Čudni su putevi – politički. Kao i prometnice. Zagreb će tako u subotu 5. srpnja doživjeti dosad najneobičniju regulaciju gradskog prometa otkako je glavni grad Hrvatske prekoračio rijeku Savu, a uz njezinu se južnu obalu svojedobno smjestio Hipodrom. Već su tjednima pojedini dijelovi Novog Zagreba uz Hipodrom u opsadnom stanju zbog predstojećeg koncerta glazbenika Marka Perkovića Thompsona, na kojem se očekuje gotovo pola milijuna posjetitelja.

I dok Guinnessova knjiga rekorda čeka nove podatke, sve se čini da ovaj događaj protekne u najboljem mogućem organizacijskom redu. Jer – izazova je nebrojeno mnogo. Od dosad najvećeg broja ljudi na jednom koncertu do niza okolnosti koje treba držati pod nadzorom. Grad Zagreb, na čijem je čelu drugi put zaredom izabrani gradonačelnik Tomislav Tomašević, sada pretpostavlja da je umjesto jednog megakoncerta možda trebalo prirediti dva-tri manja. No kasno Marko na Hipodrom stiže.

Koliko god Tomašević izjavljivao da to nije žanr glazbe (valjda i glazbenika) koji on sluša, uz organizatore koncerta za njegov će tijek najodgovornija biti zagrebačka vlast. Prođe li sve onako kako treba, prvi će odahnuti upravo zagrebački gradonačelnik, a on i u puno manje stresnim situacijama djeluje vrlo zabrinuto. Teško je pojmiti što kod njega može izazvati iole srdačniji osmijeh, jer nije se mogao osmjehnuti čak ni na plakatu za izbore.

Tomaševićev Zagreb i Škorina desnica

A što se tiče čudnih puteva političkih, da se ne zna tko je na zagrebačkim gradonačelničkim izborima pobijedio 2021. i ponovno 2025., netko bi, shodno razvoju situacije, mogao pretpostaviti da je to bio – Miroslav Škoro. Iako je Tomašević bivšega čelnika Domovinskog pokreta uvjerljivo pobijedio prije četiri godine, osvojivši u drugom krugu izbora gotovo dvjesto tisuća glasova zagrebačkih birača, i to predstavljajući opciju zelene ljevice u odnosu na Škorinu nacionalno-konzervativnu stranku, kasniji su događaji zamutili sliku o tome je li u Zagrebu na vlasti progresivna ili tradicionalna opcija.

Ne ulazeći u prirodu privatnih odnosa s njegovim kumom Škorom, činjenica je da će se najveći Thompsonov koncert održati upravo u vrijeme gradonačelnika Tomaševića. Tako će prvak domaćega etno rocka, čiji je prvi stih prve pjesme kojom se pojavio u javnosti bio 'Za dom spremni', svoj koncertni trijumf doživjeti na početku drugog mandata Tomaševića i njegove lijeve političke stranke Možemo!, kojoj SDP čak ni ne statira.

Crkve, stadioni i simboli moći

U tom bi se mandatu trebao početi realizirati i plan izgradnje niza novih crkava u gradu, čija su zemljišta, u suradnji s državom, kompenzacija za maksimirski stadion. Pritom je posve nejasno to trebaju li Zagrebu dva nogometna stadiona u razmaku od dvanaest tramvajskih postaja, s obzirom na rušenje postojećeg i gradnju novoga nogometnog stadiona NK Zagreb.

I – hoće li Zagreb biti jedna od rijetkih metropola u Europi bez olimpijskog atletskog stadiona, bez kojega ne bi bilo ni Univerzijade 1987., a koja je posljednji put infrastrukturno i estetski preobrazila grad?

K tome, Zlatko Hasanbegović, koji je mijenjao stranke na desnici od HDZ-a do vlastitih (ne)uspješnih projekata, bio je posve u pravu kada je izjavio da Tomašević i Možemo! u svom prvom mandatu neće vratiti naziv Trga maršala Tita, bez obzira na to što su protiv takve odluke Milana Bandića nekoć zdušno prosvjedovali u ime antifašizma. Politički putevi nisu samo čudni, nego i počesto krajnje oportunistički te bez hrabrosti.

HDZ u vremenskoj zoni bez izbora

Stoga ne čudi to da i dalje, i do daljnjega, hrvatska vladajuća stranka HDZ mirno ulazi u dosad najdulji izborni ciklus – vrijeme između prethodnih i predstojećih izbora – otkako su u Hrvatskoj 1990. održani inicijalni demokratski višestranački izbori. Do 2028./29. nema ni redovnih parlamentarnih, ni lokalnih, ni europskih, ni predsjedničkih izbora. A nema ni iole ozbiljnijih suparnika koji bi HDZ-u mogli ugroziti primat u cijelom političkom spektru, poglavito na desnom centru i desnici.

U ovakvoj konstelaciji snaga jedini pravi suparnik mogu mu biti 'mangupi u vlastitim redovima' te lažan osjećaj sigurnosti u spoju s korupcijskim aferama, a koji bi, kao i 2000. te 2011., doveli do promjene vlasti. HDZ je sada ondje gdje je bio 2017., nakon završenih lokalnih i prije toga parlamentarnih izbora, te nakon parlamentarnih izbora 2020. To znači da stranka premijera Andreja Plenkovića kontrolira najbolju moguću većinu – onu na donjoj granici, čiji je svaki glas u Hrvatskom saboru egzistencijalno zainteresiran za njezino održavanje.

U suprotnom, ti bi pivotalni glasovi nakon hipotetskih prijevremenih izbora nestali iz parlamentarnih klupa, a vrlo vjerojatno i iz političkog života zemlje.

Milan Bandić dugoročno je obilježio hrvatsku politiku pojmom i praksom 'žetončića' kao kupoprodajnih aktera hrvatske politike koji će mijenjati baš sve – stavove, stranke i ideologije – ali ne i svoju spremnost za održanje u parlamentarnoj većini.

Hrvatska je uglavnom primjer 'vlastokracije', u kojoj vlast nije u prvom redu sredstvo kojim će se ostvarivati pojedini kolektivni interesi, nego ponajprije sam cilj ostvarivanja partikularnih interesa barem jedan mandat. Kada se u sve to umiješa ideologija, bez obzira na predznak – a u Hrvatskoj je on uglavnom onakav kakav će se čuti na Hipodromu – ona traje još kraće jer je često krinka za vlastiti doprinos 'vlastokraciji'.

Tko kontrolira resurse, a tko atmosferu?

Premda Thompsonov koncert ni organizacijski, a vrlo vjerojatno ni intonacijski, nema dodirnih točaka s Plenkovićevim vođenjem HDZ-a i Vlade proteklih devet godina, on mu itekako ide u korist. Za razliku od Tomaševića i sve neutjecajnijeg SDP-a.

HDZ-ovo desno krilo i desnica izvan HDZ-a na određeni su način svedeni na estradna zbivanja kao način manifestiranja svojih preferencija, a prava politika – ona koja distribuira moć i resurse – nalazi se u rukama Plenkovića i njegova kruga suradnika.

Desnica izvan HDZ-a: Kronična neuspješnost

Kad god se proteklih trideset i pet godina učinilo da će neka politička stranka desnija od HDZ-a doći u prigodu barem odlomiti dio podrške stranci koju je 1989. utemeljio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, uvijek je sve došlo na svoje. Stranke poput HSP-a ulazile su s određenim brojem zastupničkih mandata od 1992. do 2007. u parlament, ali su unatoč vidljivosti ostajale u oporbi. Pri prvom političkom zavoju, što se HSP-u dogodilo 2007., postajale bi irelevantnima. Baš kao i HDSSB Branimira Glavaša, kronološki i ideološki nastavljen na tu stranku.

Pritom je najveći uspjeh ostvario Domovinski pokret, isprva Škorin, jer i bez svog osnivača uspio je postati dijelom HDZ-ove vladajuće koalicije nakon prošlogodišnjih izbora za Hrvatski sabor. No gdje je sada stranka Ivana Penave, koja je upravo uspjela izgubiti čak i mjesto vukovarskog gradonačelnika u korist čelnika Hrvatskih suverenista Marijana Pavličeka, okrenutog HDZ-u?

Domovinski pokret lani se kompromitirao mučnim rascjepom na Penavinu jezgru i nezadovoljnike okupljene oko Marija Radića te u najmanju ruku diskutabilnim kadrovskim rješenjima za Vladu i doslovce pucajućim odlaskom bivšeg ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Josipa Dabre. Na pretpostavljenim prijevremenim parlamentarnim izborima poraženi Domovinski pokret i Radićev DOMiNO teško bi zadržali parlamentarni status, tako da su sada najzahvalniji partneri za održavanje većine.

Desnica mimo HDZ-a u Hrvatskoj još od 1990. nikako ne uspijeva djelovati seriozno i funkcionalno iz tri razloga.

Prvi je činjenica da je HDZ od svog utemeljenja hrvatska organska stranka kada je posrijedi ideologija nacionalizma i konzervativizma te je svojim višekratnim pobjedama na parlamentarnim izborima prije rata, tijekom rata, u poraću, pa u konsolidaciji mira i euroatlantskih integracija sustavno to potvrđivala, bez obzira na profile svojih čelnih ljudi te okolnosti unutarnje i vanjske politike.

Drugi je nametanje HDZ-a još od 1990., uz nemalu podršku aktera bivšega komunističkog režima, kao organizacijski najspremnije stranke za upravljanje zemljom na nacionalnoj i lokalnim razinama, pri čemu se i sam Tuđman nametnuo kao najkarizmatičniji lider ovog dijela političkog spektra, kojemu nijedan političar hrvatske desnice uopće ne može parirati.

I treće, svaki je pokušaj etabliranja neke druge, iole utjecajnije desne političke stranke u Hrvatskoj prije ili kasnije propadao zbog kadrovskih, programskih i organizacijskih deficita, uz pritajenu želju glavnine njih da se na vlasti kad-tad pridruže HDZ-u.

U slučaju Domovinskog pokreta to poprima elemente političke komedije. Stoga je i Plenković – kojega i dio vlastite stranke, i desnica, percipiraju kao strano tijelo u HDZ-u – zahvaljujući čelnom položaju u Vladi i stranci s lakoćom ponovno došao u položaj da mu politički zdesna nitko i ništa ne prijeti.

HDZ je već dokazao da se i Thompson može prilagoditi pragmatizmu. Umjesto 'Za dom spremni' iz izvorne inačice 'Bojne Čavoglave', isplativije je biti spreman za ono što je doslovce isplativo. Je li Hrvatska Thompsonland na jedan dan ili puno dulje, čut će se na koncertu.