s prolaskom godina djevojčicu sve više opterećuje osjećaj nepripadnosti svojoj radničkoj i težačkoj obitelji. Rastrgana između grada i otoka, standarda i dijalekta, ženske i muške rodne ekspresije, u obrazovanju i pisanju traži put prema slobodi i samostalnosti.

Uoči svečanog proglašenja dobitnika 15. tportalove nagrade 14. lipnja, popričali smo s autoricom.

Intervjue s ostalim finalistima književne nagrade tportala čitajte na ovoj poveznici.

'Moja dota' vaša je peta objavljena knjiga i prva u kojoj je djetinjstvo glavna tema. Iako nije riječ o autobiografskome romanu, on se svakako čita kao autofikcijsko istraživanje ishodišnih prekretnica koje djevojčicu oblikuju u djevojku, ženu, osobu kakvom će postati. Je li pisanje o djetinjstvu svojevrsni eskapizam, nostalgija, pokušaj suočavanja s traumama, ili pak nešto treće? Iz čega je ovaj roman izniknuo?

- 'Moja dota' roman je koji je, još dok se nalazio u skici, iznikao iz potrebe da napišem vlastitu knjigu o zavičaju i Mediteranu te o svemu onome što je obilježilo moje odrastanje u 80-im godinama na otoku s kojega potječem. Eskapizam i nostalgija nisu bili pogonsko gorivo za rad na tekstu ovog romana, dapače - većina materijala proizašla je iz želje da napišem priču o formiranju svojeg bunta, prkosa, o postajanju osobom kakva sam danas. Suočavanje s prošlošću jedan je od najčešćih motiva koji pisce i umjetnike pokreću u stvaranju i tome je teško proturječiti. No, 'Moja dota' izniknula je i iz jedne stare bilježnice u koju sam zapisivala kratke crtice-sastavke kao dijete i koju sam kao djevojčica vukla svugdje sa sobom. Nisam je sačuvala, no utvaram sebi da se još uvijek pomalo sjećam njezina sadržaja. I mislim da je sadržavala gotovo esencijalne sastojke koje sadrži i Dota: prkos, ljutnju i nježnost glavne protagonistice. Izgubljenu bilježnicu rekreirala sam na neki način u tekst romana. I to je svojevrsna pobjeda nad zaboravom.

Od prve prozne knjige iz 2010., 'Posudi mi smajl', krećete se trasom svojevrsnog dvostrukog identiteta novinarke Antonele Marušić i autorice Nore Verde. Dobitnička kombinacija ili kompromisno rješenje? Možemo li pobjeći vlastitoj biografiji kroz umjetnost, književnost? Može li književnost poslužiti u nekoj vrsti procesa samodefinicije, ili 'izmišljanja', rekreiranja sebe?

- Moje literarno ime nije nastalo kao strategija bijega od vlastite, građanske biografije. Kada pišete o queer temama, u društvu u kojemu nema takve književne tradicije (ili je izuzetno oskudna), stvaranje literarnog imena ukazuje se kao otvaranje vlastitog unutarnjeg prostora koje vam je za pisanje potrebno. Sloboda i samoosnaženje koji su došli iz tog novog imena otvorili su mi čist i nov prostor u kojemu sam dobila priliku stvarati slobodnije i nesputanije. Naši identiteti su često višestruki, kompleksna smo bića, i to čak nije povezano s tim bavimo li se profesionalno ili amaterski umjetnošću ili ne. U vrijeme mog početka predstavljanja pod tim imenom od dijela naše LGBTIQ zajednice kritizirana sam za skrivanje 'u ormaru', nije se previše čekalo sa zaključcima, pa sam i ja sama žurila da se pravdam i sebi i radoznalim novinarima objašnjavam svoje odluke. A nema ništa gore od pisca i umjetnika koji pokušavaju zadovoljiti parametre drugih, pa taman i tu drugi bili pripadnici njegove supkulture i izabrane obitelji. U svojim ranim godinama u tome sam griješila, danas su mi neke moje odluke i ponašanja iz tog vremena mnogo jasnija.

