Da ne bi bilo zabune, naslovna fotografija nije s koncerta iz Ljubljane nego s Dylanove turneje iz 2011. godine. Logično pitanje je 'Zašto niste fotografirali ili snimili koncert?'. O tome nešto kasnije.

Odlasci na ovakve koncerte, 85-godišnjih legendi bez kojih glazba danas ne bi bila ista, odavno nisu zadovoljavanje audiofilskih potreba, nego više neko hodočašće kako bismo se naklonili onima, koji će uskoro, nažalost, biti - među bogovima.

Nakon ovakvih ljudi ostat će ogromne praznine

Upravo takav koncert bio je i ovaj Boba Dylana u rasprodanim ljubljanskim Stožicama. Takvi heroji polako odlaze jedan za drugim, ostalo ih je jako malo i nakon njih će u svijetu (ne samo glazbenom) ostati jedna velika, rekli bismo, nenadoknadiva praznina.

Glazba je danas upravo takva - uglavnom isprazna, sa sve manje talenta, a velikim ili 'važnim' bendovima smatraju se bendovi koji bi u Dylanovo vrijeme malim slovima pisali na dnu plakata za neke velike festivale. No, nije tako samo u glazbi; generalno svijet postaje distopičan, važne stvari postaju nevažne, nevažne postaju važne i sve je manje istinskih emocija koje nam svima jako nedostaju.

Sam dolazak na koncert umjetnika kao što je Bob Dylan u čovjeku, stoga, probudi snažnu emociju. Osobno, na koncertima mi je uvijek bilo puno važnije biti na istome mjestu s osobom ili bendom koju sam došao slušati, nego to što ću čuti njegove najveće hitove. Bila mi je to potvrda da ti ljudi zaista postoje.

Od koncerta kao što je Dylanov, iz iskustva, odavno ne očekujem spektakle. To su ljudi u ozbiljnim godinama, koji koncerte i setliste prilagođavaju svojoj poodmakloj životnoj dobi, a njihovu ozbiljnu fizičku nemoć sjajno prikrivaju članovi pratećeg benda. Dylanov je, jasno, fantastičan i na trenutke ja čak možda i 'pojeo' starog Boba koji, tipično za njega, nije za to ni mario.

Zaboravite na hitove

Na pozornicu je izašao u 20:00, ne mareći što su neki još tražili svoja mjesta ili što se dvorana još punila. Nosio je bijelu majicu s kapuljačom preko glave, sjeo za klavijature i koncert je krenuo.

Oni koji su se nadali čuti 'Like a Rolling Stone', 'Mr. Tambourine Man' ili 'Blowin' in the Wind' vjerojatno su ostali razočarani. U setu od 18 pjesama, Dylan je odsvirao samo pet 'starih', a neke, poput 'It Ain't Me Babe' bilo je izrazito teško prepoznati negdje do refrena.

Dylan na koncertima svira ono što se njemu svira ili sviđa, a ne ono što bi netko htio. Takav je bio kroz čitavu karijeru; radio je ono što mu se radilo, a ne ono što bi netko želio da on radi. Nasreću, taj njegov ludi um izbacio je neke od najboljih stvari ikad napisanih i nije bilo previše šanse da se ljudima ne svide.

Ni u jednom trenutku 95-minutnog koncerta, osim na početku i kraju, Dylan se nije maknuo od svoje pozicije za klavijaturama. Nije rekao ni 'Good evening', nije se ni u jednom trenutku obratio publici, nije napravio ni sekundu pauze između pjesama; dok bi se dvoranom prolamao aplauz, bend bi već započeo novu stvar. Samo se na kraju naklonio i mahnuo i otišao. Bez bisa, naravno. Ne sviđa vam se? Nije ga briga.

Pričat ćemo za dvadeset godina...

Dio publike uživao je u svakoj sekundi, dio se borio da prepozna što, dovraga, Dylan svira, a dio je uživao u jako, jako dobroj svirci njegova benda, ali i u iznenađujuće dobrom Dylanovom glasu. Neke pjesme, poput novijih 'Black Rider' ili 'Goodbye Jimmy Reed' izveo je briljantno i, što bi se reklo, imali smo se za što uhvatiti. Dylan i bend briljirali su na novijim stvarima, na 'užas' onih koji su došli po nešto drugo.

Bilo je nezadovoljnih, bilo je oduševljenih, ali svi mi, kako mi je rekao jedan mladić koji je stigao iz Podgorice na koncert, reći ćemo za deset ili dvadeset godina da smo imali još jednom priliku vidjeti uživo Boba Dylana. I osjetiti njegovu genijalnost, pa makar i u nekim sasvim drukčijim aranžmanima od onih koje smo kod njega čuli kad smo ga 'upoznavali'.

Genijalno pravilo

A za to je zaslužan i sam Dylan koji je na ovom koncertu postavio jedno pravilo, koje će vam odgovoriti na pitanje s početka teksta - nema mobitela. Nitko u dvorani, osim par onih kojima je valjda bilo fora prošvercati se, nije smio imati mobitel. Odnosno, jest, ali spremljen u posebnu 'košuljicu', koju je osoblje na ulazu zapečatilo.

Nije bilo snimanja, nije bilo videa i fotografija, ni bjesomučnog aploudanja na društvene mreže. Nije bilo gledanja koncerta kroz ekran mobitela, kao na apsolutno svim drugim današnjim koncertima, nego su posjetitelji bili primorani osjetiti koncert svojim osjetilima te iz njega izvući bilo kakve emocije.

Takvi su koncerti nekad bili i takvi uvijek moraju biti.

Dylanova ostavština, njegovih 40-ak albuma hrpetina neponovljivih tekstova i pjesama bit će nemjerljiva; jedno od najvećih kulturnih bogatstava čovječanstva. A pred kraj karijere, a i života, ponudio nam je još jedno pravilo kojeg bismo se zaista morali držati.

Dylana će trebati uvrstiti u program osnovnih škola, a njegovo pravilo o 'gašenju' mobitela na koncertima u zakone.