- Charles Chuck Martinovich? – upitao je službenik za posljednjim šalterom na "Tuđmanu", onim prema kojem je upućivalo deset strelica s upadljivim natpisom: "Mladi useljenici iz Amerike".

- Da to sam ja.

- Da vam nije možda Chuck Norris neki rod? – upita službenik, zadovoljno se, cijelim licem, nasmiješi svojoj dosjetki. Charles, koji se u životu naslušao i te i raznih sličnih pošalica, odavna je smislio kako odgovoriti:

- Nismo u rodu, ja sam mu samo tjelohranitelj.

Službenik zatilta na sekundu, dvije, a onda nastavi s procedurom.

- Govorite li hrvatski? Aktivno ili pasivno?

- Upišite prema vlastitoj procjeni – sad već blago nervozan, odvrati Chuck.

- Oženjen, djeca?

- Oženjen, dvoje djece.

- Lijepo, lijepo… Kako to da nisu došli s vama?

- Doći će, čim se ja ovdje malo stabiliziram.

- Logično, logično… A gospođa radi, ili brine o potomstvu?

- Radi, kazališna je producentica.

- O… A vi, propustio sam pitati.

- Sveučilišni profesor.

- Da? A čega profesor?

- Slavistike i komparativne lingvistike.

Službenik zastane načas s olovkom u ruci, pa ostavi neispisano polje.

- Mladi, obrazovani, s djecom… Taman kadar kakav Hrvatskoj nasušno treba. Šteta, baš šteta…

- Što je šteta?

- Pa eto, kriva Amerika.

- Ne razumijem.

- Sve će vam objasniti kolegica Milka, svaki čas bi se trebala vratiti s gableca. Evo, pođite ovdje u ovaj hodnik, tamo je je onaj momak, on također čeka Milku. Sjedite do njega i budite samo malo strpljivi. Eno, imate i aparat za hladnu vodu, vidite?

Chuck slegne ramenima, skrene u uzani hodnik, upozna se s Maxom Vjekoslavom iz Melbournea, pa skupa s njime utone u supatničku šutnju. Za to vrijeme pred onim šalterom, brzo kao da su na aerodromskoj pokretnoj traci za užurbane putnike, promakli su jedan Diego (jel mu Maradona neki rod, hehe?) koji je na svako pitanje odgovorio samo s "da", uključivši i ono vlada li hrvatskim jezikom aktivno ili pasivno. Službenik mu je vratio argentinsku putovnicu, pa ga dobrohotno uputio u neki drugi hodnik uz prijazan osmijeh i uputu da će tamo dobiti sendvič i sok.

- Da.

Za njim je došao neki momak koji je ponešto natucao hrvatski, ali Chuck je od svega razaznao tek riječ "Paragvaj". I još, kad ga je službenik pitao je li možda već oženjen, a ovaj prošušljetao da nije, ali da će nastojati čim prije ovdje pronaći curu i oženiti je.

- Ma jasno, šta bi se ženio, dvadeset ti je tek, odnija đava prišu. I ne moraš uzet baš prvu koja ti se svidi.

Mali se nasmije:

- To mi uvik priša šaša…

Službenik i njega srdačno pošalje na sendvič i sok, pa isto ponovi s dva Brazilca, još jednim Paragvajcem, Urugvajcem i Čileancem. Charlesu prekipi, ustane i priđe šalteru.

- Dobro, možete li mi objasniti kako tako brzo propuštate ove momke iz Brazila, Urugvaja i tko zna odakle, a nas dvojica tamo čamimo i čekamo tu fantomsku Milku?

- Rekao sam vam već: kriva Amerika.

- Ma kakva crna Amerika, pa isto ste rekli i Maxu, a mali je iz Australije!?

Službenik se približi staklu, pa stišanim glasom povjerljivo objasni:

- Među nama… Nisam baš siguran da su mu ženske jako drage, ako me razumijete.

- Pa što onda?

- Imamo takvih sasvim dovoljno, ne trebaju nam i iz uvoza, zar ne? A nešto sam mu morao odgovoriti, pa nek se drugi bakću s njim. Eno ga, taman je ušao, znači da se Milka vratila. Pođite tamo, neće ona dugo s njim.

Pola sata kasnije Max Vjekoslav izišao je iz Milkina ureda, noseći u jednoj ruci snop neispunjenih formulara, a drugom pokazujući Chucku kao da u njoj drži pištolj i želi si pucati u sljepoočicu.

Milku je zanimalo manje-više isto što i njenoga kolegu sa šaltera, ali najviše je vremena posvetila nijemom uspoređivanju Chuckova lica s fotografijom u pasošu.

- Kako to – oglasi se napokon – da u putovnici imate sliku s bradom, a u stvarnosti ste glatko obrijani? Ovo na slici jeste vi, zar ne, nije netko drugi?

Već vidno iscrpljen, Chuck joj odgovori:

- Iz praktičnih razloga. Dosta putujem, koji put s bradom, koji put bez nje, pa ako naletim na kakvog rigidnog policajca ili graničara kojemu baš to zapne za oko, može mi lako zapovjediti da se obrijem na licu mjesta, ali ako sam uživo obrijan, ne može me natjerati da pred njim pustim bradu kao na fotografiji.

- Mmmmda, vidi se analitički um intelektualca… Ovako ćemo: ispunit ćete ova četiri formulara i odnijeti ih na policiju u Petrinjsku, lako ćete naći gdje je to. I onda, za dva-tri tjedna poći vidjeti u kojoj je fazi rješavanja vaš slučaj. Bolje za tri, tad bi već moglo biti i gotovo.

- Tri tj…?!?

- A što ćemo, takva je procedura. Ali pogledajmo to i s vedrije strane: za to vam vrijeme može fino narasti brada.

- Ali zašto ta procedura toliko dugo traje?!

- Moj gospodine, iz krive Amerike dolazite.

Tako bi, po prilici, dogodine mogla u praksi izgledati hrvatska politika useljeništva ukoliko bivši vjeroučitelj, a danas ministar demografije i iseljeništva Ivan Šipić, u djelo doslovno prenese zamisli S.N. Bartulice, čovjeka koji je rođen u "krivoj Americi", pa dobro zna da u "pravoj", Južnoj, postoji daleko veći broj potomaka svakovrsne ustašije, pa su i statistički veće šanse da se plamen pavelićevštine održao kod većeg broja treće i četvrte generacije.

Otud pa do osnivanja novog ministarstva, onog bogoštovlja, nastave i ćudoređa tad će nas dijeliti samo koračić.