U 'Mojoj doti' djevojčica Nela jukstaponirana je obiteljskome i društvenome nasljeđu koje joj rođenjem pripada, a u kojemu je ona na neki način uljez, stranac. Kad razoriš ono što te sputava, dobro je znati čime to namjeravaš zamijeniti (…) kako bi ostalo išta vrijedno življenja, upozorava Sally Rooney. Je li potpuno 'oslobođenje', izlazak iz okova vlastite klase i porijekla, istinski moguće? Jeste li uspjeli pronaći nešto što bi moglo učinkovito poslužiti kao ono što Rooney naziva flasterom koji se može nalijepiti preko 'rane prvobitnog porijekla'? Je li moguće pronaći pripadnost drugdje?

- Nije, naravno da nije. Pogotovo je jako teško izaći iz vlastite klase. Specifičnost mog životnog puta je što sam od najranijeg djetinjstva bila okružena bogatijima i utjecajnijima, pa me svijest o klasnim nejednakostima snažno obilježila od samih početaka školovanja, i kasnije studiranja. Međutim, unatoč profesionalnim uspjesima koje sam postigla, još uvijek sam zapravo siromašna i na mnogo sam načina 'uljez' među tom srednjom klasom. Netko bi mogao reći da sada i ja pripadam toj klasi, koja nakon svih mijena kojima je bila izložena, i dalje postoji. Oni me čitaju, hvale ili kude, plaćaju, pozivaju ili ne pozivaju na festivale, živim kao podstanarka u njihovim stanovima. I da, mnogima od njih sam doista zahvalna jer su svjesni vlastitih privilegija i jer mi daju prostor da pišem, govorim i radim. Tada se uspostavi ona dugo sanjana, toliko puta manifestno i teorijski prizivana solidarnost. Onda sve zadobiva viši smisao: i pogrbljeno sjedenje za računalom u kasne sate, grozničavo premišljanje oko draftova rukopisa, poslovično razdiruće sumnje u vrijednost napisanog, (polu)negativne kritike, mršavi feedback, zakašnjeli i bezobrazno niski honorari…

Na koricama romana uspoređuju vas s Annie Ernaux. Ernaux piše izravno i jasno, ne opravdavajući se niti objašnjavajući; njezine su knjige gotovo poput psihoanalitičarskih studija u kojima ona svoj svijet promatra iz pozicije terapeuta, kao da pokušava taksativno obuhvatiti iskustveno samim činom pisanja. Može li književnost u potpunosti obuhvatiti iskustveno ili nešto ipak uvijek promakne?

- Ovisi kako pišemo, što nas u tom procesu vodi. Neki pisci pišu da bi se igrali, ulaze u tuđe kože i živote, u fikcionaliziranim svjetovima se osjećaju najbolje. I pritom jednako koriste obilate porcije vlastitog iskustva jer svakom izmišljenom protagonistu dali smo neki dio sebe ili ljudi koje smo poznavali. Nemoguće je u tekstu uhvatiti sve kompleksnosti života i jednog ljudskog iskustva. Ernaux je slučaj za sebe, međutim i ona iz romana u roman odabire određene životne dionice i dijelove vlastitog i kolektivnog iskustva. Posve je sigurno da, primjerice, postoje mnogi aspekti njezine biografije o kojima nikad neće odabrati pisati, jer joj tematski i motivski nisu važni.

Nora, glavna junakinja Ibsenove 'Lutkine kuće' po kojoj ste si dali umjetnički pseudonim, nastoji ne biti samo 'lutka' – ona se bori za pravo da bude samomotivirano ljudsko biće u muškome svijetu. Iako je sebe odbijao definirati kao feminista, Ibsen je tu dramu pisao kako bi upro prstom u činjenicu da je ondašnje društvo jedno isključivo muško društvo, 'sa zakonima koje su pisali muškarci, i sucima i tužiteljima koji žene nastavljaju promatrati isključivo s muškoga stajališta'. Zašto vi pišete?

- Pišem da bih komunicirala, da bih izašla iz vlastite glave i ušla u polje u kojemu sam kadra promijeniti točku gledišta na vlastitu egzistenciju i svijet oko sebe. Književnost mi je nužna i da bih preslagivala vlastiti emocionalni krajolik, omekšala krute koordinate svojeg unutarnjeg svijeta i vidjela svoju prošlost i događaje u njoj drugačijima. Dobra stara 'staviti sve na papir' nekada donese barem kratkotrajno olakšanje i iluziju, međutim, ono što me raduje najviše su čitatelji. Najvrijednije što mi je pisanje donijelo su ljudi.

Nakon što je u 'Lutkinoj kući' svoju glavnu junakinju naveo da pobjegne od kuće, Ibsen se okrenuo promišljanju što bi bilo da je ona ostala kod kuće – rezultat su 'Duhovi'. Što bi bilo da je Nela/Antonela 'ostala kod kuće'?

- Da je Nela ostala kod kuće, vjerojatno bi na sve načine pokušala zatomiti svoj rodni identitet, živjela bi skrivajući ga od svoje okoline, zaposlila bi se u osnovnoj ili srednjoj školi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, možda ušla u bračnu ili kakvu drugu zajednicu s muškarcem, živjela dvostruki život. Onda bi se za kojih 3, 5 ili 10 godina razvela, pa bi krenula nanovo osmišljavati svoj život. Malo se šalim. Međutim, da je Nela kuću stvarno imala, možda bi se nekud i poželjela vratiti. Živjeli smo uvijek u iznajmljenim stanovima, opcija povratka u takozvanu toplinu doma bila je samo prazna sintagma koja za mene nije imala stvaran učinak. U redu, vraćamo se ljudima, ne nužno stambenom prostoru, ali ja sam iz Dalmacije otišla zbog visoke razine homofobije i nemogućnosti da se tamo seksualno i rodno izrazim. Dakle, nisam bila prihvaćena u obitelji, ni u široj društvenoj sredini. Na odlazak sam bila primorana. Nadam se da nove i mlađe generacije neće morati odlaziti iz svojih gradova da bi živjele slobodno.

Identitetski sklop glavne protagonistkinje 'Moje dote' neodvojiv je od tijela – ženskog tijela koje je njezinu babu zauvijek zarobilo na otoku unutar zadane stereotipne društvene uloge. No, vašu junakinju nije. Znači li to da se u međuvremenu naše društvo ipak donekle promijenilo, postiglo neke pomake? Što je potrebno da bi se to doista dogodilo? Koju dotu, možda i nesvjesno, nastavljamo u teškim koferima prošlosti vući sa sobom u budućnost?

- Jesmo li se promijenili? Teško je dati odlučan, jednoznačan odgovor. Jedan set problema prerastemo, no on se preruši u neki drugi, naizgled drugačiji, da bi poslije nekog vremena osvijestili da su određeni obrasci života, mišljenja i emocionalne prtljage samo promijenili oblik. Neporecivo je da danas u Europi i na Mediteranu živimo znatno drugačije ženske egzistencije nego li je to bio slučaj s našim majkama i bakama, međutim pritisak na izborena prava je snažan i kontinuiran. Nije teško pronaći primjere, pogledajmo samo što se danas u državama 'naprednog' Zapada događa s reproduktivnim ženskim pravima, pravom na pobačaj, radničkim pravima, pravom na dostupno stanovanje. Naime, nisam sklona radnička prava odvajati od ravnopravnosti spolova, manjinskih i prava etničkih skupina, zelenih politika. Lezbijki koja ima pravo na bračnu partnersku zajednicu ono ne znači previše ako je ekonomski deprivirana i živi na rubu siromaštva.

Prema Duginoj mapi Europe za 2022., neke zemlje bilježe pad prava LGBTIQ osoba, u nekima je prisutna opasnost od instrumentalizacije LGBTIQ prava u političke svrhe, Hrvatska stagnira. Javni je diskurs prepun gotovo histeričnih rasprava o različitim identitetskim kategorijama, no čini se da malo tko doista zna jasno artikulirati od čega se sastoje te kategorije, kako su nastale, kojoj služe svrsi. Vi pišete sa svjesnom političkom svrhom… Je li i dalje moguća ozbiljna politička akcija?

- Voljela bih vjerovati da je, i voljela bih da vjeru u nju ne gubim prečesto. Čini mi se da se u posljednjih deset godina ozbiljna politička akcija doista počinje formirati u zapadnim društvima, okorjelima u komodifikaciju i konzumerizam. Kritiku upirem i prema samoj sebi u malim, svakodnevnim, ali i izvanrednim situacijama. Kada govorimo o LGBTIQ pravima u zapadnim društvima, još uvijek traje odlučna borba aktivista i aktivistkinja za jednaka prava LGBTIQ obitelji i djece, životnih partnera. Nekada s uspjehom, nekada po korak-dva unatrag, ta prava primiču se onoj željenoj razini zakonodavne, ali i u praksi provedive jednakosti u kojoj je moguće živjeti ono što je zakonom propisano. Priželjkujem da se u Hrvatskoj i regiji formira snažnija i brojnija borba za radnička prava.

Koja je u tome uloga književnosti? Svetlana Aleksijevič književnosti pristupa kao pokušaju da opravda čovjeka; Kafka je rekao kako 'knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama': po njemu, 'potrebne su nam knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od sebe, kao da smo se našli protjerani u šumu daleko od svih, poput samoubojstva.' Što je za vas književnost?

- Pred tim 'velikim pitanjima' ukočim se poput srne pred farovima terenca u vlasništvu nekog domaćeg poduzetnika ili tajkuna. Teško da ću ja, nakon stoljeća postojanja pisane riječi, uspjeti iskovati neku poetički novu (s)misao o svrsi književnosti. Dok sam još bila tinejdžerka voljela sam takve rečenice, poslije sam, naravno, shvatila da u ovo pitanje svaki pisac upisuje vlastiti način nošenja sa životom i književnim tekstom. Jednokratno upregnuta u ovaj zadatak mogu samo reći da je književnost za mene bila pojas za spašavanje u najranijim danima, kada nitko u mojoj blizini, nitko odrastao, nije mogao i znao odgovoriti na pitanja koja su me mučila. Kad moraš sam, uzmeš papir i kreneš u obračun s prošlošću, stvarnošću, negativnim emocijama… Jedno je sigurno; nisam se pisanjem počela baviti iz puke želje za njegovanjem svoje pismenosti i izražavanja ili potrebe da se vanjskom svijetu potvrdim kao umjetnica. Čini mi se da se to nekako i vidi u mojim prozama, ne otkrivam toplu vodu.

Angažirana ste autorica, novinarka i aktivistkinja za ženska i LGBTQ prava, što drugim riječima znači da vas se automatski svrstava u ladice s etiketama feminističke borbe i queera. Ograničava li vas to? U tom smislu, tko su vaši/e intelektualni prethodnici/e, vaši uzori? Čiji je glas za vas – 'norma'?

- Da najprije raščistimo s jednom stvari: nemam ništa protiv tih 'ladica' s etiketama feminističke borbe i queera. Bogata je to i vrijedna tradicija, prepuna sjajnih autorica i autora. Kao autorica sam rasla i razvijala se čitajući spisateljice poput Marguerite Duras, Arundhati Roy, Margaret Atwood, Virginije Woolf, Dubravke Ugrešić, Elene Ferrante, i autora poput Vladana Desnice, Ivana Slamniga, Miroslava Krleže, Marcela Prousta. Ne mogu reći da je itko od njih u pravom smislu riječi moj uzor, no njihove su me knjige pratile kroz desetljeća postajanja spisateljicom i u toj nakani ohrabrivale i jačale.

Francuski pisac Edouard Louis, s kojim vas također uspoređuju, piše, kako je rekao, kako bi dopro do istine, pri čemu mu namjera nije time kazniti svoje opresore već razotkriti nasilne sile na djelu u društvu, čime pokazuje da su 'zločinci' u jednakoj mjeri žrtve koliko i same njihove žrtve. Slažete li se da je potrebno biti blagonaklon prema svojim 'opresorima'? Trebamo li imati razumijevanja za ljude čak i kada čine stvari koje ne razumijemo i koje druge ljude bole i obespravljuju?

- Pisci nisu suci ni pripadnici represivnih sila države, da bi doista mogli kazniti nasilnike i zločince. Pisac nije sudac čak ni onda kada vas svom silom svojih spisateljskih strategija koje u tekstu primjenjuje nastoji uvjeriti da bi želio tako postupiti. Osveta književnošću je zapravo pokušaj da se razumiju mehanizmi patnje, nasilja, preživljavanja, otpora. Uspostaviti pravdu u životu i tekstu nisu iste stvari, niti se vode istim alatima. Zato je ponekad potrebno dosta vremena da proradimo određene traumatske događaje, dok ne osjetimo da smo postali spremni da o njima pišemo. I to na način da smo sebi i drugima kadri priču predstaviti slojevitije od dihotomije heroj: zločinac ili dobar: zao, žrtva: opresor.

Za Louisa, sama istina je osveta, a 'istina je svakodnevna borba'. U svojem najnovijem projektu, kazališnoj predstavi 'Ispitivanje', on se pita: gdje je sadašnjost, gdje je sreća, gdje je sloboda? Je li ona u osnivanju obitelji, kupnji kuće, pisanju knjige? Gdje je sreća, za vas?

- Sreća je kad mi na druženje s čitateljima dođe petnaestak čitateljica sa spremnim citatima i pitanjima o knjizi, kao što se nedavno zbilo na programu “Kabinet čuda” koji vodi Marija Ott Franolić. Sreća je i kad uđem u finale književne nagrade poput tportalove, kada se različiti vanjski faktori slože u pravcu nekog vidljivijeg uspjeha i kada vidite da ono čime ste se bavili mjesecima i godinama ostavlja neki trag u svijesti onih koji čitaju. Sreća je kada vas prevode na druge jezike, kada vaša književnost izlazi iz matične sredine u svijet. Sreća je kada imate materijalne uvjete za rad i pisanje. I na kraju sreća je kad si relativno mentalno i fizički zdrav da možeš živjeti bez boli i iz tog života cijediti u književnost ono što smatraš važnim.

Srećom pa već radite na novom rukopisu koji se na neki način naslanja na 'Moju dotu'…

- Uvijek pišemo samo 'još tu jednu knjigu' s kojom ćemo konačno izravnati dugove s prošlošću, onu jednu s kojom ćemo konačno promijeniti svoju egzistenciju, koja će nam otvoriti put u široki, veliki svijet, nakon čega će sve biti lakše. Moći ćemo se malo odmoriti na onim famoznim lovorikama, štoviše zadrijemati, a da nas ne prozovu lijenima i nezahvalnima. Tekst koji posljednjih godinu dana nastaje bavi se vremenom samog kraja 80-ih i političkim podjelama koje su obilježile društvo u vremenu uoči raspada Jugoslavije. Radnja se najvećim dijelom odvija u gradu Splitu, a ono što ga, za sada, razlikuje od Dote je razvedenija pripovjedna struktura i bavljenje kolektivnim sjećanjem i kolektivnom krivnjom.