INTERVJU: ALOJZ IVANIŠEVIĆ

Austrijski povjesničar hrvatskog porijekla: Crkva je preuzela ulogu Centralnog komiteta Partije

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 01.06.2017 11:19
  • Objavljeno 01.06.2017 u 11:00
Alojz Ivanišević

Alojz Ivanišević

Izvor: Promo fotografije / Autor: Privatni arhiv

U intervjuu za tportal austrijski povjesničar hrvatskog porijekla, profesor bečkog sveučilišta dr. Alojz Ivanišević govori o nizu aktualnih i povijesnih tema: hrvatskom nacionalizmu, politici Katoličke Crkve, odnosu hrvatskog društva prema NDH i Jugoslaviji, Thompsonu te objašnjava zašto povezanost s Balkanom i Mediteranom obogaćuje suvremeni hrvatski identitet, koji ne treba svoditi samo na srednju Europu

Alojz Ivanišević je doktor povijesnih znanosti i redoviti profesor Bečkog sveučilišta na Institutu za istočnoeuropsku povijest. Rođen je 1955. u Gunjavcima pored Nove Gradiške te je u Jugoslaviji završio osnovnu i srednju školu. Pred kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća otišao je u Beč studirati povijest i etnologiju, nakon čega je završio i teologiju. Godine 1988. zaposlio se kao asistent na Bečkom sveučilištu, a redoviti je profesor postao 1999.

Ivanišević je tijekom desetljeća svojeg znanstvenog rada objavio niz historiografskih radova, baveći se temama poput nacionalizma, religije, jezika i kulture na prostoru jugoistočne Europe u 19. i 20. stoljeću. S obzirom na svoje hrvatsko porijeklo i Austriju koju smatra domovinom, Alojz Ivanišević je jedan od rijetkih stručnjaka koji imaju utemeljen i kritički uvid iznutra i izvana u mijene hrvatskog društva u prošlim stoljećima, kao i u sadašnjosti.

Sve to je više nego dovoljan razlog da mu se obratimo s molbom za intervju, na koji je dr. Ivanišević rado pristao. Započeli smo s aktualnom politikom.

Ovaj intervju dogovarali smo tijekom najnovije hrvatske političke krize, koja zapravo još traje. Kako se hrvatska politička previranja percipiraju u austrijskoj javnosti, postoji li interes za to?

I u Austriji se u posljednjih godinu dana može govoriti o nekoj vrsti permanentne političke krize, uvjetovane velikim dijelom takozvanom izbjegličkom ili migrantskom krizom koja je počela najkasnije smjenom saveznog kancelara Wernera Faymanna početkom svibnja prošle godine, a koja – kao i u Hrvatskoj -  još uvijek traje. Velika koalicija se raspala i novi izbori su već fiksirani za 15. listopada, a Socijaldemokratska stranka (SPÖ) kancelara Christiana Kerna najavljivala je do izbora 'slobodnu igru snaga u parlamentu'  - s njemačkog doslovce prevedeno, jer mi nije poznat odgovarajući hrvatski izraz za to - a to znači da će kancelarova stranka SPÖ za pojedine parlamentarne akcije ili za eventualno donošenje nekih novih zakona tražiti potporu barem dijela opozicije i - u krajnjem slučaju - pojedinih zastupnika iz stranke donedavnog demokršćansko - konzervativnog koalicijskog partnera ÖVP-a. U toj stranci se pak prije tjedan dana, kao i prije godinu dana u SPÖ-u, dogodila smjena na čelu - Sebastian Kurz, aktualni ministar vanjskih poslova, zamijenio je Reinholda Mitterlehnera, što je bio povod za raskid koalicijske vlade.

Jedan od kontinuiranih prijepora koji potresaju hrvatsko društvo je odnos prema Drugom svjetskom ratu i poraću. Za razliku od Njemačke, čini se da se u Hrvatskoj suočavanje s prošlošću najviše koristi za aktualne političke obračune, umjesto za otkrivanje istine i katarzu društva. Ima li realne šanse da se hrvatsko društvo na konstruktivan način suoči sa svim svojim mračnim stranama iz povijesti?

Hrvatsko društvo moći će se konstruktivno suočiti s mračnim stranama svoje povijesti kad među svim relevantnim strankama bude postignut konsenzus oko toga što su zapravo mračne strane vlastite povijesti. U Njemačkoj je taj konsenzus odavno postignut, a u Hrvatskoj definitivno nije, što ne treba previše čuditi jer njemačka je demokracija iz razumljivih razloga mnogo razvijenija od hrvatske, između ostalog i zbog toga što je posljednji rat u Njemačkoj i cijeloj ostaloj Europi završen 1945., a u Hrvatskoj pedeset godina kasnije. Ali s obzirom na to da je u Njemačkoj konsenzus 'državotvornih' stranaka oko toga bio uglavnom postignut još za vladavine demokršćanskih stranaka CDU-a i CSU-a kancelara Konrada Adenauera (1949-1963), ne bi bilo pretjerano očekivati da se i u Hrvatskoj taj konsenzus uskoro postigne.

Pri tome odlučujuću ulogu sigurno ima HDZ, kao i spomenute 'sestrinske stranke' u Njemačkoj. Za to nije dovoljna samo promjena na vrhu, iako je to vrlo važno kao prvi korak k tom cilju, nego i pretvorba čitave stranke u modernu europsku konzervativnu stranku. Sve dok dijelovi ili čitavi ogranci HDZ-a drže dobrim i plemenitim 'sve što je hrvatsko i katoličko', što dakako uključuje i ustaštvo, i dok 'mole' credo o 'vječnoj Hrvatskoj' i 'hrvatskim svetinjama', nije moguć konsenzus sa SDP-om i s liberalno orijentiranim, istina ne baš jakim, političkim strankama oko toga što su mračne strane hrvatske povijesti.

Za konsenzus državotvornih stranaka potrebna je pretvorba čitave stranke u modernu europsku konzervativnu stranku, smatra povjesničar Ivanišević

Za konsenzus državotvornih stranaka potrebna je pretvorba čitave stranke u modernu europsku konzervativnu stranku, smatra povjesničar Ivanišević

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Na drugoj strani mora i SDP odnosno lijevo krilo te stranke jasno definirati svoj odnos prema komunizmu i vjerodostojno se distancirati od njega. Iluzorno je međutim očekivati da će diskusije i prijepori oko toga što znači vjerodostojno se distancirati od jednog ili drugog nedemokratskog, autoritarnog ili totalitarnog režima, uključujući i rasprave o tome koji se od spomenutih termina može primijeniti na ustaški, fašistički ili nacistički, a koji na komunistički ili staljinistički režim, u dogledno vrijeme prestati, jer rijetko tko vidi 'balvan u svom oku' i ispituje svoju vlastitu – bilo osobnu, bilo kolektivnu – savjest. I to dakako nije specifično hrvatski problem.

Zanimljivo je i da Austrija nije imala isti odnos prema svojoj povijesti iz epohe nacizma. Dugi niz godina se njegovao narativ o Austriji kao ‘prvoj žrtvi Hitlera’, da bi se onda pojavio i kontranarativ o Austriji kao ‘prvoj saveznici Hitlera’. Kako se danas austrijsko društvo odnosi prema Drugom svjetskom ratu i postoje li i duboke podijele oko toga?

