U tjedan dana složio sam se s trojicom tvrdih desničara. Treba li me to zabrinuti?

Naime, prvo je Nino Raspudić (znam, mlađi je od mene, ali je i desniji kao da je već proslavio stotu) u HTV-ovoj emisiji 'Peti dan' sasuo drvlje i kamenje po Plenkoviću i njegovoj vladi zbog nametljivog slavljenja hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem, kao da je posrijedi neko izvanredno postignuće ove vlasti a ne obična rotacija po ustaljenom rasporedu. I, dovraga, sve što je rekao – i ja bih supotpisao! Jer, naravno, i meni na živac ide to napumpavanje tolike fejk-euforije oko predsjedanja Unijom.

Čak i kad ne bi bilo nijedne aferice u Hrvata, ma ni najsitnije, to pozivanje nacije da s hipnotiziranim udivljenjem gleda isključivo prema zgradi NSK-a umjesto da se obazire na stvarnost, opet bi bilo budalasto i neukusno. Otprilike kao da nas, recimo, premijer i ministri danas pozivaju na ponos i veselje jer je, evo, samo njima zahvaljujući, upravo započela veljača 2020. godine, a takvo što se nikad ranije u hrvatskoj povijesti nije dogodilo.

Onda me, opet s TV-ekrana, zaskočio ni manje ni više nego – Hrvoje Zekanović! Po godinama smo tu negdje, ali u svjetlu one uvodne teorije reklo bi se da je njemu Metuzalem najmlađi brat. Međutim, u kratkom isječku iz njegove saborske rasprave, prikazanom u podnevnom Dnevniku HTV-a i nijednom više, nema tvrdnje s kojim se i sâm ne bih složio. Zapitao se (nemam izvornik, sažimam tezu) kako je moguće da čovjek koji nije dobar vladi može biti dobar Saboru?

Doista, ako je dojučerašnji ministar prokazan kao loš, kvaran i nepouzdan političar, a ni s općeljudskim kvalitetama nije baš sasvim na 'ti', što će nam još jedan takav u Saboru? Makneš ga na suprotnu stranu Markova trga, na jednaku plaću i neusporedivo nižu razinu odgovornosti i – što si dobio? Ništa osim još jednog nezasluženo nagrađenog prevrtljivca s imunitetom pred zakonom, nepouzdanog dizača ruke u zakonodavnom tijelu države čije zakone nije dužan u cijelosti poštivati!

Treći nedvojbeni konzervativac (primijetili ste kako se, kao pijan plota, držim te, neprimjereno blage formulacije?) bio je umirovljeni general HV-a Ante Roso. One je, upitan za dojmove o TV-seriji General za portal Index.hr nedvosmisleno izjavio: 'Nismo mi bili ni balavci, ni kurve niti debili, kako nas je Vrdoljak prikazao. Ne bih preživio 27 bitka da sam bio takav kreten', dometnuvši i: 'Sve su to najprimitivnije političke igre i interesi. Nije prvi put da se snimaju i prikazuju gluposti', te zaključivši kako cijela ta šarena laža najviše odgovara 'nesposobnom političkom vrhu'. Reč da bi rekel…

I ranije mi se, s vremena na vrijeme, znalo dogoditi da se u potpunosti složim s nekom konstatacijom kakvog tvrdog desničara (recimo, kad vani lije kao iz kabla, a on kaže: 'Valjalo bi uzeti kišobran') ali nikad ovako frekventno, čak tri izjave u manje od tjedna. I zato sam, kažem, zabrinuto priupitao Lastana što mi se to događa, jesam li naprasno ostario, je li metamorfoza u grintavoga konzervativnog starkelju već uzela maha? Ima li to možda kakve veze s ovim virusom?

A Lastan će na to: 'Ne brini, nije virus'. Samo to, prasac balavi. Budući da mi se nikako ne da pretvoriti u staro desno grintalo, krenuo sam u samopregled i prvo se zapitao – je li moguće da je stvar zapravo obrnuta, da je i notornim desničarima dodijalo hadezeovsko višedesetljetno parazitiranje na svemu što bi u Hrvatskoj moglo i trebalo biti normalno? Ne vjerujem, jer teško da bi i oni sami dosegli aktualne pozicije u društvu bez snažne podrške istog tog parazita.

Koji je zajednički nazivnik svim trima izjavama? Pa, žestoko neslaganje s, kako ono reče Roso, da - 'nesposobnim političkim vrhom'. A činjenica da su krenuli skoro pa zborski u napad plod je sve zahuktalije kampanje kojom desnica želi srušiti Andreja Plenkovića. U takvom se ratu ne biraju sredstva pa se, eto, najodvažniji borci laćaju čak i njima zabranjenog oružja: sasvim zdravorazumskih argumenata koji se na momente skladno rimuju i sa stavovima nas koji Plenkovića ne bismo baš rušili, ali bismo ga vrlo rado čim prije skinuli s vrata, i njega i cijelu tu materijalno-interesnu bulumentu pohlepnika i farizeja kojoj se htio (i uspio) nametnuti kao vođa i amblem. Prema zakonu velikih brojeva, logično je da se povremeno poneka rečenica ljutih desničara nađe u skladnome sroku sa zdravim razumom.

Dobro je, izgleda da ipak nisam ostario… Barem ne onoliko i onako naglo kako sam se bio prepao u prvi tren.