INTERVJU

Adrian Pezdirc: Bez obzira na to što svi imamo tuge i samoće, ipak je lakše plakati u mercedesu nego u fići

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 28.10.2018 21:21
  • Objavljeno 28.10.2018 u 21:09
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Adrian Pezdirc, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca nedavno je u Sarajevu nagrađen na uglednom MESS-u, što je bio povod razgovoru s ovim mladim i talentiranim glumcem koji igra i u najnovijoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih 'Huddersfield' gdje tumači lik Igora, mladića koji se nakon desetogodišnjeg emigrantskog iskustva u Huddersfiledu u Engleskoj vraća kući gdje zatiče promijenjenu situaciju

Adrian Pezdirc je član ZKM-a od 2016., a dosad je igrao u predstavama 'Tit Andronik', 'Radnice u gladovanju', 'Črna mati zemla', 'Sherlock Holmes', 'Ono što nedostaje’. Od prošle godine asistira na Akademiji dramskih umjetnosti kod redateljice Dore Ruždjak Podolski, a nakon 'Huddersfielda' počinje se pripremati za veliku koprodukciju u koju će biti uključene Hrvatska, Njemačka i Poljska.

Što vam znači nagrada za najboljeg mladog glumca koju ste dobili na MESS-u za ulogu u predstavi 'Ono što nedostaje'?

Beskrajno mi je draga jer je MESS velik i važan regionalni festival s međunarodnim žirijem. Ljudi me tamo ne poznaju i mogu suditi objektivno. Cijeli proces rada sa Selmom Spahić bio je jako poticajan što je rezultiralo iznimnom predstavom koja ima specifičan jezik te estetiku na koju hrvatsko kazalište nije naviklo. Ne bavim se kazalištem zbog nagrada, no ova nagrada mi dolazi kao činjenica da je netko ipak prepoznao moj trud i rad, moju želju da olakšam prije svega sebi, a onda možda i nekome u publici ovu čudnu svakodnevicu koju živimo. Ponosan sam na Davida i miran zbog Adriana. MESS je cijenjen i važan festival u Europi, stoga je nagrada i poticaj i ohrabrenje za daljnji rad i istraživanja i na tome im hvala.

Priča o generaciji tridesetogodišnjaka

Predstava  'Huddersfield' je nastala prema nagrađenom tekstu srpskog dramatičara Uglješe Šajtinca, koji je Tomislav Zajec prilagodio hrvatskim uvjetima. Komad je režirao Rene Medvešek, a od 27. listopada igra ZKM-u. 'Huddersfield' donosi mračnu, duhovitu i vrlo potresnu priču o generaciji tridesetogodišnjaka, koji na prijelazu u novi milenij teško iza sebe ostavljaju posljedice rata, a pred sobom ne vide baš nikakvu naznaku bolje budućnosti.

Kako objašnjavate da je ta odlična predstava u Hrvatskoj prošla prilično nezapaženo?

U Hrvatskoj nismo imali pretjerane sreće. Ne znam zašto, ali mogu vam samo reći da me jedan kolega iznenadio kad je rekao kako je OK što sam se skinuo u predstavi, ali se iznenadio što sam pristao glumiti pedera. Rekao mi je: 'Respect!'. Kao da sam pristao biti osramoćen zbog toga što igram lik koji istražuje svoju seksualnost, koji se, eto, igrom slučaja opisuje kao manjina, a zapravo jedino što traži je da voli i da bude voljen. Zar to nije nešto za čime svako biće na ovome svijetu traga? I na to svi imaju pravo. Mislim da nas je upravo tako, iako prikriveno, gledao dio kazališne javnosti. S obzirom da mojeg kolegu u najavi jedne druge predstave pitaju: 'Imate li eksplicitne homoseksualne scene u predstavi?', čini se kao da je sve to dio cirkuske atrakcije. Tada shvatite da se sve svodi na PR, da nije važna ljubav i umjetnost, nego prodaja i gradnja sebe kroz degradaciju svega onoga što izlazi iz neke nametnute norme. S druge strane, taj sistem nagrađivanja 'svakom po malo' nikuda ne vodi. Navikli su nas na prosječno.