Narativ o Austriji kao prvoj žrtvi nacizma bio je prisutan u austrijskoj javnosti, dok se relevantni faktori u spomenutoj konzervativno-kršćanskodemokratskoj stranci ÖVP-u, nisu jasno distancirali od svoje 'prethodnice', Kršćanskosocijane stranke Engelberta Dollfußa koji je u ožujku 1933. kao savezni kancelar izvršio državni udar, raspustio parlament, zabranio Socijaldemokratsku, ali i Nacionalsocialističku stranku te proglasio tzv. stalešku državu (Der Ständestaat). Dollfußov režim socijaldemokrati i ostali ljevičari oduvijek su nazivali austrofašizmom, dok su konzervativne odnosno građanske snage rabile i još uvijek dobrim dijelom rabe 'ideološki neutralni' termin 'Ständestaat'. Ideološki se Dollfuss orijentirao na Mussolinija, utoliko je termin 'austrofašizam' opravdan ili u najmanju ruku prihvatljiv, a oslanjao se istovremeno i na vodstvo Katoličke Crkve – kako mjesne, austrijske, tako i opće u Vatikanu, koja je isto kao 'pobožni katolik' Dollfuß glavnim neprijateljima kršćanstva i čitavog čovječanstva smatrala komunizam, socijaldemokraciju isto kao i liberalnu, parlamentarnu demokraciju. Istovremeno je Dollfuß, kao i ostali političari njegove 'državotvorne' stranke i glavni eksponenti njegova režima, bio protivnik u biti antikatoličkog i antikršćanskog nacionalsocijalističkog pokreta koji je, kako je opće poznato, također 1933. godine došao na vlast u Njemčkoj. Dollfuß  je već u srpnju 1934. postao žrtvom nacionalsocijalističkih pučista, što je kasnije bila glavna podloga za teoriju o Austriji kao prvoj žrtvi nacionalsocijalizma, tim više što se i Dollfußov nasljednik Kurt Schuschingg protivio Anschlussu tj. pripojenju Austrije Hitlerovoj Njemačkoj i od Anschlussa do 1945. bio interniran u raznim koncentracijskim logorima. Prije toga je Schuschnigg - za vrijeme svoje vladavine od 1934. do 1938., kao i Dollfuß progonio socijaldemokrate i komuniste i izazvao građanski rat u Austriji – između svog pokreta, zvanog Vaterländische Front (Domovinska fronta) i socijaldemokratskog Schutzbunda (Obrambenog saveza). Schuschnigg je također neposredno prije Anschlussa odbio ponudu ilegalnih socijaldemokrata da zajedno osnuju savez za obranu neovisnosti Austrije, za što je preduvjet dakako bio legaliziranje Socijaldemokratske stranke.

Kontranarativ prema kojem je Austrija 'bila prva saveznica Hitlera' i koji danas u austrijskoj povijesnoj znanosti i publicistici, kao i u politici, vrijedi kao mainstream, temelji se na činjenici da je Hitlerovo pripojenje 'svoje domovine“ Austrije' (Ostmark) njemačkoj 'matici zemlji', u Beču i izvan njega masa naroda primila s oduševljenjem te da su mnogi glavni eksponenti Hitlerove, odnosno nacionalsocijalističke, njemačke ekspanzionističke i genocidne politike bili Austrijanci.

Postavlja se pitanje je li to zaista znak da se austrijska javnost od ne tako davno zaista kritički suočava s tamnom stranom svoje povijesti ili je to samo izraz duha vremena. Ja se na to pitanje ne bih usudio odgovoriti ni pozitivno ni negativno, ali osobno držim teorije o bilo kojoj državi ili bilo kojem narodu u cijelosti kao žrtvi isto tako problematičnima i neprihvatljivima kao i onu o kolektivnoj krivnji nekog naroda ili države. Iako rijetko tko priznaje da je pristalica teorije o kolektivnoj žrtvi nekog naroda ili države, nerijetko se događa da kao glavni uvjet za kritičko suočavanje s tamnim stranama povijesti vlastitog naroda smatra de facto priznavanje vlastite kolektivne krivnje. Držim najproblematičnijim to što je spomenuti kontranarativ u Austriji postao mainstreamom uglavnom tako što su relevantni faktori u politici, publicistici i povijesnoj znanosti, većim dijelom lijeve provenijencije, stvorili teoriju o 'dvije Austrije' - dobroj i zloj - kao sredstvo 'borbe' za kritičko suočavanje s vlastitom nacionalnom prošlošću, i to ne samo nacionalsocijalističkom, nego i mnogo ranijom, sve od protuosmanskih ratova. Pritom se pod kritičkim suočavanjem s vlastitom poviješću često smatra prihvaćanje spomenute teorije odnosno ideologije o 'dobroj i zloj Austriji' koja se indoktrinira preko škole, sveučilišta i sredstava javnog priopćavanja, tako da se nerijetko u krajnjoj liniji radi o obračunavanju s političkim i ideološkim protivnikom i ispitivanju njegove, a ne vlastite 'kolektivne savjesti'.

Neki elementi NDH su namjerno oživljeni u današnjoj Hrvatskoj, poput pozdrava ‘za dom spremni’, koji se u dijelu društva iz ustaškog transformirao u ‘stari hrvatski pozdrav’. Ljudi koji se smatraju najvećim domoljubima istovremenu nanose veliku štetu RH. Bavili ste se mnogo poviješću nacionalizma, kako komentirate taj fenomen pretvaranja patriotizma u nacionalizam?

Teško je povući oštru liniju između nacionalizma i patriotizma, već zbog toga što su najžešći nacionalisti uzurpirali pojam patriotizam odnosno domoljublje, tako da ja sigurno nisam domoljub u tom smislu. Ako ipak pokušam za sebe osobno definirati patriotizam ili domoljublje, onda ono izvire i hrani se iz moje osobne emocionalne povezanosti s mojom obitelji, rođacima i prijateljima, kao i sa zemljom iz koje potječem i jezikom koji sam prvi naučio. Na sve to ja ne mogu biti ponosan - kako to 'pravi domoljubi' obično za sebe naglašavaju i od drugih traže - jer za to nisam nimalo zaslužan, ali svoje podrijetlo dakako ne mogu niti želim nijekati, ali ga na drugoj strani nemam potrebu uvijek iznova isticati, tim više što sam austrijski državljanin. Hrvatski nisam nikada ni bio, ako se izuzme moje 'dvojno' – hrvatsko i jugoslavensko državljanstvo - iz vremena SFRJ-a, kojeg sam se vrlo rado odrekao. Moj austrijski patriotizam manifestira se tako što u svojoj 'novoj domovini' već 40 godina rado živim i radim i ne bih jeu stoga mijenjao ni s kojom drugom zemljom u Europi i svijetu.

Paradoks je da oni koji se smatraju najvećim domoljubima, ugledu Hrvatske u svijetu najviše štete oživljavanjem elemenata NDH

Paradoks je da oni koji se smatraju najvećim domoljubima, ugledu Hrvatske u svijetu najviše štete oživljavanjem elemenata NDH

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

A što se samozvanih velikih hrvatskih domoljuba tiče, ja ih, kako iz ovoga što sam upravo rekao proizlazi, nimalo ne razumijem niti se trudim da ih razumijem. Paradoks da oni koji se smatraju najvećim domoljubima, ugledu Hrvatske u svijetu najviše štete oživljavanjem elemenata NDH, uz istovremeno nijekanje njihove povezanosti s istom, može se po mom mišljenju barem djelomično objasniti intenzivnom indoktrinacijom već spomenute tzv. državotvorne ideologije u školi, politici i medijima od samih početaka hrvatske samostalnosti, prema kojoj je sve što je hrvatsko dobro i plemenito. Tako je to u svakom slučaju shvatio i još uvijek dobrim dijelom shvaća – kako bi rekao Franjo Tuđman – 'hrvatski puk'. A sve što je indoktrinirano, gotovo je nemoguće 'izbiti' nekome iz glave razumnim argumentima.

U Hrvatskoj se sukobljavamo i oko odnos prema Titu i socijalističkoj Jugoslaviji. Neki će reći da je Hrvatska iz svoje socijalističke faze zadržala sve loše, a odbacila sve dobro. Kako bi se u Hrvatskoj trebalo pristupiti (re)valorizaciji socijalističkog perioda od 1945. do 1990.?

Ja sam u kolovozu 1977. godine 'legalno pobjegao' iz 'socijalističke' Jugoslavije u 'socijalističku' Austriju - savezni kancelar je tada bio legendarni socijaldemokrat Bruno Kreisky - a ustvari iz represivnog, jednostranačkog režima u slobodnu i demkratsku zemlju u kojoj sam se od samog početka osjećao doma – u pravom smislu te riječi, po kojem dom znači i slobodu, a ne nužno državu u kojoj sam rođen - pa mi je teško izdvojiti 'pozitivne strana' Titovog, a još manje posttitoističkog 'socijalizma'. Ja sam između 1977. i 1980. godine prelazio s austrijskog na jugoslavenski teritorij sa zebnjom i bojazni da bi Tito mogao umrijeti i ja morao ostati zauvijek u Jugoslaviji, a pri povratku u Austriju bih nakon prelaska granice imao osjećaj da mi je pao neki teški kamen sa srca i da sam doma.

Stoga radije govorim o kontinuitetu između SFRJ i Hrvatske za vrijeme Franje Tuđmana pa sve do danas, koji međutim po mom mišljenju nije bio utjelovljen samo u 'Vrhovniku' kao bivšem generalu JNA i drugim 'nereformiranim komunistima' u HDZ-u (kako ih je nekad Ivica Račan znao nazivati), nego se u prvom redu manifestirao kao nova indoktrinacija u smislu 'hrvatske državotvornosti' na stari, već isprobani komunističko-titoistički način.   

Ako kao povjesničar, s određenim vremenskim odstojanjem pokušam (re)valorizirati 'socijalstički period od 1945.-1990.', ne mogu ga promatrati potpuno odvojeno od onog što sam doživio niti se mogu složiti s onim 'radikalnim antifašistima', antikapitalistima i 'nepopravljivim titoistima', koji plaču za Titovom Jugoslavijom za koju tvrde da je bila socijalna i (gotovo) pravna i demokratska država u kojoj 'nije bio sve idealno'. To me podsjeća na jednu diskusiju na Austrijskoj televiziji (ORF) iz 1980-ih u kojoj je sudjelovala i jedna poznata povjesničarka (austro)komunističke, tada još uvijek staljinističke provenijencije, imenom Eva Priester. Ona je na pitanje je li Staljin odgovoran za neke zločine, odgovorila da je 'i Staljin pravio pogreške'.

Veliki dio političkog programa Marine Le Pen se bavio ekonomskim pitanjima, dok u Hrvatskoj nacionalistička desnica rijetko artikulira ekonomsku politiku koja ide dalje od ‘nećemo prodavati obiteljsko srebro’. Npr. u Austriji je TTIP proteklih godina bio jedna od ključnih ekonomsko-političkih tema, u Hrvatskoj je jedva primijećen. Kako to tumačite?

Prateći s različitim intenzitetom hrvatsku politiku i medije od osamostaljenja do danas, primijetio sam da se na jednoj strani stvara dojam kako se čitav svijet vrti oko Hrvatske, a istovremeno se najveći dio onoga što se događa u svijetu marginalizira ili u najboljem slučaju gleda samo kroz prizmu hrvatskih nacionalnih interesa. U tome se, prema mojoj recepciji, jedva što promijenilo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Spomenuti izostanak interesa hrvatskih nacionalista za tokove svjetske ekonomije govori dovoljno o njihovu potpuno neprofesionalnom, iracionalnom i nadasve provincijalnom pristupu politici, ali i o rubnom položaju Hrvatske u Europi i svijetu.

Koliko bi hrvatsko društvo imalo koristi od svoje verzije slavnog Historikerstreita, odnosno kakva je uloga i, još važnije, odgovornost historiografije i povjesničara u tome da se Hrvatska izvuče iz shizofrene močvare u kojoj se trenutno nalazi?

U klasičnom i, kako vi kažete, slavnom njemačkom Historikerstreitu, tj. svađi ili – današnjim rječnikom rečeno – diskursu poznatih njemačkih povjesničara i filozofa krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, sukobile su se dvije ideološke struje: građansko-konzervativna na jednoj i marksističko-socijalistička na drugoj strani, pri čemu konzervativna struja nije imala revizionističke tendencije u smislu nijekanja ili relativiziranja nacionalsocijalističkih zločina, iako im je suprotna strana, osobito filozof Jürgen Habermas, to barem djelomično predbacivala, budući da je konzervativna struja pokušala osporiti tezu o jedinstvenosti Holokausta. Spomenuta kontroverza bila je istina s obje strane uvelike korištena kao pozornica za obračune s ideološkim i političkim protivnicima, ali je znatno pridonijela razvoju kulture kontroverznog dijaloga, koji u današnjoj Njemačkoj na aktualnu temu tzv. izbjegličke krize i s njom povezane migrantske politike aktualne vlasti, u tom ili sličnom obliku nije moguć.

Što se Hrvatske danas tiče, nemam dojam da se povjesničari suprotnih političkih struja ne svađaju dovoljno, ali zasad zbog dijametralno suprotnih pozicija dviju suprotstavljenjih strana, ne vidim mogućnosti za dijalog ni spremnosti da se kontroverze prevladaju i unaprijedi kultura dijaloga.

Nedavno je u Beču objavljena historiografska knjiga ‘Geschichtsbuch Mitteleuropa - Vom Fin de Siècle bis zur Gegenwart’, koja Hrvatsku pozicionira u srednjoeuropski kulturno-povijesni krug. No Hrvatska je i mediteranska i balkanska. Kako bi se mogla okrenuti društvena paradigma prema ideji da sve to obogaćuje suvremeni hrvatski identitet?

Pozicioniranje Hrvatske samo i isključivo u srednjoeuropski kulturno-povijesni krug ne korespondira ni s njenim povijesnim razvojem niti s njenom sadašnjicom. Hrvatska pripada sasvim sigurno i tom krugu, ali zbog različitog povijesnog razvoja i geografskog položaja pojedinih regija, isto tako i mediteranskom i balkanskom kulturnom krugu. Za svakog pametnog to može biti samo bogatstvo Hrvatske, a postojeća paradigma se može okrenuti u tom smjeru kad većina stanovnika Hrvatske ili barem relevantnih političkih faktora spozna da je tako. Forsirana indoktrinacija u tom smislu može, kao i sve druge indoktrinacije do sada, biti samo kontraproduktivna. Zanimljivo je da su strah od Balkana i tendencija virtualnog bijega s istog najviše prisutni kod onih mentaliteta, ponašanja i političkih kultura koje najviše sliče tradicionalnim stereotipima Balkana.

Bavili ste se i resakralizacijom javnog prostora u jugoistočnoj Europi nakon sloma komunizma. Kako komentirate današnju ulogu Katoličke Crkve u javnom životu Hrvatske?

Ja sam već više puta pisao i govorio, a ponavljam to i sada, da je vodstvo Katoličke Crkve uvelike preuzelo ulogu koju je u komunističkoj Jugoslaviji imao Centralni komitet Partije. Kao što je vodstvo Komunističke partije u čitavoj Jugoslaviji i u pojedinim njenim republikama imalo cilj kroz intenzivnu indoktrinaciju od dječjeg vrtića do staračkog doma kreirati novog jugoslavenskog socijalističkog čovjeka i oteti ga svakom utjecaju 'ostataka neprijateljskih, buržoaskih i reakcionarnih, klerofašističkih snaga', tako hrvatska Crkva danas glavnom svojom misijom smatra re-kreiranje 'hrvatskog katoličkog čovjeka' i brigu za njegovu zaštitu od svih 'jugo-komunističkih, nenarodnih i liberalnih snaga i utjecaja'. Takvim pozicioniranjem u društvu mjesna Katolička Crkva u Hrvatskoj, koja igra ulogu nacionalne i političke dušobrižnice, u totalnom je sukobu s naukom Drugog Vatikanskog koncila i sveopćom, po svojoj definiciji anacionalnom Katoličkom Crkvom, a osobito s onim što zastupa papa Franjo.

Jedan od fenomena kojima ste se znanstveno bavili je i pjevač Marko Perković Thompson, i to u svojem radu ‘Galube - Liebe - Heimat’ (Vjera - ljubav - domovina) iz 2011. Što Thompsonova popularnost, kao i djelomična zloglasnost, govore o današnjem hrvatskom društvu?

Thompsonom se, iskreno rečeno, nakon 2011. nisam više bavio, jer su sadržaji njegovih tekstova, osim što su 'neprobavljivi', zamorni i uvijek isti. Njegova popularnost, za koju sam mislio da je u međuvremenu splasnula, ali čini se da ipak nije, svjedoči o tome da u Hrvatskoj nacionalna mitologija još uvijek pada na plodno tlo i da je kritički način razmišljanja mnogima, čak i obrazovanim mladim ljudima, potpuno stran. Vrlo je zanimljiv u tom kontekstu fenomen demoniziranja svih današnjih političara te istovremeno oduševljenje potpuno nepoznatim 'hrvatskim velikanima i kraljevima iz stoljeća sedmog', o kojima pjeva i fabulira ne samo Thompson, a koje bi, kad bi živjeli danas, 'vjerni Hrvati' zbog 'izdaje hrvatskih nacionalnih interesa' razapeli na križ ili, kao nekoć Zvonimira, možda 'samo ubili'.  

Marko Perković Thompson

Marko Perković Thompson

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Nedavno je veliku buru u hrvatskoj javnosti izazvala Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezično pitanje također je bilo u fokusu vašeg znanstvenog rada. Zašto je pitanje jezika tako zapaljivo u Hrvatskoj?

