HDZ vrlo ozbiljno, programatski, nudi – tuđmanizaciju. Kao da je netko kliknuo imaginarni gumb: evo ih, izviru odasvud, kao nekakve aveti prošlosti.

Dan uoči godišnjice smrti dr. Franje Tuđmana, urednica Dnevnika na javnoj televiziji, Tončica Čeljuska, javnosti je prezentirala kao pravog 'tuđmanologa', povjesničara, Ivana Lučića, koji je lik i djelo Franje Tuđmana povezao s presudom generalima; za njega je ta presuda svojevrsno priznanje, dokaz, da je i cijeli svijet spoznao da je put prvog hrvatskog predsjednika zapravo besprijekoran. Urednica razgovara i s dr. Antom Nazorom koji u Zadru priprema 'prvi znanstveni skup' o Tuđmanu: uz Lučića, primjerice, govorit će i Miomir Žužul

Ivan Lučić, političar Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, časnik HVO-a, a poslije preseljenja u Zagreb doajen kojekakvih Tuđmanovih tajnih službi, kao da je dodirom čarobnog štapića jedne od vila javne televizije, Tončice Čeljuske, premetnut u – uglednog povjesničara.

U Splitu s HDZ-ovog obilježavanja obljetnice Tuđmana slika krcate dvorane, ushićena, nasmijana lica, a Ćiro Blažević evocira uspomene kako se pred 'Nenom i Ankicom' bacio na postelju, na gripom oslabljenog predsjednika i zamolio ga da mu on osobno dodjeli virus gripe… Za mlađe, koji nisu aktivno pratili televiziju devedesetih, ovaj je nastup mogao biti i šokantan.

To je valjda ta Karamarkova tuđmanizacija?

Nakon što su generali Gotovina i Markač pohodili Tuđmanov grob, nakon što je Gotovina izjavio da posebno poštuje prvog predsjednika Hrvatske, nakon što su se već uključili i razni nadripovjesničari i analitičari i odokativno zaključili da je presuda generalima i presuda dr. Franji Tuđmanu svojevrsna oslobađajuća presuda za njega osobno, oslobođenje od svih sumnji da nešto možda ipak nije bilo u redu s njegovim metodama vladanja, kao da je postao krimen svaki pokušaj propitivanja Tuđmanove ere.

Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik izabran na višestranačkim izborima, izbran gromoglasnom većinom, nesumnjivo jest gorljivo i strasno želio formirati samostalnu hrvatsku državu i oko tog pitanja okupljao je mnogo istomišljenika. Kada se sada govori o tuđmanizaciji, misli li se možda na tu strasnu državotvornost, tu želju za samostalnom državom?

Ili Tomislava Karamarka nadahnjuje daljnja razrada tuđmanizma, njegova unikatna kreacija državnog i društvenog uređenja, vrijednosti koje je on promovirao.

Možda nije svjestan da mu se taj i takav tuđmanizam upravo vuče po sudovima?

Nije li ovo za što se sudi Ivi Sanaderu utemeljeno još u vrijeme dr. Franje Tuđmana?

Sustav pretvorbe i privatizacije po političkom diktatu, utemeljenje prvih mreža ovisnosti poduzetnika i menadžera o političkoj eliti i obrnuto, osmišljavanje financiranja stranke iz svojevrsnog 'poreza' na dobivanje poslova s državom itd. osmišljeni su i građeni još u Tuđmanovo vrijeme. Sanader je bio tek učenik, promatrač i sudionik.

Naravno da je on sustav još razradio, da je, za razliku od Tuđmana, svojom pojavom i lijepim izgovorom stranih jezika 'zaveo' i finije europske političare, da je u manipulaciji i instrumentalizaciji medija otišao još korak dalje od grubog i direktnog Tuđmana, ali kad se obriše taj sloj hinjene građanske finoće, ostaje gola strast zgrabilizma, ono uvjerenje da vladati znači omogućiti sebi i svojoj obitelji da živi mnogo bolje nego što je to bilo prije.

No, ne nalazi se samo po toj liniji Tuđman na sudu, vidimo mu obrise, tamo iza, negdje između linije učesnika, svjedoka i inspiratora, na suđenju Tomislavu Merčepu, a možda je sjedio, blijed i lelujav, srećom da mu nismo čuli glas, i na suđenju za Kerestinec ili Mirku Norcu. Dr. Franjo Tuđman, kao prvi predsjednik samostalne Hrvatske, u svom legitimnom i strasnom nastojanju da se stvori samostalna država zaboravio je inzistirati na zaštiti manjina, na zaštiti ljudskih prava. Ne samo da je ušao u povijest kao ekscentrični nacionalist, nego sada već postoji mnogo ozbiljnih dokaza da je aktivno sudjelovao u prikrivanju zločina nad civilima.

Bi li sve moglo biti drugačije da je on, predsjednik države, umjesto naredbe da se sustavno prikrivaju prvi zločini nad civilima, u Gospiću ili usred Zagreba, u slučaju Zec, zatražio odlučno rješavanje tih slučajeva?

Tuđman je, svjedoče danas njegovi najbliži suradnici, ono što su mnogi novinari pisali još tada, 1991, 1992, smatrao da te mračne detalje treba naprosto sakrivati jer 'mogu škoditi višim hrvatskim ciljevima'.

I ne samo sakrivati. Jednog od osumnjičenika u slučaju Zec zaposlili su u osiguranju ministra Šuška, a predsjednik Tuđman ga je osobno i odlikovao.

Tako je bilo i s vojskovođom Merčepom, maknut je, s mnogo odlikovanja, stanova, kuća za odmor i automobila, tek pod pritiskom izvana. Vrlo nevoljko.

Tuđman je propustio još početkom devedesetih uspostaviti standarde na temelju kojih je mogla izrasti mnogo bolja i pristojnija Hrvatska, standarde na temelju kojih ne bi bilo ni spaljenih kuća i zaklanih staraca tijekom Oluje.

Što je onda taj Karamarkov tuđmanizam? Strasno domoljublje? Sa ili bez skrivanja 'mračnih detalja' pod tepih? Odlikovanje na prsima Siniše Rimca? Batina na bubrezima Starog Jastreba? Izrastanje vila ili naštimavanje poslova članovima obitelji? Skupljanje umjetnina i ubiranje darova? Ili financijski inženjering za punjenje stranačke blagajne, gdje se, izgleda, gubi fina linija razgraničenja između tuđmanizma i sanaderizma?

Valjda tek slijedi trasiranje?

Zasad je Karamarko k sebi pozvao vrsnog propovjednika Tuđmanove ideje, Milana Kovača. Vodio je fond za pretvorbu i privatizaciju, potom je bio ministar… Bio je, reklo bi se, na samom izvorištu ideje. I Tomislav Karamarko je devedesetih, bez obzira na to što je bio nešto niže rangiran, sigurno mnogo toga uhvatio iz prve ruke. A ako je štogod i zaboravio, tu je, dodirom čarobnog štapića javne televizije, Tuđmanov tajni policajac preobličen u 'vrsnog tuđmanologa', dr. Ivan Lučić.