Dok svijet tone u rat, skupina glumaca uporno izlazi na pozornicu i igra, prokazujući stvarnost okupacije kao sustav kolektivnih iluzija. U Putujućem kazalištu Šopalović srpskog pisca, dramatičara i scenarista Ljubomira Simovića, teatar – koji je po definiciji iluzija – paradoksalno proizvodi autentičnu istinu, uznemirujući zajednicu prilagođenu nasilju i oportunizmu. U neko sasvim drugo vrijeme i na jednom sasvim drugom mjestu (koje bi moglo biti bilo koje vrijeme i bilo koje mjesto), jedan političar gradi karijeru na izdaji, prijevari i mešetarenju informacijama, znajući da se sustav može održati dokle god se održava slika. Idealan muž Oscara Wildea politiku prokazuje kao područje korupcije moćnika i razotkriva krute norme društva u kojemu je moralni integritet tek pažljivo održavan scenski efekt.

Iako nastale u različitim razdobljima i kontekstima, ove dvije drame dijele duboku tematsku poveznicu u razotkrivanju društvenih fasada, moralne erozije i mehanizama korupcije – u oba slučaja, bave se društvom koje opstaje na prividu, i obje nude umjetnost kao mogućnost otpora i prostor slobode u svijetu koji "gori". I upravo ih obje, jednu za drugom, u Zagrebu postavlja makedonsko-hrvatski redatelj Aleksandar Popovski: Simovićeve Šopaloviće u Satiričkom kazalištu Kerempuh i Wildeova Idealnog muža u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Razlikuju se po vremenu, stilu i tonu, ali dijele istu operativnu logiku: razotkrivanje sustava koji funkcionira zahvaljujući pristanku na iluziju. Zvuči aktualno?

Aleksandar Popovski jedan je od najistaknutijih kazališnih redatelja jugoistočne Europe čija je karijera rano prerasla nacionalne okvire suradnjama s najvažnijim institucijama u regiji i šire. Njegova prepoznatljiva poetika, često opisivana kao "organizirani kaos", počiva na snažnoj vizualnosti, glazbenosti kao strukturnom elementu te ansamblu kao motoru predstave. Godinama djeluje kao transnacionalni nomad, a od sezone 2018/19. umjetnički je ravnatelj Drame SNG-a Maribor. Uoči premijere Šopalovića 10. travnja u Kerempuhu popričali smo o tome kako se proizvodi društveni konsenzus i što ga destabilizira, raspadu institucija, krizi demokracije i političkim mehanizmima koji opstaju zahvaljujući kolektivnom pristanku na iluziju, te kako te obrasce razotkriva u kazalištu.

Rijetko govorite u medijima – zašto? Zar za kompleksan razgovor o kazalištu više nema prostora?

Svjestan izbor. U jednom trenutku imao sam osjećaj da je medijski prostor postao izrazito toksičan, pa ono što imam za reći radije izgovaram na sceni nego u takvom kontekstu. Kultura se počela tretirati kroz prizmu skandala; ozbiljan razgovor sve se teže probija. Ponekad mi se čini da nas se svrstava u isti registar s političkim ili čak kriminalnim temama, samo zato što takav sadržaj bolje prolazi. Takav pristup mi ne odgovara. Zato sam zaključio da živjeti "ispod radara" ima svojih prednosti – predugo sam bio iznad njega.

Godinama niste vezani uz jednu scenu ili grad – najstabilnija baza bio vam je SNG Maribor. Sada u Zagrebu postavljate dvije predstave, u Kerempuhu i HNK-u. Znači li to da ste napokon pronašli mjesto na kojem možete "spustiti kofere"?

Maribor mi je već osam godina važna baza – i dalje prostor u kojem dijelim svoju umjetničku energiju s ansamblom. U međuvremenu sam postao i profesor režije u Budimpešti, što mi donosi radost jer je rad s mladima uvijek dvosmjeran proces: dok prenosiš iskustvo, jasnije oblikuješ vlastite postupke. Zagreb se sada dogodio u kontinuitetu, ali i kao povratak na početak – ovdje sam radio jednu od svojih prvih predstava, Bure baruta u Gavelli. Ipak, stalno mi se vraća isto pitanje: treba li, i može li, čovjek stati. Blizak mi je Odisej – svaka predstava novo je putovanje. Koliko god iskustva imao, svaki put moraš iznova isploviti, bez garancije da ćeš stići. Tako gledam i vlastiti život: zadržiš se neko vrijeme, pa ideš dalje. Upravo to "dalje" daje svježinu i tjera te na nova otkrića – i meni je to još uvijek zanimljivo.

Mora li redatelj biti transnacionalni nomad da bi zadržao kritičku distancu prema temama i njihovom kontekstu?

U velikoj mjeri da, jer svaki prostor traži prilagodbu. Kad dođem negdje, nastojim ući u tu sredinu, razumjeti odnose iznutra i dopustiti da utječu na mene. U Ateni pokušavam biti Atenjanin, dok je u Istanbulu odmah jasno da vrijede drukčija pravila i načini komunikacije. U posljednje tri-četiri godine, otkako radim u Budimpešti, Mađarska mi je postala novo otkriće. I ranije smo poznavali njihovo kazalište – kroz Bitef, Kazalište Józsefa Katona ili kapošvarski ansambl – ali tek radom iznutra shvatiš koliko ondje ima kvalitetnog teatra i izvanrednih glumaca. Upravo takva iskustva čine nove sredine snažno inspirativnima.

U Šopalovićima istražujete paradoks teatra koji kroz iluziju razotkriva istinu, dok se svakodnevica pod okupacijom pokazuje kao sustav laži. Idealni muž pak secira političara čija je javna slika paravan za korupciju. Kako u vašoj režiji komuniciraju ta dva oblika društvenog kazališta?

Putujuće kazalište Šopalović jedan je od najfascinantnijih tekstova o odnosu kazališta i života – o granici između stvarnog i umjetnosti, i prostoru koji iznova stvaramo. Nije slučajno da se taj tekst toliko izvodio: on je svojevrsna oda kazalištu. Ima ta jedna scena u kojoj žena pita kako se može glumiti dok traje rat, a vođa trupe uzvraća pitanjem: gdje su sada pekar, učitelj, kovač? Pa gdje bi onda trebao biti glumac? Pekar daje kruh, ali uvijek ostaje pitanje što daje umjetnost. To je pitanje koje osjećam i osobno, svako jutro kad odlučujem hoću li otvoriti vijesti, ne znajući kako će to utjecati na mene.

Sjećam se i jedne debate u Aleksandriji: dok se britanski redatelj žalio kako je u Londonu nemoguće režirati jer u čitavom gradu ne postoji odgovarajući filter za svjetlo, odmah nakon njega palestinski redatelj pričao je kako svaki dan kasni na probu jer mora prolaziti kroz barikade i sukobljavati se s policijom. To su različiti svjetovi u kojima živimo. Wilde je, s druge strane, majstor strukture i suptilnog cinizma. Idealan muž precizno secira društvo uronjeno u korupciju i logiku moći, koje istodobno govori o moralu. Upravo ta diskrepancija između deklariranog i stvarnog povezuje ta dva komada.

To otvara pitanje ima li umjetnost smisla dok "gori svijet" – upravo se time bavi i Simović u svojoj drami. Kako vi definirate granicu između društvene nužnosti teatra i njegove prividne beskorisnosti u kriznim vremenima?

Kazalište je oduvijek imalo sposobnost odjeknuti kad je dobro napravljeno. Ne pronalazim se, međutim, u modelu koji je po defaultu postao aktivistički – čini mi se da tada gubi dio svoje najveće snage, a to je kreativnost. Važno mi je stvarati svijet koji djeluje na publiku, ali ne viče na nju. Mediji viču i nameću odgovore, dok je kazalište prostor u koji publika dolazi sama i iz kojeg iznosi nešto svoje. Upravo taj mali dio koji ponese kući čini njegovu vrijednost. Zato je važno kako nešto postavljamo – da publika ostane otvorena za iskustvo. Uostalom, kazalište je oduvijek pronalazilo načine da govori o stvarnosti: Aristofan je kroz komediju govorio ono što se nije smjelo; kod Shakespearea luda izgovara istinu. U tom smislu, ono ostaje relevantno i moćno. Možda ga se ponekad proglašava nevažnim, ali dvorane su pune – i to je publika koja se vraća.

Bez umjetnosti čovjek opstaje, ali nestaje. Koje vrijednosti ubrzano gubimo, a nužne su za opstanak ljudskosti u tom tako gorućem svijetu?

Prije svega vjeru da stvari imaju smisla. Znam da to zvuči izlizano; pa od toga je još Voltaire napravio cijelu jednu parodiju koja se zove Candide ili optimizam. Ali ako nas uvjere da svijet nema smisla i da je sve već izgubljeno – onda je s nama vrlo lako upravljati. Sve se više širi osjećaj nevažnosti i nemoći, svojevrsni nihilizam. Tu je umjetnost ključna. Recimo, glazba. Kad čujete Mozarta, osjetite nešto što dolazi iz druge sfere, iako ne znate objasniti zašto. Tako djeluju sve umjetnosti: knjiga, balet, opera, kazalište, slikarstvo.

One u čovjeku bude ono što ga razlikuje od slike koja mu se danas nameće – da je samo biće koje se bori za opstanak. Možda i jesmo životinje, možda je čovjek i precijenjena vrsta, ali stvorio je nešto što ga izdvaja: sposobnost stvaranja ljepote. A ljepotu prepoznajemo, kao i ljubav. Upravo u tom prostoru ljubavi nastaje umjetnost – i to je ono što ne smijemo izgubiti. I, iskreno, vjerujem da nećemo.

Ali i dalje smo samo ljudi, skloni kolektivnom nijekanju istine. Simović vrlo plastično upozorava na tu moralnu razapetost između preživljavanja i integriteta u ekstremnim uvjetima. Kako pojedinac može sačuvati moralni kompas, a ne postati žrtva sustava i podleći masovnoj histeriji?

Prije nego što smo uopće krenuli raditi na predstavi, čitali smo memoare Vjekoslava Afrića, glumca koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pobjegao od Pavelićeva režima, otišao u partizane i tamo stvarao kazalište. Takva svjedočanstva otvaraju pitanje kako ljudi preživljavaju u ekstremnim okolnostima. Često se vraćam i prizoru iz Oslobođenja Skoplja: žena tuče dječaka zbog krađe, odbacujući primjedbu da ga ne treba tući jer ipak je rat riječima: "Sutra će biti mir. Kakav će čovjek biti tada?"

To mi je ključno. U ekstremnim situacijama lako je naći opravdanje, ali ostaje pitanje kakav ćeš čovjek biti poslije. Osim toga, postoje stvari koje nemaju opravdanje, bez obzira na okolnosti. U našoj predstavi to se očituje kao sudar dvaju svjetova: okupacije, u koju smo gurnuti, i svijeta umjetnosti. Važna mi je i Simovićeva "Pjesma o drvenom maču" – slika čovjeka koji s drvenim mačem ide protiv oluja i zmajeva i oslobađa princeze. Taj "drveni mač" za mene je način djelovanja, i u životu i na sceni.

S druge strane imamo Wildeova Sir Roberta Chilterna, koji slovi kao uzoran političar, gotovo moralna vertikala – sve dok se ne pokaže da je karijeru izgradio na prodaji državnih interesa i manipulaciji informacijama. Ako se odmaknemo od same drame i pogledamo šire, zašto su društva uporno sklona vjerovati u mit o "idealnom političaru"?

Zato što se stalno vraćamo u prošlost i ondje tražimo velike, navodno pravedne figure, pritom zaboravljajući drugi dio priče. Primjerice, pozivanje na Aleksandra Velikog zanemaruje činjenicu da je riječ o osvajaču koji je vodio ratove i ubijao. Taj "ideal" stalno tražimo u velikim povijesnim narativima, umjesto u sadašnjosti ili budućnosti, u ljudima koji nisu definirani osvajanjima ni nacionalnim mitovima. No takvi, nažalost, nisu zanimljivi. Paradoks je da dobro prolazi gotovo neprimjetno, dok skandal odmah privlači pažnju. Sve nas vuče prema senzaciji, poput crvene krpe pred bikom, i zato marketing i PR tako dobro funkcioniraju. Orwell je o toj potrebi za senzacijom pisao vrlo precizno. Danas je taj mehanizam doveden do krajnosti – primjerice, Trump ga je toliko ogolio da iza njega gotovo više nema ničega: banalnost je postala strategija.

Trumpa ste 2017. opisali kao prolazni politički val. Danas, nakon njegova povratka na vlast i činjenice da je ta, naizgled bizarna politička pojava, uspjela osvojiti drugi mandat, kako čitate taj fenomen?

To prije svega govori o mojoj pogrešnoj procjeni. Mislio sam da će ljudi, kad vide količinu te gluposti, jednostavno odustati – ali očito sam se prevario. Postoji nešto u tom fenomenu što je mnogima zavodljivo, nešto na što ja osobno ne pristajem, što opet ne znači da je moja procjena bila točna. Jednostavno – pogriješio sam.

Što to govori o stanju društva koje takvu političku figuru prepoznaje kao svojeg legitimnog predstavnika?

Govori prije svega o slabosti i nedovoljnoj definiranosti "druge strane". Danas podjela na lijevo i desno više ne funkcionira kako smo navikli. Problem je što ta druga strana više inzistira na tome da je u pravu nego što je spremna konkretno djelovati. Imamo forume, rasprave i puno govora, ali nedostaje akcija. Kod Trumpa je, naprotiv, akcija dominantna – često pogrešna, ali prisutna. S druge strane postoji demagogija s kojom se ponekad možemo i složiti, ali nema konkretne akcije. A dok se na akciju ne odgovori nekom vrstom reakcije, ta druga strana gubi. Ne mislim da odgovor treba biti jednako agresivan ili nasilan – jer onda opet dolazimo na isto – ali mora postojati neki drugačiji oblik djelovanja.

Tada ste govorili da je Trumpova pojava u Europi, paradoksalno, dovela do nekih pozitivnih promjena. Ostajete li pri toj ocjeni sad, kad Europa istodobno svjedoči jačanju desnice, ratnoj mobilizaciji i sve izraženijoj političkoj polarizaciji?

U određenoj mjeri da, jer Europa nije homogena. Postoje političari koji jasno odbijaju takav smjer, dok drugi reagiraju ambivalentno – od ismijavanja do povlačenja pa ponovnog uključivanja. Nije riječ o jedinstvenoj slici. I dalje mislim da ekstremne pojave često proizvedu i svoj kontrapunkt. Čak ni ono što danas nazivamo jačanjem desnice nije nužno "desno" u klasičnom smislu – unutar toga postoji i svijest o opasnostima takvog smjera. Zato je teško donositi konačne zaključke. Tako da… vidjet ćemo.

Je li vas strah Trećeg svjetskog rata?

Prilično. Moja je baka govorila: "Sine, samo da rata ne vidiš", a ja sam mislio da su ratovi stvar prošlosti. Umrla je 1988., a sve što je uslijedilo pokazalo je koliko je bila u pravu. Često mi odzvanja i rečenica iz Divljeg mesa Gorana Stefanovskog: otac kaže "Bit će rata", a majka odgovara "Dosta je bilo i ovakvog mira". Bojim se da mi danas živimo upravo tu fazu – da je dosta i ovakvog mira. I da nas to vodi prema onome čega se bojimo.

Upotrijebili ste jednom izraz "demokratura", opisujući sustav koji formalno počiva na izborima, ali zapravo funkcionira kao prikrivena diktatura. Prepoznajete li u predstavama koje sada radite, unatoč njihovim različitim kontekstima, istu dijagnozu društva u kojem institucije gube funkciju, a upravlja strah od skandala ili gubitka prividne stabilnosti?

Mislim da smo već ušli u novu fazu i da se moramo osloboditi forme koja više nema stvarno značenje, iako se još uvijek predstavlja kao demokracija. Taj sustav očito ne funkcionira – i ne govorim samo o Balkanu, nego o široj slici. Institucije koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata, kako bi jamčile stabilnost i demokraciju, formalno postoje, ali više ne obavljaju svoju funkciju. To se vidi i na najosnovnijoj razini: očekujemo da nas štite mehanizmi države, ali oni ne djeluju. U tom prostoru pojavljuju se građanske inicijative i nevladine organizacije koje pokušavaju preuzeti dio te uloge, što dodatno raslojava sustav.

Paralelno s tim, sve se svodi na kratkoročne ciljeve – kao da "prekosutra" više ne postoji. Kao da sve završava danas. Naš svijet završava svaki dan – zato i otvaramo novine, jer imamo osjećaj da će sutra sve završiti. Zato se ne ulaže u ono što dolazi, nego se sve podređuje trenutnom interesu i ekonomskoj logici koja je prodrla u sve pore života, pa i u obrazovanje. A kad ono postane isključivo pitanje koristi, počinje proizvoditi generacije koje razmišljaju kroz pragmatičnost, a ne kroz znanje kao vrijednost. Tu se vidi ključni problem: više nema sustava koji drži stvari na okupu, nego niz kratkoročnih odluka bez ikakve vizije.

Kad govorite o krizi povjerenja u institucije, što za vas danas uopće znači vjerovati državi?

Danas to, u suštini, ne znači mnogo. Država su prije svega institucije – pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo – i povjerenje postoji samo ako vjerujemo da one funkcioniraju. Da liječnik ima znanje i odgovornost, da je pravda jednaka za sve, da smo svi jednaki pred zakonom. Kad toga nema, nema ni povjerenja. Politika je druga priča: već i djeca prepoznaju njezinu korumpiranost. Povremeno se pojave primjeri koji pokazuju da nije sve izgubljeno – kad netko pokuša urediti sustav ili zaštititi javni interes – ali to su iznimke. U pravilu, imam dojam da se politika svodi na mandat kao priliku za osobnu korist. Dok je tako, teško je govoriti o stvarnom povjerenju.

Za sebe kažete da ste i beogradski redatelj, iako zadržavate kritički stav prema srbijanskoj politici. Kako "čitate" taj grad u kontekstu posljednjih godinu dana, obilježenih prosvjedima, političkim tenzijama i pokušajima mobilizacije građana?

Beograd volim jer je, kao i Zagreb, snažno utjecao na moje formiranje – i kroz kazalište ali i kroz svoje ulice. To je grad sa specifičnim duhom koji se teško lomi. Koliko god vlast bila represivna, uvijek postoje ljudi koji se ne boje suprotstaviti. Sjećam se prizora s početka devedesetih, tijekom demonstracija protiv Miloševića: zima, policijski kordon, a Sonja Vukićević gotovo gola pleše prosvjedni ples dok je ljudi polijevaju toplim čajem da se ugrije. To je taj duh koji i danas postoji. Duboko je upisan u grad – od Rimtutitukija i EKV-a do novih generacija – i uvijek pronađe način da izađe van. I sad se upisuje u jednu novu generaciju.

Kao što nas podsjećaju Šopalovići, od ratne okupacije grada još je pogubnija duhovna okupacija njegovih stanovnika. Vidite li paralelu između tog ratnog oportunizma i današnjeg "feudalnog sustava" na Balkanu u kojem građani dragovoljno postaju taoci korumpiranih elita?

Današnji ekonomski sustav funkcionira zavodljivo: u početku prija, a onda te proguta. To sam i sam osjetio kad sam, nakon deset godina sudjelovanja u prosvjedima u Makedoniji, shvatio da takvim angažmanom zapravo hranim sustav – on mi uzima energiju i tako postaje još jači. Sličan mehanizam vidio sam i u kulturi: MTV je u početku imao urednički izbor, a onda su velike kompanije preuzele kontrolu i počele određivati sadržaj. Isto se dogodilo i s hip-hopom – od autentičnog izraza postao je proizvod.

Tako funkcionira i vlast: preuzima prostor i nameće ono što joj odgovara. Taj se sustav hrani nama. Zanimljivo je da ljudi lako zamišljaju kraj svijeta, ali ne i kraj kapitalizma – kao da je nezamisliv. A nije; i on ima svoj kraj. Pitanje je samo može li se njegov raspad ubrzati. Sustavu je dovoljna većina, ne treba mu opći konsenzus. No kad bi svi počeli tražiti ono što im pripada, on to ne bi mogao izdržati – i urušio bi se sam od sebe. I to bi trebao biti kraj.

Ali što bi bila alternativa?

Da se iz toga pokuša izgraditi nešto novo. A kakvo, pokazat će vrijeme. Problem je što smo kao generacija propustili jedan ključan trenutak: nakon pada Berlinskoga zida činilo se da će iz rušenja nastati novi poredak, ali rušenje se nastavilo i pretvorilo u trajno stanje. Nije došlo do faze gradnje. U tom stalnom raspadu mnogi su pronašli model koji im odgovara, jer kaos omogućuje djelovanje bez pravila – uzimanje, manipulaciju, improvizaciju. Zato se takvo stanje i održava. Zato, u krajnjoj liniji, i Trump radi to što radi – jer dok traje to stanje stalnog raspada, vlast je njegova. Pravila ne vrijede, može raditi što god hoće.

Toliko sam puta izlazio na ulice, sudjelovao u prosvjedima… i s vremenom sam počeo osjećati da se stalno ponavlja isti obrazac, a ništa se suštinski ne mijenja. I onda se uvijek sjetim Trockog koji objašnjava Lenjinu da za preuzimanje države nisu presudne mase na ulicama, nego kontrola ključnih sustava – vodovoda, pošte, komunikacija. Tek nakon toga dolazi mobilizacija. Mislim da je tu negdje problem. Nama trebaju inženjeri a ne narod na ulicama. Narod na ulicama imamo od '91.

Moramo se dotaknuti i vaše rodne Makedonije, zemlje koja se već godinama nalazi u stanju stalnog čekanja, na pragu Europske unije. Koliko dugo jedno društvo uopće može izdržati taj privid normalnosti, dok nad njim stalno visi sjena institucionalnog i moralnog kolapsa?

Pa, Makedonija to više i ne može izdržati. Ono što joj se dogodilo pokazuje da ne postoji ni pravda ni jasna logika. Moja generacija je 1991. iskreno vjerovala da pripada Europi – gotovo svi bismo tada izabrali njezine vrijednosti. László Végel piše o nama kao o "kopiladi Europe", ljudima s njezinih rubova koji su sanjali prostor slobode, institucija i kreativnosti – i za nas je taj san bio stvaran. Paradoks je da je taj san na periferiji možda sačuvan snažnije nego u samoj Europi, ali za Makedoniju je, nažalost, propao.