Kad sam prije dva tjedna bio u Osijeku, vidio sam jednu tablu na kojoj se nudi usluga prevođenja s hrvatskog na srpski jezik. To je zaista smiješno i dovoljno govori o tome kamo vodi ekstremno politiziranje jezika i jezikoslovlja - ljudi koji se međusobno potpuno razumiju, odjednom trebaju prevoditelja, a mnogi su preko noći postali poligloti. Netko tko je do nedavno znao jedan jezik, sada odjednom zna četiri. Vrlo učen i napredan narod, a nadasve njegovi prosvjetitelji!

Kontroverze oko 'zajedničkog jezika' počele su, kako je poznato, još u doba ilirizma, a s njima i politizacija jezika, s tim da je tada cilj bio prevladati regionalne razlike i dijalekte te stvoriti jedan zajednički jezik, koji je po uzoru na ostale europske nacije, trebao postati temeljem za stvaranje jedne jedinstvene nacije na slavenskom jugu. U tome su bili gotovo svi složni, ali se nisu nikako mogli složiti oko imena zajedničkog jezika, koji je Vuk Karadžić npr. nazivao srpskim, a pripadnici Ilirskog pokreta i kasniji narodnjaci ilirskim, jugoslavenskim, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim itd. Od tada do danas nisu prestala prepucavanja oko toga tko je komu i kada nametnuo ili oteo jezik, literaturu, kulturu i povijest. O tome je napisano more knjiga, rasprava, polemika i članaka, od kojih su rijetki pridonijeli razvoju kulture dijaloga, a o zajedničkom jeziku da se i ne govori. Teško je stoga očekivati da će se u dogledno vrijeme na tom području nešto bitno promijeniti.

Kako sve to funkcionira u Austriji koja nema austrijski jezik?

Što se 'austrijskog jezika' tiče, on službeno ne postoji niti je ikad postojao, iako je posljednjih godina u javnost izišla jedna grupa književnika koja je tražila kodifikaciju vlastitog austrijskog jezika, ali to nije naišlo na velik odjek u javnosti. Dok se naziv zajedničkog književnog njemačkog jezika, unatoč svim, djelomice velikim, regionalnim razlikama na čitavom njemačkom govornom području, a i u samoj Austriji, gotovo uopće ne stavlja u pitanje, postoji prilično snažan otpor protiv uvođenja, ili bolje rečeno usvajanja, tipično sjevernonjemačkih odnosno pruskih izraza, umjesto tradicionalnih, specifično austrijskih riječi i pojmova, koji nerijetko imaju i slavenske korijene. To što gotovo da ne postoje tendencije osamostaljenja austrijskog jezika, može se objasniti uvelike time da je svijest o posebnoj austrijskoj naciji nastala vrlo kasno. Tako se još u vrijeme mog dolaska u Austriju krajem sedamdesetih, pa i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnosti još intenzivno diskutiralo o tome jesu li Austrijanci posebna nacija ili samo dio 'njemačke (kulturne) nacije'. Danas se o tome više ne diskutira, iako još ima onih koji se drže pripadnicima njemačke nacije, a njihov udio u stanovništvu Austrije u postotcima kreće se u razmjerima deklariranih Jugoslavena u SFRJ neposredno prije raspada.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 20

Prikaži sve
  • pupurin

    01.06.2017 12:43

    razumijem ja strah nasih novokomponiranih velikih hrvata od pametnih ljudi, prvo sad kad su dosli do cilja boje se da im neko ne ukine drzavnu sisu drugo da kaptol nije preuzeo ulogu komiteta gdje bi onda isli po svoje misljenje?

  • pupurin

    01.06.2017 13:07

    nacionalna memorija je u genima, srcu i dusi a ne u institucijama, komitet-kaptol i nacionalisticki kler je pokazao svoje hrvatstvo u slucaju dajle.

  • dam1947

    01.06.2017 12:38

    A mnoge Hrvatice i Hrvati ne mogu živjeti bez jednoumlja. Jučer Partija, danas crkva, sutra će biti nešto drugo. I dok se zabavljaju i bave trivijalnostima kriminalna im zavlači ruku u džep. Ali, gle čuda, to ili ne primjećuju ili ih ne smeta.

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi