INTERVJU: BRANIMIR JANKOVIĆ

'Dio profesionalnih povjesničara osporavao je Tuđmanu taj status'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 09.03.2017 10:26
  • Objavljeno 09.03.2017 u 10:26
Branimir Janković

Branimir Janković

Izvor: tportal.hr / Autor: Privatni arhiv

U intervjuu za tportal.hr povjesničar Branimir Janković govori o svojoj knjizi 'Mijenjanje same sebe', koja se bavi preobrazbama hrvatske historiografije u kasnom socijalizmu. Janković objašnjava i zašto je Mirjana Gross najvažnija hrvatska povjesničarka druge polovice 20. stoljeća, otkriva prijepore koje je Franjo Tuđman izazivao među profesionalnim povjesničarima te napominje da bi Hrvatskoj dobro došla javna povjesničarska polemika poput glasovitog njemačkog Historikerstreita iz 1980-ih

Dr. sc. Branimir Janković viši je asistent na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Rođen je 1980. u Vinkovcima, a studij povijesti i hrvatskog jezika i književnosti završio je 2006. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 2007. upisao poslijediplomski doktorski studij Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. Studijski je boravio u Sloveniji i Njemačkoj. Tajnik je uredništva časopisa Historijski zbornik od 2008. i zamjenik urednika portala www.historiografija.hr od 2014. godine. Nastavne i znanstvene interese usmjerio je povijesti historiografije, suvremenoj historiografiji i hrvatskoj historiografiji od 19. do 21. stoljeća, odnosno okvirno hrvatskoj povijesti 19. i 20. stoljeća.

Njegov zanimljiv doktorat nedavno je izdavačka kuća Srednja Europa objavila kao knjigu pod naslovom ‘Mijenjanje same sebe. Preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma‘. Knjiga obrađuje teorijske i metodološke preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, s naglaskom na 1970-e i 1980-e kao ključne godine kada se one zbivaju. Kako su sve to i dalje vrlo aktualne teme u hrvatskoj javnosti, zamolili smo Branimira Jankovića za intervju.

Hrvatska povijest i hrvatska historiografija su trajno aktualne teme proteklih godina u javnosti. Je li vas to potaknulo da se u svojem doktoratu pozabavite transformacijama domaće historiografije u kasnom socijalizmu?

Da, interes javnosti za povijest i stavove povjesničara u Hrvatskoj i susjednim zemljama jako je velik. Povijest je, više nego sadašnjost, ključno mjesto prijepora u hrvatskom društvu. Zbog toga je važno analizirati ne samo ono što se zaista dogodilo u prošlosti, nego i zašto o njoj govorimo tako kako govorimo. Javnost percipira povijesnu znanost prvenstveno kroz povjesničare prisutne u javnosti, no ona je dakako mnogo šire od toga. I dok je u javnosti dojam taj da se povjesničari sukobljavaju samo oko toga čije je tumačenje ispravnije, u historiografiji se osim toga odvijaju latentni sukobi između 'starih i mladih', 'tradicionalnih i modernih' itd. Pritom je za povijesnu znanost, kao i za druge znanosti, osnovno pitanje njezinog stalnog unapređivanja te hvatanja koraka s trendovima suvremene europske i svjetske historiografije. Zbog toga sam se bavio transformacijama hrvatske historiografije u kasnom socijalizmu, kada je njezin značajan dio poduzimao važne iskorake u smjeru razvoja međunarodne historiografije. Tada se, umjesto isključivo političke povijesti, uvodila socijalna povijest i neki drugi pravci poput povijesti žena. To znači ne pisati samo o djelovanju političara u povijesti, nego i o običnim ljudima i društvu u cjelini. Osim što su te transformacije važne za hrvatsku historiografiju, bavljenje socijalističkom/komunističkom Jugoslavijom uvijek izaziva širi interes. U drugim radovima bavio sam se ili ću se baviti hrvatskim povjesničarima 1990-ih i danas. Razumljivo je to da povjesničari tumače povijest, ali potrebno je analizirati i same povjesničare.

Prvenstveno se bavite hrvatskom historiografijom u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Kako ste se postavili prema činjenici da se ona u tom periodu nalazi i u širem kontekstu SFRJ?