Jednostavno, predugo je trajalo. Moja je generacija otišla kad je postalo jasno da Europa neće doći k nama, a nova više nema odakle stvoriti taj san. Uz to ide i osjećaj poniženja – od promjene imena do stalnog nametanja novih uvjeta – nakon čega prestaje svaka racionalna logika i nastupa inat. To, međutim, nije samo makedonska priča. U Istanbulu sam razgovarao s ljudima koji ne shvaćaju zašto oni ne mogu biti dio Europe, a žele iste vrijednosti i isti prostor zajedničkog života. I vidiš da ideja Europe kao prostora slobode i susreta i dalje postoji – ali se, nažalost, ne ostvaruje jednako za sve.

Kad govorimo o svemu što se danas od Makedonije traži, uključujući i sporove s Bugarskom oko identiteta i jezika, koji se ponovno vraćaju u fokus i postaju alat političke mobilizacije – nije li taj "nacionalni ponos" koji nudi politika zapravo onaj isti "drveni mač", rekvizit kojim se maše dok se stvarna budućnost blokira?

Apsolutno. Proizvodnja takvih tema i njihovo stalno vraćanje zapravo blokira sve što bi moglo biti progresivno i voditi normalnom životu. No odgovornost nije samo na domaćoj politici – i europska administracija tu je napravila ozbiljne pogreške. Koliko god sam kritizirao makedonske političare, postoje stvari preko kojih se jednostavno ne može prijeći. Odnosno, naravno, u praksi može – Makedonija je mala zemlja koju je lako pregaziti. Kao što je Trump govorio o gradnji hotela i golf-terena: ako netko jednog dana odluči da će Makedonija postati golf-teren, bit ćemo golf-teren.

U svojim predstavama često koristite ironijski odmak kako biste razgradili iluziju i podsjetili gledatelja na njegovu ulogu u konstrukciji značenja. Zašto vam je važno da se publika ne osjeća samo kao promatrač, već kao sukrivac u onome što vidi na sceni?

Ne bih rekao da je publika sukrivac, prije sudionik – netko s kim dijelimo iskustvo. Jer predstava je, kad je tek krenemo raditi, samo slovo na papiru; nešto što "nije stvarno", niti smo mi ti ljudi, i publika to zna. Ali upravo iz tog susreta dviju svjesnih fikcija nastaje nešto što na kraju postaje uvjerljivo, gotovo istinito. To je neka vrsta kolektivne hipnoze. Kazalište je danas i jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi na dva sata izlaze iz stalnog toka komunikacije. Ne gledaju u mobitele, ne reagiraju impulzivno, nego su jednostavno prisutni. Ako to pogledate na razini grada, svake večeri tisuće ljudi ulaze u taj prostor koncentracije i zajedničkog iskustva. Upravo je to, za mene, jedna od najvećih vrijednosti kazališta – taj zajednički, koncentrirani trenutak koji danas gotovo da više ne postoji nigdje drugdje.

I sad se opet vraćamo na predstave koje upravo postavljate u Zagrebu. Oba komada otvaraju pitanje tko smo zapravo kad skinemo masku; za kraj, razočarava li vas to lice koje se tada otkriva?

Da smo "krvavi ispod kože", to znamo – i ispod maske često se pokaže baš to. Nekad sam imao veću potrebu upravo to isticati, tu tamu, tu sirovost. Danas mi je važnije ne negirati da ona postoji, ali pokazati da nismo samo to. Da možemo biti i drukčiji. Da postoje i ljubav, san, sreća, kreativnost. Čini mi se da je to važnije nego stalno dokazivati da je svijet u raspadu – to, uostalom, vidi i malo dijete. Ne vjerujem da kazalište daje konačne odgovore; to nije naš zadatak. Ono otvara prostor, nudi fragmente koje kasnije prepoznajemo i iz kojih možda sami gradimo smisao.

Znači, kao što Šopalović nije klasični heroj nego prije figura tvrdoglave vjere u umjetnost, tako i vi ustrajete da ta vjera, unatoč svemu, ipak nije uzaludna?

Ja od toga nikad neću odustati.