Mladi glumac iza sebe ima zapažene uloge

Mladi glumac iza sebe ima zapažene uloge

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Lansirao vas je Dolenčićev 'Tartuffe', kad ste kao student pete godine za ulogu Tartuffa dobili Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Nakon toga su krenule predstave s Brezovcem, Pandurom i Kicom. Može li se reći da ste već na samom početku imali sreće jer ste dobili priliku raditi s velikim redateljima?

Ne bih rekao da je to bila samo sreća, naime, rad se isplati. Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu u 'Tartuffu' dobio sam na temelju svog rada i želje da istražujem, ulogu u 'Čarobnom brijegu' u ZKM-u također. Dakle, sve je to rezultat mog sustavnog rada i potpore ljudi koji su me okruživali, prvo od klase, a potom od najdivnijeg ansambla u zemlji, onog ZKM-a. Imao sam sreće utoliko što sam bio okružen ljudima koji su me poticali i gnojili na najbolji mogući način. Ulogu kod Pandura dobio sam na audiciji, Brezovac me sam pozvao, Kica me odabrao iz ansambla. Mislim da je stvar u tome što su ti redatelji bili senzibilizirani za aktualnost trenutka u kojem smo se svi zajedno našli. Oni su me naučili radu, istraživanju i stalnom preispitivanju, čak i onda kad nam se sve čini jasnim i samorazumljivim.

Ja ne želim otići, tu su moji prijatelji i moja obitelj, ovaj prostor osjećam kao svoj i želim ga graditi najbolje što mogu i znam s ljudima koji me u svojoj različitosti mogu oplemeniti

Ja ne želim otići, tu su moji prijatelji i moja obitelj, ovaj prostor osjećam kao svoj i želim ga graditi najbolje što mogu i znam s ljudima koji me u svojoj različitosti mogu oplemeniti

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Sad glumite u 'Huddersfieldu' Renea Medvešeka. Dramaturg Tomislav Zajec prilagodio je originalni tekst Uglješe Šajtinca zagrebačkim odnosno hrvatskim uvjetima. Hoćemo li se prepoznati u tekstu?

Apsolutno! Šajtinac je tekst napisao 2004. godine i u njemu se odražava tadašnja situacija u Srbiji. Kod nas je tada u Sanaderovo 'vrijeme prosperiteta' i povoljnih kredita bilo nešto drukčije. Besmislenost ondašnje, ali i sadašnje politike pokazat će se 18 godina kasnije, kada se u Hrvatskoj dešava ono o čemu je Šajtinac pisao tako da je tekst iznimno aktualan. Migracije i raseljavanja dio su identiteta svakog naroda na Balkanu pa između Srbije i Hrvatske ni po tom pitanju ne postoji razlika. Također nema razlike u načinu na koji se politika na ovim prostorima odnosi prema građanima i malim ljudima. Osim toga, likovi su vrlo čisti u svojim stremljenjima i mogu se podijeliti na četiri tipa pa se svatko može u njima prepoznati.

Kakav je vaš lik Igor, koji se iz Huddersfielda iz Engleske vraća kući nakon desetogodišnjeg emigrantskog iskustva?

Igor je imao sreću ili nesreću što su ga roditelji, kad su shvatili da će biti rata, poslali u Englesku. On se sada nakon deset godina provedenih u Huddersfieldu vraća kući, u Karlovac, gdje su se stvari, bez obzira što je bio rat, duboko promijenile. Zatiče situaciju kakvu nije očekivao. Naime, on dolazi iz uređenog sistema, što naravno ima određenih boljki, a sam je ponekad osjećao nepripadanje tom kulturnom krugu i stoga bio osamljen u društvo koje se promijenilo. Shvaća da će s nekima ostati zauvijek spojen, a s nekima se neće više nikad naći. Igor sa svojim prijateljima ili prepričava događaje iz prošlosti ili priča o budućnosti, ali nikada nije tu, sada, u ovoj stvarnosti. Bez obzira što svi imamo tuge i samoće, ipak je lakše plakati u mercedesu nego u fići, a gdje plače netko iz Engleske možete samo nagađati.

Proba predstave 'Huddersfield' u ZKM-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZKM

U predstavi glumi četvero mladih, talentiranih glumaca, koji glume Igorove prijatelje iz škole. Kakve oni likove utjelovljuju? Uspijeva li Igor komunicirati s nekadašnjim prijateljima iz škole?

Lik Raca u čijem se stanu oni sastaju igra Dado Ćosić. Čini mi se da je taj lik iznimno teško igrati i razumjeti, no Dado ga nosi fenomenalno. On je tom liku pristupio toliko ustrajno i uporno da ga ne pušta dok ga nije sveo na proste atome. Gledao sam kako gradi lik i bio je vrlo inspirativan. Drago mi je što sam imao priliku učiti od glumca iz svoje generacije. Mateo Videk igra lik duševno oboljelog Ivana, koji vidi neke stvari čišće od prividno zdravih ljudi. Možemo reći da predstava kroz njegov lik pokazuje da je kategorizacija i podjela na zdrave i oboljele zapravo stvar naše percepcije. Robert Budak igra Duksa koji je ostao tu i snalazi se najbolje što može i zna u datim okolnostima. Netko će ga osuditi, a netko će stati na njegovu stranu. Damir Šaban igra oca i kao glumac daje sve od sebe, Tina Orlandini iako je u stvarnom životu duplo starija od lika koji igra, donijela je mladenačku naivnost, ali i zrelost djevojke koja jedina u ključnom trenutku reagira. S nama je i Filip Nola koji je svojim pristupom dao totalno drugi ton predstavi. U tekstu se jasno pokazuje da svi imamo dvije strane, pozitivnu i negativnu, tako da je nemoguće zauzeti nečiji stav. Zapravo, to je ljepota komada, a trebalo bi biti i života.

Predstava tematizira emigraciju koja je danas u Hrvatskoj veliki problem. Je li redatelj Rene Medvešek naglasak stavio na pitanje egzodusa mladih iz zemlje?

Tekst Uglješe Šajtinca toliko je točno i precizno napisan, a Zajec ga je toliko divno prilagodio našoj situaciji da nema nikakve teze koju pokušavamo ispričati. S Reneom se poznajemo još od faksa pa je rad na predstavi zapravo bio dio daljnjeg istraživanja naših glumačkih mogućnosti, a na kraju se pokazalo da je samo bivanje na sceni bez da radiš išta više od napisanoga još teže nego da igramo neki koncept. Predstava nije konceptualna nego jako dramska i glumačka. Bavili smo se glumačkim zadacima i tehnikama i čini mi se da smo sami sebe još više upoznali kroz glumački proces. Rene Medvešek s nama je izgradio priču, a ja se nadam da ćemo je mi dobro ispričati. Predstava se, vjerujte mi, gleda u jednom dahu.

  • +12
  • +9

Črna mati zemla na Dubrovačkim ljetnim igrama

Izvor: Pixsell / Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL

Iz Hrvatske je otišlo više od 300 tisuća ljudi u Irsku, Norvešku, Englesku, Kanadu, Slavonija je prazna, nedostaju sezonski radnici, nema dovoljno određenih stručnjaka... Kako vi gledate na problem emigracije?

Nemam to iskustvo, ali mogu osjetiti empatiju s onima koji su otišli i u drugoj sredini pokušavaju izgraditi svoj život. Kada se moj najbolji prijatelj i bivši cimer, dramatičar Dino Pešut odselio prije tri godine u Berlin, bio sam ljut jer sam osjećao kao da mi je ukradeno vrijeme. Tek sad kad se vratio u Hrvatsku uviđam koliko mi je nedostajao jer nisam mogao podijeliti s njim neke stvari i događaje. Usprkos tome, mislim da je migracija prirodna i besmisleno je boriti se protiv nje danas, u doba globalizacije, Europske unije kao velikog tržišta. Migracije ne trebamo gledati kao nešto negativno nego pozitivno, trebamo je okrenuti u svoju korist i naći načina kako u Hrvatsku privući druge ljude. Naš problem je u tome što mi ne možemo sagledavati širu sliku.

Zašto odlaze mladi iz Hrvatske?

Ljudi odlaze zbog različitih razloga iz Hrvatske. Čini mi se da Slavonci, odakle je dio i moje obitelji, odlaze prvenstveno zbog egzistencijalnih razloga, a ljudi iz Zagreba su ipak u privilegiranom položaju u odnosu na ostatak Hrvatske, tako da u zagrebačkom krugu prevladavaju možda profesionalni izazovi ili jednostavno želja da živiš u sustavu koji ti neće brojati krvna zrnca, gdje ti neće biti potrebna iskaznica bilo koje političke opcije kako bi napredovao, gdje te neće pitati gdje ti je bio otac '91., gdje ti nitko neće određivati koga možeš voljeti i od koga smiješ biti ljubljen, gdje možeš biti najbolja verzija samoga sebe bez osude drugih. Svaki od tih razloga je legitiman i mislim da bi trebao biti alarmantan političkim strukturama u Hrvatskoj. Starije generacije doživljavaju taj odlazak iz Hrvatske kao napuštanje 'lijepe naše' majke, najdivnije zemlje na svijetu, kao izdaju onih koji su se borili tamo neke '41. pa zatim i '91., no mojoj generaciji rođenih poslije 90-tih, a poglavito mladima rođenim 2000., koji eto ove godine postaju i zakonski, politički sudionici u društvu, to ne znači mnogo, bez obzira što to nekome može grozno zvučati. Tražiti od nas da budemo zahvalni, požrtvovni i skrušeni zato što se netko nekada išao boriti za našu zemlju predaleko je od nas i ne možemo se s time identificirati u mjeri i slici koju pred nas stavljaju. Ja ne želim otići, tu su moji prijatelji i moja obitelj, ovaj prostor osjećam kao svoj i želim ga graditi najbolje što mogu i znam s ljudima koji me u svojoj različitosti mogu oplemeniti. No kad pogledam svoju sestru, koja je liječnica i čeka specijalizaciju, nisam više u to siguran. Naime, njoj se u bolničkim razgovorima vrlo eksplicitno daje do znanja da će sporije napredovati i imati slabije mogućnosti samo zato što je žena. To je apsolutno sumanuto. S obzirom da nam je cijela država vrlo konzervativna i patrijarhalna takav odnos prema liječnicama zapravo i ne čudi. Ako nisi strejt muškarac i bijelac nisi poželjan i za tebe nema mjesta u Hrvatskoj. Ona je dala Hrvatskoj godinu dana da vidi razvoj situacije, a onda će odlučiti što će učiniti.

Imate li ideju kako zaustaviti egzodus mladih iz zemlje?

Nisam kompetentan za to područje, ali mogu načelno reći da se trebamo kolektivno angažirati u zahtjevanju svojih ljudskih prava, da moramo naučiti prihvaćati sebe bez da nekome drugome uskratimo sreću i slobodu. Dakle, moramo početi kolektivno preuzimati odgovornost za vlastite postupke iz prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti.

Prošle sezone radili ste isključivo s redateljicama – Dorom Ruždjak 'Črnu mati zemla', Oljom Lozicom 'Radnice u gladovanju' i Selmom Spahić 'Ono što nedostaje'. Radeći s njima jeste li osjetili da ih društvo na neki način diskriminira zato što su žene?

Na žalost, moram reći da se na drugi način tretiraju redatelji i redateljice. Redateljice se ne percipiraju jednako niti u očima javnosti, niti u kazališnim kućama. Redateljice se moraju više dokazivati, kao da se prema njima svi odnose sa stavom 'E, sad će ona nama nešto reći!' Kod nas u ZKM-u nadam se da to nije slučaj, ali u zagrebačkim kulturnim krugovima je itekako vidljivo. Mislim da je to alarmantno i da o tome treba javno govoriti. Usprkos tome, na filmu su se ipak etablirale redateljice Sonja Tarokić, Hana Jušić, Sara Hribar, Judita Gamulin, no pozicija u kojoj smo se našli, da to treba posebno isticati, govori dovoljno u kakvoj sredini živimo. Nemoguće je da prije nije bilo odličnih redateljica, ali taj novi ženski filmski val tek je sada zaživio.

  • +6
  • +3

S Adrianom Pezdircom razgovarali smo između proba nove predstave

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Vrlo ste aktivni u inicijativi 'Boli me', koju ste pokrenuli prije četiri godine. O čemu je riječ?

Inicijativu 'Boli me' pokrenuli smo moja prijateljica inače profesorica filozofije Marina Vitković i moje kolegice redateljica Judita Gamulin i produkt dizajnerica Draga Komparak sa željom da u javnosti progovorimo o važnosti mentalnog zdravlja. Shvatili smo da ljudi ništa ne znaju o mentalnom zdravlju i ne žele o tome govoriti jer je ta tema kod nas nepotrebno tabuizirana. Zapravo, zalažemo se za očuvanje mentalnog zdravlja u ovoj čudnoj svakodnevici u kojoj živimo. Svoje djelovanje usmjerili smo prema adolescentima jer su to najvažnije godine u formiranju, a osim toga, ta generacija je dio nas i poznajemo probleme u kojima se nalazimo. Provodimo program emocionalnog opismenjavanja zagrebačkih srednjoškolaca. Kad smo snimili prvi video 'Kad te boli moraš reći' shvatili smo da smo potrebniji nego što smo mogli zamisliti. Naime, taj video je na Facebooku pogledan gotovo 150 tisuća puta. Do sada smo snimili četiri spota, a ove godine je aktualna serija 10-minutnih video razgovora 'Pričamo' koja izlazi svaku srijedu na društvenim mrežama, a kojom želimo destigmatizirati pomagačke struke, kao što su psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti. Također u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo drugu godinu za redom provodimo po školama program 'Osjećam' koji se sastoji od instalacije, videa 'Osjećam', međuvršnjačke radionice, koju provode studenti Edukativno rehabilitacijskog fakulteta, te edukativne knjižice, a program smo ove godine obogatili i predstavom u suradnji s teatrom Tirena 'U mojoj glavi' u režiji Tine Hofman i prema dramskom tekstu Nine Horvat.

Može li se reći da zapravo ovom inicijativom pokušavate pomoći ljudima da počnu govoriti o osjećajima?

Cijelo vrijeme se zapravo borimo za pravo na osjećaje, na ljudska stanja koja se ne prikazuju u svom punom obujmu i bogatstvu. Čini mi se da u Hrvatskoj ne znamo prepoznati što nam se događa i da ne poznajemo dovoljno sebe, a ako se ne poznamo i ne razumijemo, ne možemo si ni pomoći. Mi često krivnju prebacujemo na druge pa tako o mladima govorimo da su povučeni, da ne funkcioniraju i međusobno se zlostavljaju, a zapravo je problem u tome što ih nitko nikada nije pitao kako se zaista osjećaju, što ih doista muči i kakvi su njihovi problemi, a ne problemi njihovih roditelja, lijevih ili desnih. Tema mentalnog zdravlja je iznimno važna. Podaci upozoravaju da postoji problem i zato je bolje djelovati preventivno.

Je li Hrvatska na rubu živčanog sloma?

Mislim da je svijet na rubu živčanog sloma. Svjedoci smo jezive ekološke katastrofe čije posljedice uopće ne možemo zamisliti, a pri tome najveća zemlja svijeta negira fenomen globalnog zatopljenja. S druge strane, poremetile su se vrijednosti – danas je važnija kvantiteta od kvalitete. To se događa posvuda, pa i u kazalištu gdje uprave ubrzavaju procese rada glumaca i autora da bude što više predstava koje bi navodno trebale dovesti veći broj gledatelja. Stoga se smanjuje vrijeme i vrednovanje procesa kreacije, a na uštrb samo naočigled veće zarade. Tako je, čini mi se, i u svim ostalim zanimanjima. No ne mislim da je naše vrijeme i po čemu stresnije od nekog ranijeg razdoblja, ali je pitanje kako se s time nosimo. Kad možemo o tome aktivno razgovarati onda možemo lakše i jednostavnije uspostaviti i demokraciju s kojom se tako često busamo u prsa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!