IZLOŽBA NA TREŠNJEVCI

Crno-bijeli svijet Mjedinih fotografija arhitekture

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 27.09.2012 15:01
  • Objavljeno 27.09.2012 u 08:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Izložba fotografija Luke Mjede 'Kristalno nebo' u Galeriji Modulor, Centra za kulturu Trešnjevka, sretan je susret galerije specijalizirane za prezentaciju, valorizaciju i revalorizaciju arhitektonsko – urbanističkih i dizajnerskih projekata i autora zabavljena snimanjem arhitekture već od osamdesetih godina

Luka Mjeda je inače fotograf prilično široka žanrovskoga opsega, a najpoznatiji je pak široj javnosti po dugogodišnjoj suradnji u tiskanim medijima. Zanimljivo je da je taj današnji umjetnik fotografije diplomirao na zahtjevnom Fakultetu strojarstva i brodogradnje i kao mladi inženjer u tvornici Končar dao otkaz i skrenuo u oduvijek egzistencijalno nesigurne vode kreativne fotografije kojom se inače bavio već od 1975. godine.

Značajnu i tada već profesionalnu suradnju započinje s čuvenim ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem 1983, a što je rezultiralo brojnim fotografsko-dizajnerskim rješenjima plakata, kalendara, omotnica nosača zvuka te naslovnih stranica raznih tjednika, a ponajviše u nekoć slavnome Danasu. Sve u svemu bilježi se da je od 1984. godine održao 19 samostalnih izložbi te sudjelovao na nebrojenim kolektivnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Od 2007. godine direktor je Centra za dizajn pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Sve biografske činjenice o Luki Mjedi navedene su ovdje jer uvelike rasvjetljavaju i tumače njegov stvaralački kredo. Nije, naime, teško, moglo bi se reći čak da je nemoguće u interpretaciji njegovih fotografskih umjetnina ne prepoznati tu preciznost, egzaktnu težnju tehničkom savršenstvu kao temelju umjetničkoga djela. On kada snima arhitekturu, a čini to već dugo, analizira zapravo objekte objektivom koji pronalazi mnogo više od puke vidljivosti. Kadrom on izrezuje dio proizvedene stvarnosti koja onda u međuodnosima s okolnim objektima naprosto isijava urbanitet koji se uvijek drukčije legitimira, ponajviše ovisno o nebu iznad svega.

Luka Mjeda

Luka Mjeda

Izvor: Promo fotografije / Autor: Luka Mjeda

Oblaci su ponekad nad građevinom kao kaos požara, primjerice na slici Hotela Panorama u Zagrebu, a ponekad su kao meka, ambalažna vata kada snima pariške nebodere. Za sve je to poglede najvažnije bilo to što je Luka Mjeda univerzalni gledač, vidokrug mu je iznimno širokokutan, reklo bi se fotografski, ali u njega je i visokokutan, ako se tako može reći. Samo tako on može pronaći svu tu dramatiku kojom metropole streme prema nebu, sve to napinjanje zgrada velegrada, nebotičnika, oblakodera, raznolikih naj naj nebodera pokušaji su da se razdere nebo, a to je sve Mjedi samo isprika za sliku. I to kakvu.

Na jednoj se tornjevi za budućnost budućnosti šepire, dodatnim krilima kao u Los Angelesu, ali, u svoj toj grandeci, kod Mjede nose omanji znak križa u prvom planu. A, kakvo je nebo nad Berlinom? Kod Luke Mjede uvijek sivo u svoj strogoj crno-bijelosti svih njegovih fotografija na ovoj izložbi. Ali, na nebu na Berlinom, valjda kao posvetu Wimu Wendersu, postoji jedna ptica.

To je jedino žive biće na jednoj od svih fotografija na izložbi o kojoj je ovdje riječ. Možda ju je autor odobrio ulaz u kadar jer ona ionako pripada nebu, a bez neba svi se ti monoliti ne bi imali na čemu vidjeti. Nebo je to kojem autor u naslovu ove izložbe pridijeva kristal. Valjda kao kristalnu kuglu u kojoj se tek može nešto vidjeti ili kao onu ujevićevsku kristalnu kocku vedrine. Ili pak stoga što smatra da sva ta zdanja od čelika, betona i stakla, sve to korporacijsko silno obilje ipak funkcionira i postoji samo pod kapom nebeskom.

Spomenuta crno-bijelost Mjedinih fotografija zapravo još je jedna posveta fotografskom, mada već pomalo bivšem, fotografskom majstorstvu, kada fotograf nije samo snimao, nego najčešće i sam povećavao fotografije. Osim toga, u tehnicističkoj svojoj askezi na putu prema savršenstvu i minimalni kolor bio bi nepotreban, remetilački raskoš. Osim toga odnosi volumena mnogo bolje se očitavaju u crnobijelom svijetu arhitekturne fotografije.

Na ovoj izložbi svi eksponati su zasebno nepotpisani. Nigdje imena objekta, grada, ali nije tu posrijedi uobičajen strah od pisanja kod fotografa. Naime, riječ je o autorskom konceptu izlagača i postavljača, zajedničke legende postoje, samo odvojeno, u zasebnu okviru i s najkraćim mogućim potpisima. Slično je provedeno i u ne jednome, nego u čak šest kataloga za ovu izložbu. Tako je odvojeno dan svaki grad, a ime njega treba dobro potražiti uz svaku sliku. Zanimljiv dizajn kataloga rad je Danijela Popovića koji je i ovaj put dokazao svoju poznatu grafičku dosjetljivost tako da je svaku pojedinačnu fotografiju perforirao tako da ju je moguće upotrijebiti kao poštansku razglednicu. Tako posjetitelji izložbe se mogu javiti s pozdravima osim iz Zagreba još i iz Los Angelesa, New Yorka, Chicaga, Pariza i Eindhovena, primjerice. Nema samo Pozdrava iz Rovinja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi