KAZALIŠNA KRITIKA

'Tit Andronik': Povijesna priča o nasilju, krvoproliću i osveti ispričana kroz prizmu današnjice

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 24.03.2018 17:52
  • Objavljeno 24.03.2018 u 17:52
Premijera predstave 'Tit Andronik' u ZKM-u

Premijera predstave 'Tit Andronik' u ZKM-u

Izvor: Promo fotografije / Autor: Marko Ercegović

Mladi redatelj Igor Vuk Torbica ponudio je u Shakespearovom 'Titu Androniku', premijerno izvedenom u petak u Zagrebačkom kazalištu mladih, suvremeno i aktualno čitanje te krvave Shakespearove tragedije koje je lišeno uzvišenosti i patetike, te pokazuje da se zlo nije promijenilo nego je samo poprimilo drugo obličje

Na sceni se pojavljuje Rakan Rushaidat, pozdravlja gledatelje ZKM i objašnjava da on glumi Arona, koji na kraju umire. Pojašnjava i kako je izgledao obezglavljeni Rim u vrijeme kad se vojskovođa Tit Andronik vraća u grad. Svjetla se ne gase i gledatelji nisu u mraku tokom cijelog prvog čina. Glumci sjede za stolom, kao na čitaćoj probi, a gledatelji prate početak rada na predstavi. Metateatar? Nema scenografije, samo nekoliko mikrofona, i neuobičajeno – bijeli pod. Dojam? Na granici blage nelagode i iščekivanja.

Tako počinje 'Tit Andronik', jedna od najkrvavijih i najbrutalnijih Shakespearovih tragedija, kojom ZKM započinje slavljeničku godinu – 70. obljetnicu svog postojanja. Komad je režirao Igor Vuk Torbica, mlada regionalna kazališna zvijezda, koji je za svog 'Hinkemanna', također postavljenog u tom kazalištu, dobio čak 12 domaćih i regionalnih nagrada. S obzirom da se 'Tit Andronik' zaista rijetko stavlja na repertoare hrvatskih kazališta ovo Torbičino uprizorenje može obogatiti kazališni meni Zagreba, a kako trenutačno u zagrebačkim teatrima igraju još dva Shakespearova djela – 'Richard III' u Gavelli i 'Kralj Lear' u HNK, gledatelji će dobiti priliku da usporede tri različite kazališne poetike, a uz to će nešto naučiti i o Shakespeareu i o našem vremenu.

Naime, šekspirolozi su stoljećima prezirali 'Tita Andronika', a zatim je tu priču sredinom '50-ih postavio slavni Peter Brook s Laurenceom Olivierom i Vivien Leigh u naslovnim ulogama. Brook je nasilje i krv u komadu tretirao kao metaforu što je u godinama nakon Drugog svjetskog rata i masovnog klanja dalo sasvim novu dimenziju tom djelu. Odnosno, krvav Shakespearov svijet ubojstava i silovanja dobio je adekvatni kontekst. Tu Brookovu predstavu vidjela je i zagrebačka publika. U zagrebu je prije 26 godina zadnji put izveden 'Tit Andronik' u Teatru Itd s Filipom Šovagovićem u naslovnoj ulozi. A prošle godine je u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazana snimka 'Tita Andronika' u produkciji Globe teatra u režiji Lucy Bailey iz 2014., koja je zbog scena nasilja bila zabranjena mlađima od 18 godina.

  • +17
  • +14

Premijera predstave 'Tit Andronik' u ZKM-u

Izvor: Promo fotografije / Autor: Marko Ercegović

Međutim, mladi redatelj Igor Vuk Torbica u tom horor tekstu o rimskom vojskovođi Titu Androniku i Rimskom Carstvu u zadnjim godinama njegova postojanja ne stavlja naglasak na nasilje i krvoproliće. Njemu je ta brutalna i krvava, kompeleksna i višeznačna tragedija prvi Shakespear u kazalištu i on je obrađuje u skladu s današnjim duhom vremena i aktualnom situacijom na našim prostorima. Predstava traje dva i pol sata, bez pauze, a naglasak je na motivu osvete, duboko ukopanom na ovim prostorima i bliskom narodima Balkana. Osim osvete, istražuje se i ishodište i posljedice zla kao takvog, a uz to naglašeno je pitanje patrijarhata, položaj žene u tradicionalnom društvu, te odnosi između starijeg i mlađeg naraštaja. Ističući te motive Torbica donosi u ZKM novo, suvremeno i aktualno, a u izvedbi i prilično pomaknuto čitanje tog Shakespearovog komada.

Torbica u svojoj režiji u potpunosti odbacuje tradicionalno uzvišenu atmosferu, psihologizaciju likova i patetiku, što se obično koristi kod postavljanja Shakespearovih tragedija. Umjesto toga priču postavlja ležerno, kao napeti strip, možda i krimić, u kojem je sve u pomaku, odnosno, odmaku od originala ili bolje rečeno u skoku u naše vrijeme, a opet original je tu, jasno i precizno ispričan, djelomično čak s dozom humora i komediografskih elemenata. Čak i scene ubojstva, silovanja ili odsijecanja šake nisu prikazane na naturalistički način nego stilizirano, primjerice, pomoću već viđenih komada sirovog mesa.

Taj Torbičin odmak ponajviše se vidi u glumačkim interpretacijama izvanrednog Rakana Rushaidata, Sretena Mokrovića i Katarine Bistrović Darvaš, koji su na scenu donijeli, svaki u svojoj ulozi, nešto od one luđačke prepredenosti, mahnitosti i perverznosti. Tom dojmu uveliko pridonosi scenografija Branka Hojnika - nema nikavog dekora, osim nekoliko stolova i stolica, pa se tako stječe dojam da i dalje gledamo kazališnu probu. Svevremenski kostimi Doris Kristić - mješavina vojničkih čizama i prsluka, kožnih jakni i stiliziranih srednjovjekovnih kostima, upućuje da postojanje takvih zločina i osvetničkih užasa i u našem vremenu i prostoru, a koreografija Blaženke Carić (skakutanje) potcrtava iščašenost likova.

  • +49
  • +46

Tit Andronik

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

Glazba odnosno zvukovi Alena i Nenada Sinkauza, inače sve češćih suradnika u kazališnim projektima, nije snimljena nego se proizvodi na sceni, a rezultat je izvanredan. Oni primjerice zvukovima dočaravaju lavež, cvrkut ptica, 'govor šume', ili stanje likova, ponekad su to dramatični, a ponekad smirujući zvukovi, a ponekad se čuje i zvuk gitare, a svima je zajednički nastanak uživo, na sceni i u funkcije radnje i priče.

Sreten Mokrović svog Tita Andronika, koji se nakon deset godina krvavog rata protiv Gota vraća u Rim, dovodeći sa sobom i gotsku kraljicu Tamoru i njena tri sina kao ratne zarobljenike, igra snažno i uvjerljivo. Njegov Andronik je bivši ratnik, koji u Rimu zatiče sinove bivšeg pokojnog cara kako se bore za vlast. Njemu je dosta ratovanja i ne želi ponuđenu krunu nego počasnu službu. On nije spreman preuzeti vlast i odgovornost za tu visoku funkciju što se od njega očekuje i zatim brzopleto izabire najstarijeg ali totalno nesposobnog carevog sina za cara. Andronik to čini zato što je zarobljen u patrijarhatu i tradicionalizmu, te okovan važnošću časti. On griješi, vuče krive poteze iz neznanja, pokušava silom zadržati 'pravo' stanje stvari. Andronik i njegova obitelj zbog njegovih pogrešnih ili glupih poteza postaju žrtve Tamorine krvave osvete: ubiju mu sina, zatim mu siluju i osakate kćer Laviniju, a on sam gubi šaku. Mokrović u svojoj interpretaciji Andronika uspijeva dojmljivo povuči luk od slavnog i tradicionalno orijentiranog vojskovođe, u kojem možemo prepoznati i lik nekog domaćeg ratnika, ili generala, ovjenčanog lovorikama, sve do slomljenog oca i građanina koji ne shvaća da su se za vrijeme njegove odsutnosti i Rim i cijeli svijet promijenili. On čak ubija vlastitu kćer Laviniju zbog njene izgubljene časti. Na kraju i sam postane osvetnik, ubija Tamorine sinove i zatim ih servira u piti od mesa Tamori i kralju.

Katarina Bistrović Darvaš kao gotska kraljica Tamora i 'sretno udomljena Rimljanka' izvrsno utjelovljuje osvetnički pohod ranjene majke, dok Mia Biondić u svojoj ulozi Lavinije, silovane i osakaćene Andronikove kćeri, donosi koncentrat boli, jada i svih užasa silovane žene. Njen lik sublimira patnje svih silovanih, zlostavljanih i ponižavanih žena tokom stoljeća i može se reći da je jedan od najsnažnijih i najaktualnijih, a sigurno najtragičniji u predstavi. Zapravo, njena Lavinija potiče pitanja od svim onim žrtvama današnjeg obiteljskog nasilja, ali i najrazličitijih vrsta mobbinga, kojemu su žene danas izložene.

Petar Levantić gradi svoga Saturnina, najstarijeg sina pokojnog cara, kao oličenje infantilnog, pomalo perverznog i glupavog cara. Rakan Rushaidat kao Aron, Tamorin ljubavnik, naprosto je fenomenalan: on s lakoćom utjelovljuje bešćutnost, amoralnost i snagu zla. No i svi ostali glumci ZKM-ovog ansambla - Adrian Pezdirc kao Mark Andronik, Dado Ćosić kao Demetrije, Vedran Živolić kao Hiron, Frano Mašković kao novi car Lucije, Milivoj Beader kao Klaun te Jasmin Telalović i Robert Budak u nekoliko uloga, fenomenalno interpretiraju svoje likove, pridonoseći veličini predstave. Naime, oni igraju punom snagom i bez obzira na veličinu i važnost uloge daju se 200 posto, ostavljajući srce, dušu i kosti na sceni. Svi oni zapravo pokazuju da je kazalište kolektivan način i da u predstavi nema nevažnih uloga.

  • +6
  • +3

Domjenak nakon premijere predstave Tit Andronik

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Što nama danas u samostalnoj Hrvatskoj, nakon iskustva Domovinskog rata i života u ljudožderskom kapitalizmu iz kojeg mladi masovno bježe van, govori 'Tit Andronik'? Kao prvo, uloge Andronika i Saturnina ukazuju na krizu vođa, na nesnalaženje postojećih ili deficit sposobnih vođa s vizijom što je u današnjem trenutku pitanje broj jedan u Hrvatskoj, ali i u ostatku regije. Zatim, predstava donosi razne oblike zla, kao da nas podsjeća na njegovu multipliciranost. Zapravo, pokazuje bez nadopisanih scena da se zlo zapravo nije puno promijenilo od nastanka te tragedije nego je samo poprimilo drukčije obličje o čemu čitamo u crnim kronikama i gledamo u TV vijestima. Tada je zlo bilo utjelovljeno u ratovim, ubojstvima i sakaćenju, a danas, osim u ratovima, i u najrazličitijim vrstama terora i terorizma, od cyber space do ljudi bombi i silovanja žena i sve raširenijeg obiteljskog nasilja. Kroz lik Tita Andronika ističe se i važnost kodeksa časti, odnosno zaslijepljenost tom kategorijom, koja je danas nekako izblijedjela. Tu je i pitanje odgovornosti. Da je Tit Andronik imao snage i preuzeo odgovornost za vlast bi li se spriječila krvoproliće i nasilje?

U predstava je kroz lik Lavinije posebno apostrofirano i pitanje položaja i emancipacije žena, a kroz rolu Tamore uloga majke. Također i preispitivanje identiteta zajednice i njezinih običaja što je danas u Hrvatskoj, kao i u Europi, kad marširaju kojekakvi ekstremisti i kad se s domicilnim stanovništvom miješaju kordoni izbjeglica, itekako aktualno. S drueg strane, lik Amora, te odnosi Rimljana i Gota, služe kao baza za propitivanje odnosa i konflikata između različitih nacija i kultura.

Svi ti motivi i pitanja na kraju se objedinjuje u moćnoj završnoj slici, ujedno i poanti predstave, kad se Rakan Rushaidat kao đavolski zao Aron okreće publici i u polumraku priziva zajedništvo 'naših naroda', pozivajući ih da odbace sve što ih dijeli. Naravno, svjestan je da je to nemoguće, jer je zlo duboko ukorijenjeno, a lekcije iz humanizma i ljubavi još nisu naučene. A kako sada stvari stoje neće ni biti. Pesimistično? Možda, ali realno i vrlo izazovno.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!