"Otac je bacio djecu kroz prozor." Početna replika kojom Vid Adam Hribar uspostavlja temeljni registar svoje drame Nikaragva, premijerno postavljene u petak 2. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Patrika Sečena, pokazuje da ovaj dramski pisac itekako poznaje trikove zanata.

Ta rečenica – što je nešto pročitano iz crne kronike, simptom društva koji likovi registriraju izvana – promišljeno nas uvodi u antropologiju svijeta u kojem se kreću njegovi protagonisti i savršeno kondenzira njegovu interpretativnu matricu. Pogledaj što se događa s obitelji, roditeljstvom, djecom, kaže jedan od njegovih likova drugome, iako ga ustvari uopće nije briga ni za obitelji ni za roditeljstvo ni za djecu. Pogledajte ove odrasle, kaže nama Hribar.

Prije nego išta znamo o njima, njihovim odnosima i zapletu, autor postavlja neku vrstu zgusnutog koda iz kojega se razvija čitav komad, programsku matricu za "čitanje" – i čini to vrlo lukavo, jer taj početni udar samo prividno uspostavlja horizont očekivanja. Umjesto toga, Hribar nam nudi metonimiju poremećenog sustava odnosa koji će njegova drama razvijati.

Bez sućuti i bez iluzija

Ta vijest – iskaz o društvenoj katastrofi, izgovoren iz usta lika u bijegu i od društva i od samoga sebe – uspostavlja neku vrstu etičke osi predstave; ona je nevidljivo mjerilo svega što slijedi, iako ćemo njezinu simboliku shvatiti tek postupno, ili retroaktivno. Kako ovi ljudi razumiju obitelj, roditeljstvo, odgovornost, društvo? Kako govore o tuđim katastrofama – kako vide vlastite postupke? Što smatraju normalnim, što problematičnim i gdje povlače granicu između jednoga i drugoga?

Sociološka zabrinutost sugerira emocionalnu osjetljivost za svijet izvan njih samih; Hribarovi likovi sve su samo ne to. Puno je takvih putokaza – intelektualnih smicalica i simboličkih zamki – koje autor Nikaragve nudi gledateljima na aktivno dešifriranje. Vid Adam Hribar bez sumnje je domišljat pisac koji ne podcjenjuje svoju publiku.

Kad smo, dakle, prešli prag između vanjskog svijeta i svijeta njegove drame, naći ćemo se u klaustrofobičnoj, emotivno zagušljivoj atmosferi jednog anakrono učmalog stana u kojem, u stanju trajne psihološke paralize, tri generacije jedne obitelji – otac Joško, majka Kasandra, sin Stefan, kći Lara i Djed – vegetiraju uz zvučnu kulisu televizijskih kvizova i implicitno umiranje Bake u susjednoj sobi.

Godišnja doba jednog obiteljskog apsurda

Radnja, ako se pod radnjom može smatrati išta izvan psihološkog minskog polja, leži u bračnom krateru Joška (Filip Nola) i Kasandre (Katarina Bistrović Darvaš), čija zajednica funkcionira prema modelu koji sami opisuju kao "muzej slušanja", u kojem se više ne razgovara nego vodi trajna rovovska borba rečenicama, s povremenim "pauzama između činova". Oni su os oko koje se vrti čitav ekosustav ove obitelji; svi ostali odnosi unutar stana nastavak su ili reakcija na njihov središnji komunikacijski slom.

Dramatski protok kroz četiri godišnja doba (Ljeto, Jesen, Zima, Proljeće) scenograf Matej Kniewald smjestio je u vizualno zagušljivu kutiju omeđenu teškim zastorima od zagasito narančastog satena koja priziva lažnu toplinu i ustajalu udobnost građanskog doma u retro-estetici 1960-ih i 1970-ih, čiji privid doma povremeno destabilizira razmicanje zastora iza kojih se otkriva apstraktni nadrealni konstrukt ostatka stana. Na narančastom tapisonu pozornice susreću se dva registra: kauč i televizor pripadaju svakodnevnom realizmu obiteljskog života, dok veliki drveni konj – trojanac povezan s vanjskim svijetom, nadrealni provokator iz prostora sna – dodatno razotkriva apsurd obiteljskog mikrosvijeta.

Verbalni ping-pong uzajamnog poništavanja

Hribarova se drama, dakle, bavi stanjem; zato i ne započinje radnjom nego situacijom: Kasandra katatonično sjedi na kauču pred televizorom, Joško ulazi s viješću koju je pročitao u novinama, a između njih već u punom pogonu čitav mehanizam sitnih podbadanja, starih zamjerki i uzajamnog poništavanja.

Njihov se odnos odmah uspostavlja kao groteskno mehanizirana verbalna duel-igra dvoje potpuno otuđenih ljudi: naizgled razgovaraju, ali njihove se replike neprestano mimoilaze – niti se razumiju niti su sposobni za stvarni emocionalni kontakt, ali naučili su tu istinu maskirati trivijalnim činjenicama i ciničnim aforizmima.

Ona je ubojito zajedljiva, bezobzirno iskrena, potpuno rezignirana i emotivno ispražnjena. On je pasivni nostalgičar koji vlastitu nesposobnost nošenja sa stvarnošću (bankrotom, neplaćenim računima i nesređenim životom) prikriva patetičnim izjavama i idealizacijom obiteljske prošlosti.

Anatomija kućne ekonomije

Obitelj se, oko njih, materijalizira postupno. Prva je prisutna baka, nepokretna starica koja iz susjedne sobe doziva ukućane starinskom trubom koja svima ostalima zvuči poput brodske sirene. U stanu je i Djed (Sreten Mokrović), ali spava – uspostavlja se kućna ekonomija ove obitelji: dvoje starih ljudi u susjednim sobama, dvoje sredovječnih supružnika koji se glođu u dnevnoj i dvoje odrasle djece koja još nisu kod kuće, ali su već predmet njihova spora.

Ulazi Stefan (Adrian Pezdirc). Vraća se iz knjižnice, roditelji ga praktički istog trena šalju baki. Odmah dobivamo i njegovu osnovnu komično-neurotičnu crtu, opsesivno znanje geografskih činjenica – Volga, Dunav, države, glavni gradovi – čijim neprekidnim nabrajanjem pokušava uvesti neki pouzdan poredak u kuću u kojoj se sve drugo raspada.

Nakon razgovora o tome ima li što za ručak – nema, jer je djed, koji je obećao kuhati, prespavao dan – Joško ga konačno ide probuditi. Ovaj izlazi pun poleta i ohrabrujuće energije i smjesta preuzima praktični zadatak koji nitko od ostalih ukućana nije u stanju obaviti – stavlja kuhati tjesteninu.

Kućnim neurozama protiv skvoš-buržoazije

Između Kasandre – koju Katarina Bistrović Darvaš gradi s ledenom fasadom potpune tjelesne i emotivne kapitulacije, iza koje neprekidno štekću jednolične, suhe rafalne replike – i Joškovog svečanog patosa – kojemu Filip Nola daje više topline nego tragikomike (što je osobina koju ovaj lik, čini mi se, više priziva) – Adrian Pezdirc apsolutno briljira u apsurdistički stiliziranom tjelesnom automatizmu, ispod kojega neprestano pulsira psihološki grč čovjeka koji se godinama urušava sam u sebe.

Djed je jedini vitalni član ovog kućanstva, lucidan, filozofski nastrojen starac koji stvarno sluša druge, mudri promatrač pun blagosti i razumijevanja. No, kako uskoro doznajemo, nema jednu nogu; u ovoj obitelji nitko nije baš sasvim funkcionalan. Mokrović u njega unosi blagi humor i elegičnu mudrost staroga kova, no naprosto se ne uspijeva dovoljno "postarati" za ovu ulogu – dojam koji djelomično pripisujem i njegovom dubokom, rezonantnom glasu, kojim odskače od uloge starčića koji je svašta vidio i preživio i ipak sačuvao nešto ljudskosti.

Obiteljski raspad ogoljuje se i ubrzava dolaskom Lare, kojoj Petra Svrtan uspješno daje potrebnu mladenačku dinamiku i privid normalnosti, mada u suštini ništa ne mijenja, te potom njezina dečka Davora (Ivan Jurković, ovdje svjesno sveden na nešto uži glumački registar), utjelovljenja funkcionalnog, neopterećenog građanskog života koji, sa svojim banalnim pričama o skvošu, roštiljanju, psima i samopouzdanom "davoriziranju", samo antagonizira tu već posve razglobljenu obitelj.

Tri tradicije apsurda u kućnom pritvoru

Dijalozi između Kasandre i Joška, isporučeni brzom staccato prozom, paradigmatski su za hibridan, iznimno polifoničan i, unatoč rezignaciji ugrađenoj u sve njezine likove, zapravo prilično dinamičan jezik ove drame, koji neprestano oscilira između banalne, povremeno i vulgarne prozaičnosti i visoko stiliziranog, filozofsko-poetiziranog diskursa, pritom duboko obilježenog tradicijom teatra apsurda.

Hribar je dobro detektirao da tekst gotovo čitav sveden na govor – pri čemu taj govor ne služi uspostavi odnosa, nego, naprotiv, demonstrira njegovu nemogućnost – nužno priziva apsurdizam: na razini jezika i komunikacije, u odnosima i obrambenim mehanizmima likova, pa i u njihovoj svojevrsnoj metateatralnoj svijesti o vlastitoj zatočenosti unutar neke vrste dramske strukture (muzej slušanja!).

Riskirajući da Hribarovu tekstu pripišem genealogiju koju možda nije planirao, rekla bih da su se u Nikaragvu ušuljala tri velika pretka apsurda: Ionescov raspad građanskog jezika, život u "reprizama" i kružna statičnost; Harmsov svijet mikroapsurda, kompulzivnog bijega u činjenice i cinične lakoničnosti; te Beckettova tjeskobna slika postojanja kao uzaludnog čekanja i trajne odgode, sa stanom kao svojevrsnim čistilištem i vremenskom kapsulom.

Psihoanaliza obiteljskog promašaja

No, ispod svih tih slojeva leži čisti psihološki realizam – svi se ovi ljudi nose s vrlo stvarnim, životnim problemima; bankrotom i nagomilanim dugovima, tjeskobom i osjećajem srama zbog neuspjeha, strahom od starosti i tjelesnog propadanja, i općenito teretom promašenih života.

Hribar, dakle, ne piše ni plošni, čisti teatar apsurda u kojem su likovi tek mehanizirane marionete, ali ni klasičnu građansku psihološku dramu – Nikaragva je, naprotiv, vrlo intrigantan i inventivno zamišljen hibrid u kojemu apsurdizam izrasta iz njihove duboke psihološke traume i emotivne paralize. Svi oni posjeduju duboku unutrašnju motivaciju – postupci apsurda funkcioniraju kao obrambeni mehanizmi.

Stefanovo kompulzivno nabrajanje svjetskih rijeka i država nije tek jezična igra, nego njegov anksiozni instrument kojim pokušava preglasati unutrašnju paniku i pritisak roditeljskih očekivanja, a Joško i Kasandra ne vode apsurdne razgovore o televizijskim kvizovima, Mažuraniću i Hedervaryju zato što su bezumni, nego zato što bi im izravan razgovor o raspadu obitelji i vlastitoj krivnji za to bio pretežak. Apsurd je njihov zaklon od stvarnosti.

Čehovljanska melankolija i neservirana patka

Iz sve te opore ironije i britkog cinizma izbija, međutim, i nježni ton sjetne, gotovo čehovljanske melankolije, dok likovi neprestano maštaju o bijegu, boljem životu ili se prisjećaju sretnije prošlosti, a u stvarnosti ostaju potpuno paralizirani u vlastitom stanu.

Središnji trenutak drame događa se smrću bake, koja donosi privremeno katarzično otriježnjenje i suočavanje s prolaznošću, ali i otkriva duboke pukotine u ionako krhkoj konstelaciji odnosa. Umjesto da donese bar malu dozu cenzure i uspostavu makar privremenog primirja u taj zagušljivi mikrokošmar, Davorova prisutnost izaziva groteskni sudar svjetova: ukućani ga dočekuju praktički kao provokaciju, rešetaju ga pitanjima o marcipanu, kvizovima i filozofiji, dok patka ostaje neservirana.

Njihova je reakcija mješavina podsmijeha, fascinacije i otpora; ni ne pokušavaju ni nakratko koncilijatorno integrirati autsajdera u svoj hermetični univerzum – naprotiv, njegov dolazak samo dodatno mobilizira njihovu disfunkcionalnost. Konačni raspad stiže u proljeće, kada Stefan, u uzaludnom pokušaju da kvizaškim dobitkom spasi obiteljski dom, na odlučujuće pitanje odgovara 'Nikaragva' umjesto 'El Salvador', i time označava slom posljednje iluzije: prošlost je napokon izgubila bitku, vremenska se kapsula razbila.

Svjež i uzbudljiv dramski kapital

Gledano iz perspektive suvremenog domaćeg dramskog pisma – a ova je drama razvijana u sklopu ZKM-ova rezidencijalnog programa Budućnost je ovdje za mlade pisce, koji mentorski vodi Tomislav Zajec, kućni dramaturg ovog teatra i sam sjajan dramatičar – Nikaragva je zrela, promišljena i istinski originalna drama, konstruirana precizno i s osjećajem za formu, jezik i tradiciju, a istodobno vrlo "svoja".

Hribar koristi fragmentarnost, ali pritom čvrsto vodi zaplet; njegovi su likovi apsurdni, ali psihološki zaokruženi i duboko motivirani; govor se raspada, zapinje i mimoilazi, ali ostaje dijalog koji gradi odnose i proizvodi sukob. Slobodno preskače između registara – od banalnog i vulgarnog do filozofskog i poetskog – ne gubeći ni narativnu liniju ni komunikativnost teksta.

Ima tu povremenih dramaturških posrtaja i stilskih skretanja u bazični humor, prvoloptaške gegove i tipiziranu "sitcomsku" plošnost, ali tekst u cjelini ostaje pravo osvježenje: Hribar sjajno gradi sukobe, vješto spaja komično i tragično i pametno dozira crni humor i metateatralne smicalice, gradeći intelektualno poticajan autorski svijet. Pravi je užitak gledati kako takav materijal prolazi kroz ZKM-ovu glumačku mašineriju.