Hrvatska historiografija u razdoblju od 1945. do 1991. djeluje dakako u sklopu socijalističke/komunističke Jugoslavije. Međutim, republičke historiografije razvijale su se u skladu s vlastitim nacionalnim tradicijama bez obzira na jugoslavenski okvir i poticano bavljenje zajedničkim 'jugoslavenskim' temama. Pretežno su se dakle hrvatski povjesničari bavili hrvatskom poviješću, slovenski slovenskom, srpski srpskom itd. No to ne znači da se nije odvijala komunikacija i suradnja među povjesničarima iz čitave Jugoslavije te su međusobno polemizirali i sukobljavali se. Upravo je u tim sukobima niz povjesničara dodatno brusio sliku vlastite nacionalne povijesti. Nasuprot tome, mnogi su hrvatski, srpski i slovenski povjesničari pokušavali zajedničkim djelovanjem modernizirati matične historiografije. Niz je dakle primjera sukoba i suradnje oko zajedničkih ili pojedinačnih projekata, zato se nije moguće baviti hrvatskom historiografijom i poviješću bez uključivanja šireg jugoslavenskog konteksta. Neovisno o tome što prevladava, kako sam napisao u knjizi, trend 'nacionaliziranja' vlastite povijesti.

Danas se može čuti da je sve prije 1990. bilo nepovratno kontaminirano ‘totalitarnim komunističkim režimom’, što se koristi kao argument za obezvređivanje raznih postignuća iz razdoblja SFRJ. Koliko je i na koji način hrvatska historiografija kasnog socijalizma bila pod utjecajem tadašnjeg režima, a koliko mu je bila opozicija?

U političkom i medijskom govoru dominira gledište da je sve što se zbivalo u Jugoslaviji čvrsto kontrolirao 'totalitarni komunistički režim'. To tumačenje naglašava totalitarnost ili totalitarne pokušaje režima, dok drugo tumačenje govori o početnim totalitarnim fazama ili osporava totalitarnost. Za prvo su ključne riječi: totalitarizam, komunizam, zločini, represija... Za drugo: modernizacija, socijalizam, samoupravljanje, radništvo… Ta su dva pristupa sadržana u historiografiji koja se bavi komunističkom, odnosno socijalističkom Jugoslavijom. Na isti način je hrvatska historiografija za jedne bila pod strogom kontrolom komunističkog režima i potpuno podvrgnuta ideologizaciji, a za druge se ipak uspješno othrvala pokušajima kontrole i vulgarne ideologizacije. Jasno je da ima elemenata za sve navedeno: i utjecaja režima i opozicijskih činova, i kontroliranja/sankcioniranja i slobodnog djelovanja, i ograničenja i razvojnih uspjeha. U knjizi sam se usmjerio na modernizacijske dosege hrvatske historiografije, primjerice u primjeni globalno važnog francuskog pokreta nazvanog po časopisu Anali. Isticao sam modernizaciju implicitno polemizirajući s 'totalitarnom paradigmom' koju ne smatram odgovarajućom na terenu historiografske i kulturne prakse.

Možete li našim čitateljima kratko objasniti važnost francuskog časopisa Anali i njegova utjecaja u hrvatskoj historiografiji?

Povjesničari koji su se tijekom 20. stoljeća okupljali oko francuskog časopisa Annales d'histoire économique et sociale predstavljali su po svemu revoluciju u historiografiji. L. Febvre, M. Bloch, F. Braudel, G. Duby i J. Le Goff, koji su prevođeni i kod nas, mijenjali su naše poimanje povijesti. Zbog njih srednji vijek više ne doživljavamo mračnim niti se bavimo samo istaknutim političkim ličnostima, već općenito čovjekom i društvom te poviješću mentaliteta. Anali uvode nove teme poput straha, ali i nove povijesne izvore (ne više samo pisane, nego i vizualne). Zanima ih problemska povijest umjesto pukog prepričavanja činjenica. Okrenuti su suradnji s drugim humanističkim i društvenim znanostima, nasuprot zatvaranju historiografije u sebe samu. Za razliku od isključivog usmjerenja prema nacionalnoj povijesti, njih zanimaju nadnacionalna povijest i povijest regija. Uvode pojmove 'dugog trajanja', nasuprot nama koji mislimo da povijest počinje od nas samih. I, čitateljima možda najvažnije, njihove knjige ne čitaju se kao (naša) suhoparna historiografska djela, već gotovo kao zanimljiva književnost namijenjena široj publici. Naravno da je velik odjek koji su francuski Anali imali u međunarodnoj historiografiji utjecao i na hrvatsku historiografiju. Njihova recepcija, prilagodba i primjena počela je u socijalističkoj Jugoslaviji i nastavila se tijekom 1990-ih i kasnije. To se dakako odnosilo samo na dio povjesničara, dok je dio 'tradicionalnih' povjesničara bio oštro protiv njih.

Pišete da je hrvatska historiografija nakon 1945. pa do sloma socijalizma oblikovala i historiografski rad devedesetih godina. Na koji način? Kako je uspostava neovisne Republike Hrvatske utjecala na rad historiografa?

To znači da je dio povjesničara koji su bili pod utjecajem Anala taj utjecaj nastavio širiti i 1990-ih na studente, nastavnike povijesti i povjesničare koji dolaze. S druge strane, tzv. tradicionalni povjesničari nastavili su i dalje proizvoditi tradicionalne povjesničare. Zbog toga netko tko je padom socijalizma promijenio teme i interpretacije nije automatski postao i kvalitetniji povjesničar. Političke i društvene promjene mijenjaju uvjete i očekivanja o poželjnim temama i interpretacijama, ali historiografija ima vlastiti stručni razvoj. Unutarnje slabosti historiografije u socijalizmu ostale su stoga dobrim dijelom i slabosti historiografije 1990-ih. To naravno ne znači da padom socijalizma i uspostavom Republike Hrvatske nije u historiografiji mnogo toga bitno promijenjeno. Nema više slučajeva izravnog sankcioniranja povjesničara zbog opozicijskog mišljenja i u osnovi verbalnog delikta. No jučer, danas, sutra povijesno mišljenje koje prkosi dominantnim očekivanjima uvijek je meta javnih udara različitih intenziteta. Inače je tema historiografije u korjenitim promjenama 1990-ih važna jer se tada željelo potpuno razgraditi tradiciju socijalističke Jugoslavije i uspostaviti novu politiku povijesti temeljenu na izraženom nacionalizmu, a k tome je predsjednik države bio povjesničar, bjesnio je rat, javni govor bio je iznimno zaoštren – metaforički rečeno, lomili su se svjetovi. To razdoblje još nas uvijek u mnogo čemu određuje i vrijedilo bi napisati doktorat ili knjigu o historiografiji i povjesničarima 1990-ih ne samo u Hrvatskoj, nego i drugim zemljama bivše Jugoslavije.

'Mijenjanje same sebe' Branimir Janković

'Mijenjanje same sebe' Branimir Janković

Izvor: Srednja Europa / Autor: Srednja Europa

Saborski zastupnik Željko Glasnović o današnjoj Hrvatskoj često govori pejorativno kao o ‘Croslaviji’. No može se primijetiti da postoji određeni kontinuitet, doduše ne u okviru onoga što naglašava Glasnović. Npr. kao što se nekad divinizirao NOB, sada se slično pristupa Domovinskom ratu. Veteranske udruge svojim djelovanjem su više puta u javnosti opisane kao SUBNOR itd. Vidite li vi demokratske promjene kao revolucionaran rez u odnosu na period prije 1990. ili ne?

Mnogo toga, kao što sam prethodno spomenuo, zaista jest promijenjeno, ali povijest jasno pokazuje da čak i u onome što nam se čini revolucijom ili revolucionarnim rezom neminovno ostaju brojni kontinuiteti. Neki će čak reći da nikad nema potpuno novih početaka. To međutim ne daje za pravo Glasnoviću i drugima koji ističu kontinuitet tzv. komunističkog i jugoslavenskog nasljeđa jer njima to ponajprije služi kao etiketa za diskreditaciju suprotstavljenog im mišljenja koje primjerice nerijetko dolazi od mladih ljudi koji s komunizmom i Jugoslavijom nemaju nikakve veze. Što se tiče kontinuiteta što ga se također često spominje, naime da je javni odnos prema Domovinskom ratu strukturno sličan odnosu prema NOB-u, može se očekivati da se takvim prijelomnim događanjima, poput ratova s brojnim žrtvama, stradanjima i traumama, nastoji dati istaknuto značenje. Konačno, mnoge zemlje na oslobodilačkim ili drugim ratovima, bez obzira na prijepore, grade svoje nacionalne identitete. No povijest pokazuje da nije moguće dugoročno održati službeno pamćenje nekog rata zasnovano samo na jednoj, dominantnoj perspektivi, bez uključivanja drugih iskustava. K tome bi povjesničari (bilo da vide svoju ulogu u afirmiranju nacionalnih narativa, bilo na njihovoj kritici) trebali iz profesionalnih razloga ukazivati na stručno neprimjerena ograničenja koja se kriju iza sintagme 'čuvanja istine o Domovinskom ratu'. Istina je naime u povijesnoj znanosti, kao i u drugim znanostima, nužno otvorena stalnim preispitivanjima.

U domaćoj javnosti najpoznatije historiografsko djelo iz osamdesetih vjerojatno su ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana. No Tuđman ne zauzima baš mnogo prostora u vašoj knjizi. Zašto?

Tuđmana u knjizi spominjem samo kao direktora Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu 1960-ih. Moj naglasak je na onim povjesničarima koji su sudjelovali u moderniziranju hrvatske historiografije pozivanjem na trendove u međunarodnoj historiografiji. Tuđman u tome nije sudjelovao. Njegovo djelovanje kao povjesničara, publicista, ideologa i političara u Jugoslaviji zanimljivije je u kontekstu analize političke upotrebe povijesti i historiografije. Tuđman se naime suprotstavljao nizu prevladavajućih partijskih tumačenja povijesti, zbog čega je bio kažnjavan i zadobio status disidenta. Dio profesionalnih povjesničara osporavao mu je međutim status povjesničara. Ljubo Boban optuživao ga je 1960-ih za plagiranje, a početkom 1990-ih kompromisno podržao njegov izbor u HAZU. Na Prvom kongresu hrvatskih povjesničara 1999. dio povjesničara usprotivio se planu da Tuđman održi uvodno izlaganje kao povjesničar, držeći prikladnijim da otvori kongres samo kao predsjednik države. O Tuđmanu kao povjesničaru pisano je razmjerno mnogo, a o njegovoj političkoj upotrebi povijesti nedavno je Stevo Đurašković objavio knjigu 'The politics of history in Croatia and Slovakia in the 1990s'.

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MORH

S druge strane, Mirjanu Gross tretirate kao ključnu povjesničarku razdoblja koje obrađujete. Gross možda i nije dovoljno poznata u širokoj javnosti, pa je ovo i prilika da objasnite njezinu važnost za hrvatsku historiografiju.

Mirjanu Gross svakako držim – i ne samo ja – ključnom povjesničarkom razdoblja kasnog socijalizma i neposredno nakon njega. Presudno je sudjelovala u moderniziranju hrvatske historiografije unoseći u nju već spomenute francuske Anale i brojne druge pristupe međunarodne historiografije. Osim što je pisala o aktualnom razvoju suvremene historiografije, Gross je autorica ključnih knjiga o hrvatskoj povijesti 19. stoljeća. Usprkos tome, nije postala članica HAZU-a. Njezina biografija ilustrativno svjedoči o traumatičnom 20. stoljeću. Zbog židovskog porijekla velik dio njezine uže i šire obitelji stradao je u holokaustu, a ona sama preživjela je ustaško uhićenje i slanje u koncentracijski logor u Njemačkoj. Iz tog je razloga bila vrlo osjetljiva na relativiziranje NDH tijekom 1990-ih. Bavila se pravaštvom – u knjigama 'Povijest pravaške ideologije' i 'Izvorno pravaštvo' – te je taj dio njezina opusa danas posebno aktualan. Naime povjesničar Zlatko Hasanbegović je kao ministar kulture u uredu držao sliku Ante Starčevića ističući tako svoju privrženost pravaštvu. No, kako pokazuje Gross, pravaštvo osim domoljublja i predanosti ideji samostalne hrvatske države karakterizira između ostalog nacionalizam koji dijeli 'prave Hrvate' od 'hrvatskih nehrvata', a Starčević pojmom 'Slavoserbi' označava i domaće izdajnike. Taj je dio pravaške tradicije rezultirao Hasanbegovićevim nedemokratskim mjerama prema 'projugoslavenskim' medijima.

Na kraju knjige konstatirate da značajan dio vaše struke ‘nove teme nastavlja obrađivati starim pristupom, katkad samo nižući podatke bez određene konceptualizacije’. Možete li laicima objasniti o čemu je tu riječ i kakva je konceptualizacija potrebna?

To primjerice znači da su povjesničari koji su se prethodno bavili NOB-om, a zatim nakon 1990. prešli na bavljenje NDH-om, zadržali staru metodologiju. Njihov iskorak je tematski i interpretacijski, ali ne i metodološki. To je nerijetko slučaj i s povjesničarima Domovinskog rata. Izostanak konceptualizacije je po mom sudu najveći problem hrvatske historiografije. On nažalost podrazumijeva to da niz povjesničara koji se bave 1990-ima ne upotrebljava teorije nacionalizma. Govore o totalitarizmu, ali ga ne definiraju i ne koriste teorije totalitarizma. Bave se NDH-om ne upotrebljavajući teorije fašizma. Navode pojam revizionizma bez definiranja. Nisu dovoljno upoznati s pojmovima kulture sjećanja, kolektivnog pamćenja, izmišljanja tradicije... Uz navedene, koncepti poput modernizacije, konstruiranja nacije, identiteta, društvene mobilnosti i mnogih drugih ključna su polazišta za tumačenje onoga što se dogodilo i što nam se događa. Činjenice i pojedinačni događaji sami po sebi ne znače puno, ključ objašnjenja je u procesima.

Jedna od najvažnijih povjesničarskih polemika je njemački Historikerstreit iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nedavno sam imao priliku čitati neke od tekstova koji su tada objavljeni u njemačkim medijima i ostao sam impresioniran. Mislite li da bi u hrvatskom društvu bilo moguće voditi takvu polemiku o nacionalnoj povijesti, ima li intelektualnog potencijala i poštenja za to i bi li to bio jedan od načina konstruktivnog suočavanja s prošlošću?

Takva bi polemika bila moguća kad bismo imali povjesničare čija bi argumentacija bila sofisticirana poput Nolteove i posebno Furetove. Kvalitetna polemika, javna rasprava i dijalog naše su najslabije karike. Takva nam je politička kultura, takva i historiografija. Prevladava izricanje stava protiv stava u odgovorima na banalizirana ili-ili pitanja: je li pozdrav 'Za dom spremni' neprimjeren ili opravdan; je li Jasenovac logor smrti ili radni logor; je li Jugoslavija bila totalitarna ili nije; je li Domovinski rat bio građanski rat ili obrana od agresije; je li kurikulum povijesti nedovoljno domoljuban ili nije; treba li govoriti samo o svojim žrtvama ili tuđim… Mediji favoriziraju uvijek iste teme i sugovornike potičući odgovore da ili ne od najviše 30 sekundi. Ukopani smo u rovovima u kojima unaprijed znate što će tko reći. Naravno da je potrebno zauzeti stav, ali trebaju nam i slojevitija pitanja o Drugom svjetskom ratu, socijalističkoj Jugoslaviji i Domovinskom ratu. Raspravljamo o stavovima, ne i o knjigama. Jesmo li raspravljali o recentnim knjigama Ive i Slavka Goldsteina o Titu, Slobodana Šnajdera o sudbini folksdojčera, Davora Marijana o Domovinskom ratu? Mnogo je razloga zbog kojih nemamo polemike koje ste spomenuli, no to nas ne opravdava da ih konačno ne započnemo. Sljedeće godine bit će sto godina od ulaska u Jugoslaviju, evo prilike za veliku debatu. Međutim startne pozicije za kvalitetnu polemiku stručno su i intelektualno ograničene onime što dominira u javnom govoru ili poručuje neprimjerenim naslovima novijih knjiga poput zbornika 'Hrvatska između slobode i jugoslavenstva' ili knjige povjesničara Josipa Jurčevića, 'Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj'.

U osnovnoj školi je svatko od nas čuo da je povijest učiteljica života. Stoga posljednje pitanje glasi: Što bi čitatelji trebali naučiti iz ‘Mijenjanja same sebe’?

Knjiga poručuje da se historiografija i povjesničari, ali naizgled paradoksalno i sama povijest nužno mijenjaju. Naši pogledi na povijest podložni su stalnim promjenama. Neizbježno je to da će društvene, političke i ideološke pozicije povjesničara uvijek biti različite, no svaka bi pozicija trebala biti stručno što kvalitetnija, neprestano unapređujući vlastitu argumentaciju i pristupe. Na kraju, kad već navodite antičku izreku o povijesti kao učiteljici života, koja se od silne upotrebe već prilično izlizala, spomenut ću drugu, naime Nietzscheovu misao iz knjige 'O koristi i štetnosti historije za život' - da 'svi bolujemo od razarajuće historijske groznice i da u najmanju ruku trebamo spoznati da od toga bolujemo'. Smatram da ona odlično oslikava naše nevolje s poviješću.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 10

Prikaži sve
  • 16910902

    Samo se zločinci boje istine i lustracije

    09.03.2017 12:08

  • inainic

    Možete vi surađivat s kim hoćete i ispirati mozak ispranima od ranije, ali ne možete izmijeniti povijesnu činjenicu da je dr. Franjo Tuđman bio prvi predsjednik Republika Hrvatske. Isto tako znamo koje stranke su izašle iz sabornice da ne bi glasovale o usvajanju Deklaracije o proglašenju suvere...

    09.03.2017 12:55

  • zaki55

    Kako netko koji nije završio gimnaziju, diplomirao povijest i nikada nije magistrirao može dobiti doktorat? To je pitanje za sve povjesničare osim ona tri lika koje je Tuđman vozio svojim autom u Zadar da mu daju doktorat.

    09.03.2017 11:45 1 odgovora

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi