Legendarna živa u termometru dosegnula je 42 stupnja. Sjedim na terasi restorana Skopski merak – gdje sam upravo smazao tavče – pušim najjeftiniji marlboro u životu i čekam da kaldrmom prođe bijeli mercedes, pokušavajući zanemariti agresivne skopske muhe, koje kao da su dodatno pomahnitale uslijed inferna. Vrijeme je za sabiranje dojmova, avion će za nekoliko sati poletjeti prema Zagrebu.

Iz nirvane me prene Nele, stigao je na vrijeme. U njegov sam taksi sjeo prije tjedan dana na skopskom aerodromu, a simpatični mi je prijevoznik na rastanku uvalio vizitku, koju sam danas odlučio iskoristiti. Možda sam mogao proći jeftinije, 25 eura doista nije malo za makedonske standarde, ali su me kupili riječ 'non-stop' i popis destinacija od Soluna do Zagreba. Odmah po ulasku u auto ovaj se mlađahni djed pohvali kupnjom plastičnog bazena za svoje unuke, čija cijena zahtijeva 10 ovakvih vožnji. Bila je to impulzivna kupnja, sunce nam je svima udarilo u glave – 'Ne smiješ previše razmišljati', kaže.

'Skopje 2014' - što ružnije, to privlačnije

Vruće srce Balkana privlači me godinama. Budući da sam strukom povjesničar, atraktivnost Skoplja u mojim je očima rasla paralelno s provedbom sumanutog pothvata bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Nikole Gruevskog, čovjeka koji je ionako siromašnu zemlju bacio u – procjenjuje se – pola milijarde eura duboko blato. Projekt poznat pod imenom 'Skopje 2014' kičastim je spomenicima nagrdio makedonsku metropolu, među kojima se ističe tzv. 'Ratnik na konju', odnosno monumentalni prikaz Aleksandra Makedonskog, antičkog vladara koji s bivšom jugoslavenskom republikom nema nikakve veze. Gruevski se danas, kao uspješnija inačica Ive Sanadera, od sudskih presuda skriva u Mađarskoj, gdje mu je pružen politički azil.

Ipak, skriveni dragulj u kruni ludila vladajuće stranke VMRO-DPMNE je Muzej makedonske borbe (Музеј на македонската борба). Pompozno otvoren 2011. godine, na dvadesetu obljetnicu makedonske neovisnosti, i smješten u strogom centru grada, odnosno nadomak Kamenog mosta na rijeci Vardar, idealno je pozicioniran da turistima pruži dobrodošao predah od ubitačne vrućine, pogotovo ako su se neposredno prije spustili u čaršiju s tvrđave Kale i u obližnjem se Destanu natrpali ćevapima. Međutim, nespremne bi posjetitelje muzej iz neobavezne popodnevne dremke mogao gurnuti ravno u noćnu moru.

Vrhunski pseudopovijesni trash

Njegovo ključno obilježje snažan je horror vacui, a njegov stalni postav je destilat principa kojim je Gruevski oblikovao današnje Skoplje: u njemu se nalazi stotinjak voštanih figura boraca za makedonsku neovisnost, kao i stotinjak umjetničkih slika koji prikazuju znane i neznane događaje iz stogodišnje borbe za makedonsku neovisnost, natrpanih kronološki od poda do stropa, redom koji razumijevanje problema samo može zamagliti. Premda stilom oponašaju minule dane, slike su mahom nastale uoči otvorenja muzeja i zajedno s voštanim figurama predstavljaju vrhunski pseudopovijesni trash. Da stvar bude potpuna, trijumfalna glazba iz zvučnika naprosto vapi da zapalite dva-tri otomanska štaba, idealno pomoću sveprisutnog oružja iz muzejskih vitrina.

Debar Maalo, nije šala

Skopska večer ipak donese neki lijek. Kao da s vrućinom splasne i isijavanje nakaradnih spomenika kojima je centar grada nakrcan, vjerojatno jer su u mraku slabo vide, dok je paljenje uličnih svjetiljki signal stanovništvu da se premjesti u Debar Maalo, kvart prepun restorana sa živom muzikom i kafana s imenima tipa Gluvo kuče i Izlet, mjesta koja garantiraju dobar provod. Netko slavi rođendan na terasi restorana, a učas se do veselog društva stvori bend i zasvira 'Kraljicu trotoara', dok djeca prodaju balone u obliku srca, koje ćete kupiti svojoj družici ako je sakate. Dominaciju Skopskog piva povremeno pokvari prilepski Zlaten dab, no iskusno nepce ne osjeti razliku među njima.

Na ohridskite izvori

Sljedećeg jutra sunce nas mazi mamurne. Vrućina gradskog asfalta potjera me u Ohrid, makedonsku Makarsku, čijom rivijerom se mimoilazi nevjerojatna količina ljudi iz čitavog svijeta. Ljeto je na jugu Sjeverne Makedonije, kažu, vrijeme povratka mnogobrojne dijaspore, svojevrsni Australian Open, a emigrantima iz zadnjih desetljeća u ohridskim se uličicama pridruže i nezanemarive grupe Turaka. Spiritualno putovanje na svojoj ruti mora imati Ohrid, grad sa čak 365 crkava, među kojima se ističe manastir Sveti Naum, čiji položaj na ušću Crnog Drima u Ohridsko jezero i makedonsko-albanskoj granici jamči jedinstveno iskustvo. Da biste došli do pješčane plaže i uhvatili dobrodošlo osvježenje potrebno je makedonskom vojniku platiti simboličnih 100 denara, a nekoliko krivih zamaha prilikom kraula odvest će vas u Albaniju, što ne smeta nikome.

Vrijeme ručka najbolje je provesti u Trpejci. Ovo ribarsko selo neki nazivaju makedonskim Saint-Tropezom, valjda jer je cijena ohridske pastrve otišla u nebo otkad su ga otkrili Skopljani. Parking je još gora priča, ali na ulazu u selo vrebaju poduzetnici koji će vam omogućiti mjesto za samo 200 denara, što pothvat čini kudikamo lakšim. Premda najskuplje od jela koja sam probao u Makedoniji, grilana pastrva opravdava svoju cijenu, pogotovo ako je zalijete ponuđenim tramincem. Ako ste željni avanture i nižih cijena, dobra opcija je zaputiti se u obližnju Albaniju, to jest u Pogradec, gdje se pastrva cijeni osjetno manje.

Bitola, Ataturkov kraj

Mene je pak zanimala Bitola. U nekadašnje diplomatsko središte zemlje zaputio sam se preko Galičice, planine i nacionalnog parka koji je razdjelnica najvećih jezera u Makedoniji – Ohridskog i Prespanskog, čije je obale s ove ceste moguće promatrati paralelno. Sagrađena podno planinskog vrha Pelistera, Bitola je osjetno svježija od Skoplja. Može se podičiti festivalom posvećenim filmskim snimateljima, osnovanim u čast bitolskoj braći Manaki, autorima vjerojatno prvog filma snimljenog na Balkanu. Bitola je također odglumila Sarajevo u filmu 'Dobro došli u Sarajevo' Michaela Winterbottoma iz 1997. godine. Urbana legenda koja otad kruži bitolskim sokacima – čiji je kazivač bitolski Zagrepčanin Mitre – kaže da je prilikom snimanja filma rođendan u gradu zatekao Woodyja Harrelsona, čiju je proslavu uveličala Naomi Campbell.

Ono što nema veze s urbanima legendama činjenica je da krajem 19. stoljeća vojnu školu u Bitoli (tadašnjem Monastiru) pohađao otac moderne Turske Mustafa Kemal Atatürk. U tri godine koliko je tamo proveo zaslužio je prostranu sobu u gradskom muzeju, čiju je nedavnu obnovu platila država Turska. Mjesto je to hodočašća brojnih Turaka na njihovim balkanskim turama, a prilici da se fotografiram ispred Atatürkove biste nisam odolio ni ja. Istaknute kolorom na crno-bijelim portretima, prodorne plave oči promatraju vas dok, primjerice, čitate pismo koje mu je mnogo godina kasnije, kada je već postao turski vođa, poslala njegova bitolska simpatija.

Kad smo kod simpatija, nemoguće je izbjeći iste prema Makedoncima, narodu koji je – unatoč slabom standardu i nezahvalnoj političkoj situaciji – iznimno prijazan i susretljiv. Sjajna hrana i niske cijene nezanemariv su komadić mozaika koji Sjevernu Makedoniju čini odličnom destinacijom za sve kojima je inflacija pojela plaće te koji se na Zapadu osjećaju kao građani drugog reda. Ispada da je Dado Topić bio u pravu, Makedonija ti pruža ljubavi sve, a ja ću se svakako vratiti.