PREMIJERA 'ADIO, KAUBOJU'

I hrvatske kaubojke pjevaju blues

adio_kauboju2-060812

adio_kauboju2-060812

Izvor: Cropix / Autor: Jakov Prkić/Cropix

Uoči današnje premijere kazališne predstave 'Adio, kauboju' u režiji Ivice Buljana, nastale adaptacijom istoimenog romana Olje Savičević Ivančević, donosimo impresije glavnih glumaca i autorice romana te dramaturginje o radu na predstavi

Je li divlja Hrvatska u svojoj sporoj povijesnoj evoluciji dosegnula barem razinu moralnog kodeksa poznatog nam iz vesterna (čast, želja za pravdom), ili su u njoj 'usamljeni jahači', a naročito 'jahačice' u tradicionalističko-patrijarhalnom, konzervativnom i licemjernom okolišu i dalje osuđene na 'neprilagođenost' i izgnanstvo - jedno je od pitanja koja se nameću dok čitamo hvaljeni i nagrađivani roman 'Adio, kauboju' splitske književnice Olje Savičević Ivančević.

Poveznice hrvatske zbilje i ambijenta vestern filmova još su više naglašene u dramskoj adaptaciji romana koju je autorica u suradnji s redateljem Ivicom Buljanom priredila za izvedbu na ovogodišnjem Splitskom ljetu.

Malo dalmatinsko mjesto postalo je gradić iz vesterna, a domaće kaubojke dobile su scenu na kojoj će otpjevati svoj blues. U povodu današnje premijere razgovarali smo s Natašom Janjić, koja glumi glavnu junakinju Ruzinavu, te otkrili tajnu poveznicu života i imaginacije:

'Sve je oko ovog projekta za mene jako znakovito, tako da sam od početka punim srcem u njemu. Splitsko ljeto na kojem drugi put nastupam, nakon deset godina, a posebno u ulozi Ruzinave, odvažne suvremene i crvenokose kaubojke, koja se, baš kao i ja, vraća u svoj rodni grad s koferom, te iz njega na koncu s istim i odlazi. Stalno ponavljam da su i mene u djetinjstvu zvali Ruzinava zbog crvene kose, tako da znam što znači biti drugačiji, i to baš u Splitu, o čemu ova priča zapravo i govori. Od početka smo svi zaljubljeni u Oljin roman, a imali smo sreću započeti rad od njega u cjelini, a ne od neke skraćene ili prilagođene verzije. Gradili smo zajednički, naravno uz Ivicu Buljana i Olju, liniju koju želimo iznijeti pred publiku, a neke scene i songovi nadopisivale su se po potrebi. Kako je i sam roman fragmentaran i kronološki isprekidan, te skače iz sadašnjosti u prizore iz djetinjstva, toga smo se i sami držali, dok narativni, odnosno pripovjedački dio Ruzinave povezuje i vodi cijelu radnju', kaže glumica te otkriva kako su tekle glumačke probe.

Jakov Prkić/Cropix

Jakov Prkić/Cropix

Izvor: Cropix / Autor: Jakov Prkić/Cropix

Nataša Janjić i Marko Petrić

'Pamtit ću zabavne sportske treninge koje smo revno priređivali svako jutro, zrnati sir i proteine kojima smo se poslije hranili uz naše glumce stručnjake i savjetnike za sport - Gorana Markovića, Anu Gruicu, Marka Cindrića i Marka Petrića. Ostajanja nakon probe u scenskoj kavani 'Posljednja šansa' koja je služila i kao naša, uz svirke Darka Rundeka, a svakako neću zaboraviti ni ozljede koje od djetinjstva nisam zaradila u tolikoj mjeri koliko na ovim probama, ožiljke, kraste, masovne ubode komaraca, šepanje, kao i strašno iščašenje malog prsta lijeve ruke zbog kojeg će i moj lik u predstavi morati nositi imobilizaciju na svakoj izvedbi'.

Marko Petrić opisao nam je kako je interpretirao lik 18-godišnjeg Danijela, pripadnika izgubljene generacije, ostavio puno otvorenih pitanja i nekoliko 'zatvorenih', uništenih sudbina.

'Danijel je definitivno najpozitivniji lik koji sam do sada imao priliku tumačiti. Njegova dubina i kompleksnost je upravo u tome što je cijepljen protiv bilo kakvih predrasuda, malomještanskih priča, željan je znanja i upravo ga to pomiče izvan okvira mjesta u kojem živi, jer funkcionira na svim razinama jednako dobro. Od odnosa i povezanošću s obitelji, njegovom ekipom 'Irokeza', do prijateljskog odnosa s profesorom Šajnom. To njegova sredina ne može razumjeti i on radi neke postupke koje njegov kaubojski osjećaj za moral i kodeks ne može probaviti. Cijeli proces rada je bio velik izazov. Nismo krenuli s gotovom dramatizacijom, kao što je običaj, nego smo čeprkali i secirali svaki djelić romana, istraživali, dešifrirali. Neobičan luksuz je taj da smo imali Olju uz nas cijelo vrijeme proba, pa ako bi se dogodilo da nešto ne možemo dešifrirati, uvijek je s nama bila osoba koja je zapravo dala život likovima koje utjelovljujemo', opisuje, a zatim nas uvodi u svijet iza pozornice, tijekom postavljanja kulisa predstave:

Jakov Prkić/Cropix

Jakov Prkić/Cropix

Izvor: Cropix / Autor: Jakov Prkić/Cropix

'Podjela 'Kauboja' je zbilja velika. Autorski tim uključuje umjetnike iz nekoliko država. Svaku probu bismo započeli treningom, zatim smo kretali u razne vježbe, improvizacije, zajednička čitanja romana, a navečer smo gledali zajedno vesterne u foajeu HNK-a. Od same audicije koja je održana (što u Hrvatskoj nije uobičajena praksa), Buljan nas je nastojao sve što više povezati, stvoriti zajedničku energiju i koncentraciju, u čemu je itekako uspio, tako da su probe prošle u apsolutno pozitivnom ozračju u svim segmentima. U takvoj vrsti rada najviše me inspirira sloboda. Otvoren prostor i šansa da lik koji radiš ispuniš životom. Bez straha od pogrešaka i osuda, što je vrlo bitno jer samo u takvim uvjetima možeš dati mašti na volju i zaigrati se do kraja.'

O dramatizaciji romana

'Moja prva reakcija na želju Buljana i Senke da napravim scensku adaptaciju romana, bila je - dajte to nekome s iskustvom. Međutim, na kraju sam pristala, jer roman je prepun poveznica i skrivenih mjesta koja ja kao autorica najbolje znam, a za sve ostalo tu je Buljan sa svojim iskustvom. Ne smatram da je za adaptaciju vlastitog romana nužna specijalna škola, kao što ni kod pisanje poezije previše ne pomaže poznavanje versifikacije, ako nemaš taj nerv, ili za prozu, bilo koju vrstu pisanja. Naravno, svaka nadogradnja dobro dođe. Bitno je i gledateljsko, čitateljsko iskustvo', kaže Olja Savičević Ivančević.

Završnu komponentu u potpunom stvaranju slike i adaptacije 'Adio, kauboju' dali su kostimi Ane Savić Gecan i gotovo filmska scenografija Aleksandra Denića, dok je za glazbeni dio bio zadužen Darko Rundek. Autorica romana i dramaturginja na predstavi Olja Savičević Ivančević pojasnila je, pak, kako se nosila s adaptacijom svog romana:

'Nije jednostavno, moji likovi su sada živi i prepuni ideja o sebi, što je zapravo dobar znak, stalo im je. Bilo je manjih problema, svijet romana je nemoguće naprosto ugurati u scenske okvire, treba stvoriti novi svijet. Neke sam scene pisala i po nekoliko puta, pa smo ih opet štrihali, mijenjali scenoslijed sve do prošlog tjedna. Na početku sam raskrojila roman i ponovo ga skrojila kronološki, sve prizore koji se događaju u prošlosti posebno označila, sve nepotrebno izbacila, određene narativne scene prebacila u dijalog ili dijalog nadopisala. I onda smo, na sceni, montirali prizore. Tekst je svoj oblik zadobio tek na licu mjesta. U tome su sudjelovali i glumci i redatelj. Od početka samo odlučili kombinirati dramatizaciju s narativnim dijelovima iz romana, s tim da smo neke od njih prepjevali u songove. Vidjet ćete kako smo ih uspjeli razgraničiti, to više nije stvar teksta, nego igre na sceni, nisam bila sigurna da je to moguće, ali Buljan i glumci su to zaista napravili - naoko vrlo jednostavno,prirodno.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi