'RADNICE U GLADOVANJU' u ZKM-u

Uznemirujuća i bolna predstava koju bi trebali pogledati svi hrvatski ministri

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 10.06.2017 18:00
  • Objavljeno 10.06.2017 u 18:00
tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM

Predstava 'Radnice u gladovanju', koja je premijerno izvedena u petak u režiji Olje Lozice na sceni ZKM-a, donosi uznemirujuću, tešku i na trenutke bolnu anatomiju slučaja Kamensko, kojom cijela ekipa, od autora teksta Gorana Ferčeca, redateljice, glumaca i uprave kazališta gotovo manifestno, na dokumentaran način, podsjeća na tragediju tekstilnih radnica i propast nekadašnjeg tekstilnog diva, ali i upozorava na općenito bijedan položaj tranzicijske radničke klase u Hrvatskoj.

Predstava počinje monologom (Adrian Pezdirc ga izriče kao predavanje) kojim autor te socijalno-političke drame Goran Ferčec jasno pokazuje da je bio motiviran osobnim razlozima i da je tekst nastao 'zbog majke radnice, srednjoškolski obrazovane trgovkinje', koja je 30 godina obavljala svoj posao u nekad velikom socijalističkom podzeću Izvor. Cijeli svoj radni vijek dolazila je na posao pješke (tri kilometra tamo i tri nazad), marljivo rezala salame, prodavala kruh i pravila sendviče za radnike tvornice Sloga, i bila sretna svojim položajem. No početkom 2000-ih, kad je ljudožderski kapitalizam počeo kositi sve pred sobom, nekad profitabilno poduzeće doživjelo je krah i ona je nakon borbe za neisplaćene plaće i sudjelovanja u štrajkovima završila u prijevremenoj mirovini od 1480 kuna.

Taj monolog funkcionira kao svojevrsni hommage majci radnici, kao i svim radnicama i radnicima, koji su osjećali ljubav prema poslu i imali povjerenje u sustav, no on ih je u kasnom kapitalizmu, kad su se našli na cesti bez posla i primanja, potpuno iznevjerio. Istovremeno je i uvod u priču o radnicama ugledne Kuće europske mode Kamensko, koje su se prije sedam godina osmodnevnim štrajkom glađu na Trgu Francuske republike u posuđenom šatoru pokušale izboriti za pravo na dostojanstveni i plaćeni rad. Taj njihov pokušaj bio je bezuspješan, a do danas nitko nije sankcioniran za krah jednog od najvećih tvorničkih divova socijalizma.

  • +11
  • +8

Radnice u gladovanju

Izvor: Promo fotografije / Autor: Marko Ercegović

No Ferčec nije želio ostati samo na slučaju tvornice Kamensko te je priču o tragediji eksploatiranih, odbačenih i iskorištenih tekstilnih radnica uzdigao na univerzalnu razinu, strukturirajući tekst po uzoru na glazbenu pasiju 'Muka po Mateju' Johanna Sebastiana Bacha. Uspostavljenjem socijalne pasije prikazao je sliku današnje Hrvatske u kojoj se gotovo svakodnevno gase poduzeća i proizvodnje gotovo više i nema, ali i postavio pitanje trebamo li mi sami nešto poduzeti kako bismo promijenili situaciju. Zato se može reći da predstava ima i aktivistički naboj jer gotovo na razini manifesta donosi analizu stanja i problema radničke klase u Hrvatskoj, a istodobno prokazuje nehumanost i surovost kapitalističkog sustava koji je zainteresiran samo za profit.

Predstava ne donosi osobne priče radnica Kamenskog i ništa ne saznajemo o njihovim sudbinama. Te radnice nemaju imena, ali imaju snagu volje da izdrže gladovanje i da se izbore za ciljeve u koje vjeruju. Stoga likovi radnica funkcioniraju kao kolektivno tijelo, koje je simbol radništva u Hrvatskoj, onog eksploatiramog, izmučenog i potplaćenog dijela stanovništva, koje je palo kao žrtva nezakonite pretvorbe, ili privatizacije, ili naprosto pljačke, malverzacija i neznanja vlasnika tvornica. S druge strane, to sugerira bitne razlike između bivšeg i sadašnjeg sustava: bivši sustav je nudio veliku proizvodnju i siguran posao, a sadašnji izrabljivanje i neisplaćivanje plaća. Pitanje kada je bilo bolje ne postavlja se glasno, ali stalno je prisutno.

Glumice ZKM-a vjerno ispisuju tragediju radnica Kamensko, njihov očaj, muku i konfuziju koju uzrokuje glad, ponavljajući svoje zahtjeve 'Kad ćemo konačno dobiti zarađeni novac?', 'Želimo naš pošteno zarađeni novac!', 'Biti nezaposlen, bolje je od izrabljivanja ove vrste'. Usto pratimo sukob između radnica i neosjetljive uprave tvornice te brojnih dužnosnika koji posjećuju šator, dok radnice uporno ponavljaju '...Po što ste ponovno došli? Vama nije stalo do proizvodnje, vama nije stalo do radnika, vama je samo stalo do vrijedne imovine propale tvrtke na atraktivnoj lokaciji...'. Svojim rolama ističu su Doris Šarić Kukuljica kao tragična ali nepokolebljiva voditeljica štrajka, te Urša Raukar koja u trenutku fizičke i psihičke malaksalosti poklekne i pojede bananu. No i ostale glumice - Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić svojim malim rolama pridonose toj duboko potresnoj slici o nemoći radništva.

O neosjetljivosti i nezainteresiranosti društva odlično svjedoči pjev muške klape ('Budite zahvalne što uopće imate posao'), dovodeći taj sustav okrutno istinitim replikama do apsurda. Pjevači klape Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Adrian Pezdirc i Damir Šaban utjelovljuje svu bešćutnost, nehumanost i grabežljivost kapitalizma, na trenutke izazivajući gorak osmijeh. Posjet sveprisutnog gradonačelnika, koji sedmog dana štrajka donosi radnicama na velikom pladnju donirane kolače (igra ga karikaturalno Damir Šaban) pokazuje nespremnost lokalne uprave da otvori temu radništva, dok je pojavljivanje biznismena u odijelu koji radnice zove na ćevape, vrhunac balkanskog primitivizma i licemjerja. Moćna je i scena koja prikazuje bešćutnost medija koji prigodom snimanja priloga traže od radnica da se 'malo stisnu i sagnu da se bolje vidi logo tvornice ('Cure, jedan osmijeh za mene!'), a zapravo ne prenose bit njihovih zahtjeva da im se isplati pet zaostalih plaća i da ostvare pravo na plaćeni rad.

Odlični kostimi Doris Kristić - bezlične haljine, kojima se naglašava radnička dimenzija, a skriva ženstvenost - uvelike pridonose zaokruženosti predstave, potcrtavajući njihovu jednostavnost i običnost. Scenografija Stefana Katunara – naznačena ulazna vrata tvornice Kamenskog, obrasle u žbunje, čime se sugerira zaboravljenost i nesankcioniranost slučaja, te okrugla tvorevina koja se odjednom poput hully gullyja počinje ljuljati tako da glumice moraju znalački održavati ravnotežu na tom 'brodu' izloženom oluji, vrlo je zanimljivo i originalno rješenje. Dojam je sjajno zaokružila skladateljica Katarina Ranković, koja je bila zadužena za iznimno važan glazbeni dio (klapsko pjevanje) i Pravdan Devlahović koji je oblikovao scenski pokret. Također i primamljiv miris svježeg kruha koji se tijekom cijele predstave širio kazališnom dvoranom izazivajući sveopću glad.

Premijerna publika predstavu je ispratila s poštovanjem i dugotrajnim, ali ne odviše snažnim pljeskom. U publici su bile i neke radnice Kamenskog, sudionice štrajka, koje su predstavu doživjele vrlo intenzivno, na rubu suza. No pitanje je kako će tu socijalno mračnu i pesimističnu predstavu doživjeti redovna kazališna publika. Bojim se da oni koji nisu doživjeli slom vlastite kompanije i zbog toga se našli na cesti, te osjetili na vlastitoj koži sve strahote hrvatskog prekarijata, dakle, oni koji o tome samo čitaju u novinama, zapravo teško mogu osjetiti svu bol, užas i poniženost, koji se skrivaju iza naoko hladnih, distanciranih rečenica. Za razumijevanje tog kazališno-aktivističkog projekta nije dovoljno biti samo zainteresirani ljubitelj teatra nego je potrebno biti i socijalno osjetljiv i duboko empatičan gledatelj koji može osjetiti i razumjeti užasnu tragediju radništva u Hrvatskoj. Također treba biti pripremljen na strukturu socijalne pasije i na Ferčecovu postbrechtijansku obradu teme, koja na trenutke zahtijeva veliku koncentraciju.

Može se zaključiti da su 'Radnice u gladovanju', bez obzira na neke kazališne i dramske mane, iznimno važan projekt koji ne ukazuje samo na krajnje sumnjiv i nikad riješen slučaj Kamensko nego i na problem žena radnica i svih ostalih zaposlenih žena u Hrvatskoj, koje su degradirane, obespravljene, teže nalaze posao i slabije su plaćene (prema podacima Saveza samostalnih sindikata Hrvatske žene u prosjeku imaju deset posto nižu plaću od svojih muških kolega).

Predstava također upozorava javnost, od Vlade pa nadalje, na položaj radništva u Hrvatskoj, pokušavaći preko kazališta senzibilizirati našu indiferentnu i otupjelu javnost na ono što zapravo skrivaju bezlično intonirani novinski izvještaji o štrajkovima i neisplatama plaća. Prema podacima Hrvatske udruge sindikata danas u Hrvatskoj oko 40 tisuća ljudi, uglavnom zaposlenih u privatnom sektoru, radi a ne prima plaću. Ako se tome pribroji neplaćeni prekovremeni i noćni rad, neplaćene nedjelje i blagdani, neplaćanje doprinosa i plaćivanje 'na crno', taj se broj prema podacima sindikata penje i do 60 tisuća. Zbog toga bi predstavu 'Radnice u gladovanju' trebali pogledati političari, ministri, direktori, bankari i svi oni koji odlučuju o sudbinama radnika u Hrvatskoj.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!