Ekonomska kriza, nezaposlenost, porast nacionalizma, postratne traume, uspon populista, klimavost postojećih međunarodnih struktura i naddržavnih asocijacija - to je u određenoj mjeri kao Europa danas. Ali kako upozorava ‘To Hell and Back’, nova knjiga cijenjenog britanskog povjesničara Iana Kershawa - autora obimne i hvaljene biografije Adolfa Hitlera - takve su bile društvene silnice i u Europi nakon Prvog svjetskog rata, silnice koje su dovele do uspona nacizma i fašizma te konačno do nevjerojatne i, nadajmo se, neponovljive katastrofe Drugog svjetskog rata.

‘To Hell and Back’ izvrsno je i poticajno djelo historiografske sinteze, knjiga koja pokušava dati odgovor na pitanje kako je Europa uništila samu sebe u prvoj polovici 20. stoljeća, no istovremeno se čita i kao upozorenje da se Stari kontinent sada nalazi u ne toliko različitoj situaciji, u kojoj se ponavljaju uvjeti i potezi koji su u prošlom stoljeću doveli do rata u kojemu su deseci milijuna ljudi, vojnika i civila, izgubili živote. Zapravo je prilično uznemirujuće čitati Kershawovu knjigu, jer se na mnogim mjestima čini kao da slavni povjesničar piše o sadašnjosti, a ne o nečemu što se dogodilo prije sto godina.

Primjerice, u jednom momentu Kershaw nudi definiciju ekstremne desnice koja prerasta u fašizam i navodi kako takve pojave karakterizira ‘hipernacionalizam koji inzistira na zajedništvu integralne nacije’, koji traži ‘čišćenje svih koji se smatraju nepoželjnima’, pa rasna isključivost koja se manifestira kroz uvjerenje da je neka nacija ‘posebna, jedinstvena i superiorna’, te ‘radikalna spremnost na uništenje onih koje se smatra neprijateljima’, a to su marksisti, liberali i demokrati. Iako se sve to odnosi na uspon Benita Mussolinija i Hitlera te sličnih autoritarnih vođa iz prve polovice prošlog stoljeća, teško je u tim opisima ne prepoznati aktualnost koja se odnosi i na Europsku uniju i na Hrvatsku kao njezinu članicu.

U koncipiranju ‘To Hell and Back’ Kershaw se odlučio ponajviše za oslikavanje krugova visoke politike te su time sudbine običnih ljudi u svim lomovima dvadesetih i tridesetih te krvoproliću četrdesetih stavljene u drugi plan, no to je razumljivo jer autora prvenstveno zanimaju glavne silnice tadašnjeg društva i politike koje su Europu, kako sugerira sam naslov knjige, odvele u pakao. Obični su ljudi u svemu tome većinom bili objekti tuđih odluka i poteza, što Kershaw uvjerljivo i s odgovarajućom empatijom naglašava.

No njega zapravo zanima je li i kada bilo moguće zaustaviti Hitlera te i sam dolazi do depresivnog zaključka da je krajnji čas za skretanje bujice povijesti u manje destruktivnom pravcu bio najkasnije 1937., nakon čega je izbijanje rata bilo tek pitanje trenutka. Dapače, da je bilo po Hitlerovoj želji, to bi se dogodilo i prije 1939. i invazije na Poljsku te je jedna od povijesnih ironija koju Kershaw ističe percepcija Minhenskog sporazuma kojim je raskomadana Čehoslovačka. Britanski je premijer Neville Chamberlain, vječno osramoćen u povijesti zbog popuštanja Hitleru, u Londonu dočekan kao heroj narodnih masa jer je, kako je rekao, osigurao mir u našoj epohi, dok je nacistički Führer bjesnio jer je htio izvesti vojni napad na Čehoslovake. To što je do istog cilja došao diplomatskim sredstvima Hitlera je zapravo obilato naživciralo, što je i dobra lekcija za danas u kontekstu pregovaranja s fanaticima.

Kada je pak riječ o prostoru Jugoistočne Europe, Kershaw je naročito kritičan prema pojavi i politici NDH, koju opisuje kao kvislinšku i zločinačku, a zanimljivo je i u kontekstu aktualnih hrvatskih prijepora pročitati i stranice posvećene odmazdi nad poraženima u Drugom svjetskom ratu. Viška milosti nitko nije imao, pa je primjerice Winston Churchill predlagao da se svi nacistički lideri ubiju čim ih se uhvati, dok je Staljin mislio da je ipak potrebno održati prijeki sud koji će ih osuditi na smrt. Zapravo su Amerikanci inzistirali na suđenju u Nürnbergu, na kojem su osuđeni nacistički glavešine te jedini pledirali za manje krvoprolića. Iz onoga što piše Kershaw, nije bilo neke značajne razlike između retorzije u Francuskoj i Jugoslaviji, zapravo su se svi nemilosrdno osvećivali dojučerašnjim neprijateljima.

Britanski je povjesničar obećao da će to ‘To Hell and Back’ slijediti još jedna knjiga, posvećena Europi druge polovice 20. stoljeća, kada je kontinentom zavladao kakav-takav mir. To bi vjerojatno trebala biti optimističnije djelo, jer ono što obilježava ovu knjigu autorovo je uvjerenje da splet specifičnih socioekonomskih uvjeta i politika nužno vodi u rat. Uobičajeno je na raznim komemoracijama ponavljati kako je važno da se zločin više nikad ne ponovi, ali ‘To Hell and Back’ Iana Kershawa podsjeća koliko je lagano da stvari skrenu opet na put zločina.

U svakom slučaju, povijest Europe od 1914. do 1949. takva je da odbiti učiti iz nje vodi prema novoj katastrofi. Iz aktualne situacije se može zaključiti da smo kao kontinent možda ponovno krenuli u tom pravcu, pa kao neodgovoreno pitanje knjige Iana Kershawa ostaje sljedeće - je li kasno spriječiti ono što bi moglo uslijediti?